Rev-x-565/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 565/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja J. d.o.o. M., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3367/13-2 od 2. prosinca 2014., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7689/00- 102 od 9. listopada 2012., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-7689/00-115 od 26. rujna 2014., u sjednici održanoj 6. srpnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja J. d.o.o. M. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3367/13-2 od 2. prosinca 2014., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Ukida se rješenje o ovrsi ovoga suda posl. broj Ovrv-3321/2000 od 21. veljače 2000. godine pod točkom I. u cijelosti.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.009.679,53 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 04. veljače 2000.g. do 31. prosinca 2007.g. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje 24.091.752,56 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. veljače 2000.g pa do isplate.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak predmetnog postupka u iznosu od 1.225.000,00 kuna u roku od 15 dana.“

Prvostupanjskim rješenjem broj P-7689/00-115 od 26. rujna 2014. ispravljena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke, prvi red, tako da umjesto teksta „poslovni broj Ovrv-3321/2000 od 21. veljače 2000.“ treba ispravno pisati „poslovni broj Ovrv- 4059/2000 od 27. ožujka 2000.“.

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7689/00-102 od 9. listopada 2012., u pobijanom dijelu, u stavku I., III. i IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7689/00-102 od 9. listopada 2012. u pobijanom dijelu, u stavku II. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.009.679,53 kn sa zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2000. godine do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, u roku 15 dana.“

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka povodom pravnog lijeka.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužena u odgovoru na reviziju tužitelja osporava osnovanost te revizije.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Suprotno revizijskim navodima tužitelja niti u postupku pred prvostupanjskim, a niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Naime, okolnost da je prvostupanjski sud u izreci prvostupanjske presude, zbog očite pogreške u pisanju, pogrešno naveo poslovni broj rješenja o ovrsi kojeg je ukinuo, a koju pogrešku je otklonio rješenjem o ispravljanju te presude (čl. 342. st. 1. i 2. ZPP), tu prvostupanjsku, a niti drugostupanjsku presudu ne čini nerazumljivom.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja nižestupanjske presude nemaju niti neke druge nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke nižestupanjskih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima o odlučnim činjenicama navedenim u tim presudama. Revizijski navodi tužitelja kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o sadržaju Ugovora o poslovnoj suradnji od 12. lipnja 1997., o sadržaju Ugovora od 31. siječnja 1999., o načinu ispunjenja obveza iz tih ugovora te vremenu podmirenja obveze tužene izvan tih ugovora u iznosu od 11.830.963,69 kn (u čemu se revizija tužitelja s znatnim dijelom sadržaja iscrpljuje) predstavljaju pokušaj revidiranja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

U pravu je tužitelj kada ukazuje da je nakon što je tužitelj podneskom od 4. travnja 2001. povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu 11.830.963,69 kn s pripadajućim kamatama i nakon što se tužena tom povlačenju nije protivila, prvostupanjski sud propustio donijeti rješenje kojim se utvrđuje to povlačenje tužbe (čl. 193. st. 1. ZPP). No, tim propustom prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer to nije bilo, a niti je moglo biti od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Naime, izjava tužitelja o povlačenju tužbe ima konstitutivni učinak. Rješenje suda kojim se utvrđuje povlačenje tužbe je rješenje deklaratorne prirode. Stoga postupovne posljedice povlačenja tužbe nastupaju davanjem izjave sudu o povlačenju tužbe.

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 24.091.752,56 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama s osnova obračunatih zateznih kamata zbog kašnjenja u ispunjenje novčanih obaveza tužene po Ugovoru o poslovnoj suradnji od 12. lipnja 1997. te tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 1.009.679,53 kn s pripadajućim zateznim kamatama s osnova kašnjenja u ispunjenju novčane obaveze tužene od 11.830.963,69 kn (a koja obveza ne proizlazi iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 12. lipnja 1997.).

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da su tužena kao naručitelj i tužitelj kao dobavljač 12. lipnja 1997. sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji gdje se tužitelj obvezao za potrebe tužene isporučiti prehrambene proizvode iz svog asortimana čije će količine, vrsta i rok isporuke biti naknadno definirani, a tužena se obvezala platiti cijenu za isporučene proizvode prema cjeniku tužitelja,

- da je nakon toga tužitelj tuženoj isporučivao proizvode, ali da tužena nije u cijelosti ispunila svoju obvezu iz tog ugovora jer je među strankama nastao spor oko cijene isporučenih proizvoda,

- da su stranke nakon toga 31. siječnja 1999. sklopile Ugovor kojim su suglasno utvrdile da tužitelj prema tuženoj ima tražbinu u ukupnom iznosu od 141.068.666,20 kn s osnova isporuke robe za potrebe prognanika iz BiH,

- da se tužena tim Ugovorom obvezala podmiriti tražbinu tužitelja u obrocima i to mjenicama (što nije bilo kao način ispunjenja obveze određeno Ugovorom o poslovnoj suradnji od 12. lipnja 1997.),

- da je čl. 4. Ugovora od 31. siječnja 1999. bilo određeno da ispunjenjem obveze po tom ugovoru u cijelosti prestaje tražbina tužitelja prema tuženoj te da tužitelj izjavljuje da na dan sklapanja tog Ugovora nema drugih tražbina izvan tog Ugovora prema tuženoj,

- da je Ugovor od 31. siječnja 1999. za tužitelja potpisao S. G., a da on u to vrijeme nije bio ovlašten za zastupanje tužitelja,

- da je tužena u potpunosti ispunila svoju obvezu iz Ugovora od 31. siječnja 1999. i to na način određen tim Ugovorom,

- da je tužitelj bez protivljenja prihvatio takvo ispunjenje obveze tužene,

- da je tužena izvan prije navedenih ugovora imala obvezu isplatiti tužitelju 11.830.963,69 kn sa dospijećem u razdoblju od 10. siječnja 1997. do 31. prosinca 1999.,

- da je tužena tu obvezu ispunila ali sa zakašnjenjem, te

- da obračun zateznih kamata zbog kašnjenja tužene u ispunjenje te obveze iznosi 1.009.679,53 kn.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 24.091.752,56 kn (s osnova obračunatih zateznih kamata zbog kašnjenja u ispunjenju novčanih obveza iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 12. lipnja 1997.).

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je zajednička namjera stranaka iz Ugovora od 31. siječnja 1999. bila potpuno urediti međusobne odnose (utvrditi prava i obveze) povodom svih poslovnih odnosa iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 12. lipnja 1997. To nedvojbeno proizlazi iz čl. 4. Ugovora od 31. siječnja 1999. gdje su stranke sporazumno utvrdile da ispunjenjem obveze tužene iz tog Ugovora (isplate 141.068.666,20 kn) u cijelosti prestaje tražbina tužitelja. U tom članku Ugovora sadržana je i izjava tužitelja kojom izjavljuje da na dan sklapanja tog Ugovora nema drugih tražbina izvan tog Ugovora prema tuženoj. Dakle, nakon sklapanja Ugovora od 31. siječnja 1999. prestala je bilo kakova druga obveza tužene prema tužitelju iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 12. lipnja 1997. (pa i obveza isplate zateznih kamata zbog kašnjenja u ispunjenju novčanih obveza prema Ugovoru o poslovnoj suradnji od 12. lipnja 1997.).

Nije u pravu tužitelj kada smatra da je u konkretnom slučaju Ugovor od 31. siječnja 1999. valjalo tumačiti sukladno odredbi čl. 100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje: ZOO), a koji zakon se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08). Naime, odredbe tog Ugovora nisu nejasne jer je, a kao što je već prethodno rečeno, člankom 4. tog Ugovora na jasan način određeno da ispunjenjem obveze iz tog Ugovora od strane tužene u cijelosti prestaje tražbina tužitelja prema tuženoj te jer je u tom članku Ugovora sadržana i u potpunosti jasna izjava tužitelja da na dan sklapanja tog Ugovora nema drugih tražbina izvan tog Ugovora prema tuženoj.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da Ugovor od 31. siječnja 1999. proizvodi pravne učinke među strankama, pa iako je taj Ugovor za tužitelja bio potpisan od neovlaštene osobe. Naime, prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO ugovor što ga neka osoba sklopi u ime drugog bez njegovog ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. U konkretnom slučaju tužitelj je primitkom ispunjenja obveze tužene iz tog Ugovora dao naknadno odobrenje sklapanja tog Ugovora te stoga dakle taj Ugovor proizvodi pravne učinke među strankama. Da je tužitelj primio ispunjenje obveze tužene upravo iz tog Ugovora (a ne ispunjenje obveze tužene iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 12. lipnja 1997.) proizlazi iz činjenice da je tužena obvezu isplate 141.068.666,20 kn ispunila mjenicama (kako je to bilo određeno Ugovorom od 31. siječnja 1999.) i u rokovima određenim Ugovorom od 31. siječnja 1999.

Revizijski navodi tužitelja da bi pri sklapanju Ugovora od 31. siječnja 1999. postojao nesporazum (te da zbog toga taj ugovor ne bi niti nastao) su uopćeni i ničim argumentirani navodi. Ovdje je za ukazati da tužitelj niti u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije iznosio konkretne činjenične tvrdnje i dokazne prijedloge na okolnost da bi pri sklapanju netom navedenog Ugovora postojao nesporazum. K tome iz sadržaja Ugovora od 31. siječnja 1999. (posebno iz odredbi čl. 4. tog Ugovora), nedvojbeno proizlazi da je strankama pri sklapanju tog Ugovora bilo jasno da sklapanjem tog Ugovora tužitelj prema tuženoj nema daljnjih tražbina pa niti tražbina izvan tog Ugovora.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja Ugovor od 31. siječnja 1999. nije ništav jer nije protivan niti prisilnim propisima, a niti moralu društva. Naime, niti zakonom a niti moralom nije zabranjeno odnosno nedopušteno strankama iz dužeg i kontinuiranog pravnog posla da nakon određenog vremena posebnim ugovorom utvrde svoja prava i obveze nastale iz tog poslovnog odnosa (čl. 103. st. 1. ZOO).

Revizijski navodi tužitelja da bi pri sklapanju Ugovora od 31. siječnja 1999. tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO) protivno zabrani zloupotrebe prava (čl. 13. ZOO), protivno zabrani uzrokovanja štete (čl. 16. ZOO), te da je sklapanjem tog Ugovora povrijeđena ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu (čl. 11. ZOO), su uopćeni neodređeni i neobrazloženi revizijski navodi. Stoga kao takvi nisu uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

Kada je dakle sklapanjem Ugovora od 31. siječnja 1999. prestala obveza tužene na isplatu zateznih kamata za zakašnjela ispunjenja novčanih obveza po Ugovoru o poslovnoj suradnji od 12. lipnja 1997., te kada je tužena ispunila svoju obvezu iz Ugovora od 31. siječnja 1999. u vrijeme i na način određen tim Ugovorom, onda su dakle pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 24.091.752,56 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 1.009.679,53 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju osnovan prigovor zastare.

Kao što je već prethodno rečeno tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 1.009.679,53 kn odnosi se na obračunate zatezne kamate za zakašnjelo ispunjenje novčane obveze tužene od 11.830.963,69 kn.

Pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je u podnesku tužitelja od 4. travnja 2001. sadržana nedvojbena izjava tužitelja o povlačenju tužbenog zahtjeva za isplatu 11.830.963,69 kn ali i tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na taj iznos. Očigledno je da je do trenutka podnošenja tog podneska tužena isplatila tužitelju utuženih 11.830.963,69 kn (jer iz stanja spisa i rezultata postupka ništa ne ukazuje da bi iz drugih razloga tužitelj povukao tužbu u tom dijelu). Uopćeni su i ničim nedokazani revizijski navodi tužitelja da bi netom navedenu novčanu obvezu tužena ispunjavala u razdoblju od 2000. do 2006. K tome i iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka Z. R. od 15. ožujka 2009. proizlazi da se iznos obračunatih zateznih kamata od 1.009.679,53 kn odnosi na račune koji su plaćeni do 2000.

Kako izjava tužitelja sadržana u podnesku od 4. travnja 2001. o povlačenju dijela tužbe ima konstitutivni učinak te kako je tužitelj podneskom od 8. lipnja 2009. (primljen na sudu 12. lipnja 2009.) ponovno odredio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa obračunatih zateznih kamata od 1.009.679,53 kn, to je evidentno da je do ponovnog utuženja predmetnog iznosa protekao trogodišnji zakonski zastarni rok iz čl. 374. st. 1. i 2. ZOO-a u vezi čl. 369. ZOO-a. Naime, trenutkom ispunjenja novčane obveze tužene od 11.830.963,69 kn u cijelosti je bila dospjela obveza tužene na isplatu zateznih kamata zbog kašnjenja u ispunjenju te novčane obveze. Stoga zastara za plaćanje obračunatih zateznih kamata počela je teći u trenutku ispunjenja obveze tužene na plaćanje 11.830.963,69 kn.

Unatoč netom navedenom ovdje je za ukazati i na slijedeće. Sve i da je u pravu tužitelj kada tvrdi da je netom navedenu novčanu obvezu tužena ispunjavala u razdoblju od 2000. do 2006., ta okolnost ne bi bila od odlučujućeg značaja za ishod ovog spornog odnosa. U pravu je tužitelj kada ukazuje da ispunjenje obveze ima značaj priznanja obveze kao razlog za prekid zastarijevanja (čl. 387. st. 1. i 2. ZOO). No, ispunjenjem dijela obveze ne vrši se priznanje cijele obveze već samo priznanje ispunjenog dijela obveze. Stoga sve i da je tužena tužitelju u razdoblju od 2000. do 2006. isplatila 11.830.963,69 kn, ona time ne bi priznala i daljnju obvezu na isplatu 1.009.679,53 kn. Stoga niti u tom slučaju ne bi došlo do prekida zastarijevanja ispunjenja obveze tužene na isplatu 1.009.679,53 kn.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 6. srpnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.