Rev-2306/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2306/1998-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Vlatke Potočnjak-Radej, Ljubice Munić i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. L. iz Č., zastupane po D. B. odvjetniku u R., protiv tuženog A. o. d.d. Z. - Filijala R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 15. travnja 1998. br. Gž-245/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 10. prosinca 1997. br. P-3411/94, u sjednici vijeća održanoj 04. listopada 2001. godine

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tužiteljice, preinačuju presude Općinskog suda u Rijeci od 10. prosinca 1997. br. P-3411/94 i Županijskog suda u Rijeci od 15. travnja 1998. br. Gž-245/98 na način da je tuženik A. d.d. Z. -Filijala R. dužan tužiteljici I.L. naknaditi štetu za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, pored dosuđenog iznosa od 64.000,00 kn i daljnji iznos od 46.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. prosinca 1997. do isplate, kao i naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka, pored dosuđenog iznosa od 15.743,20 kn i daljnji iznos od 1.025,80 kn.

II. U preostalom dijelu revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci od 10. prosinca 1997. br. P- 3411/94 presuđen je tuženik naknaditi tužiteljici štetu u ukupnom iznosu od 167.200,00 kn, platiti zakonsku zateznu kamatu na taj iznos od 10. prosinca 1997. do isplate i naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 15.743,20 kn.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci od 15. travnja 1998. br. Gž- 245/98 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je uložila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i udovolji tužbenom zahtjevu, uz odgovarajuću naknadu parničnog troška.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidentica nalazi u nepostojanju podijeljenje odgovornosti na njenoj strani s 20%, jer nije pridonijela nastanku štetnog događaja, budući da je vještačenjem utvrđeno da bi se vozilo zaustavilo do točke naleta da je vozač kočio ili samo usporio vožnju. Smatra također dosuđene naknade nematerijalne štete preniskima u odnosu na brojne i teške ozlijede tužiteljice, dugotrajno i tegobno liječenje, te trajne posljedice.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP-a dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužiteljice djelomično je osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. u svezi s čl. 385. st. 1. ZPP-a (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), na kojeg sud pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren.

Revizijskih razlog pogrešne primjene materijalnog prava utvrđenjem podijeljene odgovornosti na strani tužiteljice s 20% nije ostvaren. Nižestupanjski su sudovi pravilno zaključili, temeljem nalaza i mišljenja vještaka za cestovni promet, da je tužiteljica neoprezno prelazila cestu na neobilježenom pješakom prijelazu, nakon što je prethodno propustila prolazak triju vozila, tako da ju je vozač vozila koje je nailazilo iz suprotnog pravca mogao uočiti tek s udaljenosti od 30 do 35 m. Na toj udaljenosti kod brzine od 50 km/h mogao se do točke naleta zaustaviti ili usporenjem vožnje omogućiti tužiteljici prelazak čitave putanje vozila, pa do naleta ne bi došlo. Vještak je međutim naveo da na pažnju vozača utječe bezbroj drugih faktora, koje tehničkim putem nije moguće utvrditi. Nema sumnje da je vozač automobila trebao biti nešto oprezniji u vožnji, kao što je bio u kočenju (zaustavio se 0,5 m nakon naleta na tužiteljicu), ali je isto tako tužiteljica bila dužna prelaziti cestu pažljivo i tek nakon što se uvjerila da to može učiniti na siguran način, kako to propisuje odredba čl. 103. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (“Narodne novine” br. 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96 i 54/96). Kako je osiguranik tužene upravljao automobilom kao opasnim sredstvom, to je ispravno utvrđen njegov doprinos nastanku štetnog događaja s 80%, a tužiteljice zbog njenog protupravnog postupanja s 20%.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava dosudom naknade nematerijalne štete za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti. Prema nalazu liječničnog vještaka životne aktivnosti tužiteljice smanjene su ukupno za 56%. Za tako visok stupanj smanjenja životnih aktivnosti tužiteljici pripada naknada u cijelom zahtijevanom iznosu od 110.000,00 kn, dakle bez odbijanja 20% njenog doprinosa nastanku štetnog događaja. Naime, kod određivanja visine nematerijalne štete sud nije vezan navodima tužbe u odnosu na iznos nematerijalne štete, s time da utvrđeni iznos, uzevši u obzir i stupanj podijeljene odgovornosti, ne može biti veći od zahtijevanog iznosa naknade. S obzirom na brojne posljedice ozlijeda tužiteljice, na postotak smanjenja životnih aktivnosti, na njezinu dob (rođ. 1938.), ovaj revizijski sud utvrđuje da su nižestupanjski sudovi pogrešnom

primjenom materijalnog prava iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) dosudili tužiteljici prenisku naknadu za ovaj oblik nematerijalne štete, pa je usvajanjem revizije trebalo preinačiti nižestupanjske presude i dosuditi tužiteljici cijeli zatraženi iznos od 110.000,00 kn.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu naknade za pretrpljene fizičke boli, te duševne boli zbog straha i naruženja nije ostvaren, jer se dosuđene naknade temelje na odredbi čl. 200. Zakona o obveznim odnosima, primjerene su jačini i trajanju bolova, životnoj dobi tužiteljice i svim okolnostima koje utječu na određivanje visine naknade nematerijalne štete. .

Tužiteljica je uspjela u sporu s 82,86%, a tuženik sa 17,14%. Ukupan trošak tužiteljice iznosi 24.242,45 kn, od čega 82,86% daje iznos od 20.087,26 kn, a ukupan trošak tuženika iznosi 25.194,00 kn, od čega 17,14% daje iznos od 4.318,26 kn, pa je tuženik dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 16.769,00 kn. Kako je tužiteljici već dosuđen trošak od 15.743,20 kn, valjalo je obvezati tuženika na platež razlike u iznosu od 1.025,80 kn.

Valjalo je stoga – primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a – djelomičnim usvajanjem revizije preinačiti nižestupanjske presude, a primjenom čl. 393. ZPP-a u preostalom dijelu reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 04. listopada 2001. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v. r.