Uzz-6/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Uzz-6/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Hautza, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 16. rujna 1999. godine br. DOU-52/99 protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske od 8. travnja 1999. godine br. Us-3969/1998, kojom je odbijena tužba tužitelja R. R. iz Z., protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja Republike Hrvatske od 11. ožujka 1998. godine klasa UP/II-371- 01/98-06/13, ur. br. 531-05/2-98-2, u sjednici održanoj dana 17. studenog 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija.

Obrazloženje

Uvodno navedenim konačnim upravnim aktom tuženika odbijena je žalba tužitelja R. R. protiv prvostupanjskog rješenja kojim je naloženo tužitelju isprazniti stan u Zagrebu i isti stan predati na raspolaganje Republici Hrvatskoj, te odbijen zahtjev tužitelja za donošenje rješenja koje zamjenjuje odluku davatelja stana na korištenje i o priznavanju stanarskog prava na istom stanu.

Protiv navedenog konačnog rješenja tužitelj je pokrenuo upravni spor, no presudom Upravnog suda Republike Hrvatske tužba je odbijena.

Protiv te presude podnesen je zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem se navodi da je istom povrijeđen materijalni zakon na štetu tužitelja i predlaže da uz prihvaćanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen Upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

U zahtjevu se neosnovano ističe da su upravna tijela i Upravni sud povrijedili zakon kada su zaključili da između tužitelja i njegove pok. majke kao nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu nije postojalo zajedničko stanovanje posljednje dvije godine i da se stoga tužitelj ne može smatrati članom obiteljskog domaćinstva stanara u smislu odredbe iz čl. 12. st. 1. Zakona o stambenim odnosima - ZSO ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93).

Navedeno zaključivanje temelji se na nespornim činjenicama da su roditelji tužitelja kao sunositelji stanarskog prava u kolovozu 1991. godine otišli u Liku gdje je otac umro, a majka se vratila u stan 1993. godine te umrla 1994. godine, dok se tužitelj, koji je u vrijeme odlaska roditelja u Liku, stanovao sa svojom suprugom u stanu dodijeljenom na korištenje njegovoj supruzi, uselio u predmetni stan u prosincu 1991. godine.

Dakle, tužitelj se uselio u stan u vrijeme kada se stanar nije nalazio u stanu, pa stoga useljenjem tužitelja nije uspostavljeno zajedničko stanovanje sa stanarom, već je ta činjenica nastupila danom povratka tužiteljeve majke u stan, dakle 1993. godine, jer se zajedničko stanovanje uspostavlja sa osobom koja se nalazi u stanu, a ne odsutnom osobom.

Prema odredbi iz čl. 152. st. 1. ZSO rok od dvije godine iz čl. 12. istog zakona računa se od dana kada je uspostavljeno zajedničko stanovanje sa stanarom, a to je u konkretnom slučaju dan povratka tužiteljeve majke u stan, pa kako od tog dana do smrti stanara nisu protekle dvije godine upravna tijela i Upravni sud Republike Hrvatske su osnovano zaključili da zajedničko stanovanje tužitelja sa stanarom nije trajalo dvije godine i da je stoga neosnovan njegov zahtjev za priznavanje stanarskog prava temeljem odredbe iz čl. 93. ZSO. Slijedom navedenog, na temelju odredbe iz čl. 50. st. 1. Zakona o upravnim sporovima - ZUS ("Narodne novine", br. 53/91, 9/92 i 77/92) zahtjev za zaštitu zakonitosti je valjalo odbiti.

U Zagrebu, 17. studenog 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.