Revr-834/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 834/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Š. iz B., zastupane po punomoćniku S. K., dipl. pravniku pri S.-a protiv tuženika D. d.o.o. B., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz B., radi poništenja odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli br. Gž-2186/06. od 6. studenoga 2006., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bujama br. P-295/05. od 2. prosinca 2005., u sjednici održanoj dana 7. veljače 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na poništenje odluke direktora tuženika od 12. listopada 1994. kojom je tužiteljica raspoređena na rad u P. A. te rješenje Upravnog odbora tuženika kojim je odbijen prigovor tužiteljice i potvrđena odluka direktora tuženika o rasporedu u drugo poduzeće. Također je odbijen zahtjev na poništenje odluke direktora tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljici te rješenja Upravnog odbora tuženika kojim je odbijen prigovor tužiteljice i potvrđena odluka direktora tuženika o prestanku radnog odnosa te da se utvrđuje da tužiteljici radni odnos kod tuženika nije prestao. Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 800,00 kn.

Odlučujući o žalbi tužiteljice drugostupanjski sud je prihvatio žalbu i preinačio je prvostupanjsku presudu tako da je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku ili ukidanje presude Županijskog suda u Puli.

Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Sporno je, je li zakonita odluka tuženika od 12. listopada 1994. o rasporedu tužiteljice u drugo poduzeće, kao i odluka direktora tuženika od 7. studenoga 1994. i rješenje Upravnog odbora tuženika od 21. prosinca 1994. kojim je odbijen prigovor tužitelja i potvrđeno rješenje direktora tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03. – dalje ZPP).

Nije se ostvario istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica radila kod tuženika na radnom mjestu montažera,

- da je tuženik 26. kolovoza 1994. donio Program rješavanja viška radnika po kojem je za radom tužiteljice prestala potreba, s time da će joj radni odnos prestati u roku od pet mjeseci od dana objavljivanja Programa,

- da je odlukom direktora tuženika od 12. listopada 1994. tužiteljica raspoređena u poduzeće A. d.o.o. B. na poslove i zadatke koji prema toj odluci odgovaraju njenoj stručnoj spremi i sposobnosti, te da je utvrđena obveza tužiteljice da 24. listopada 1994. potpiše ugovor o zapošljavanju s tim poduzećem i istog dana otpočne s radom uz upozorenje da će joj u protivno prestati radni odnos,

- da tužiteljica nije sklopila ugovor s poduzećem A. d.o.o. B., niti započela raditi u tom poduzeću,

- da je nakon toga 7. studenoga 1994. donesena odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljice koja je po prigovoru tužiteljice potvrđena rješenjem Upravnog odbora tuženika od 21. prosinca 1994.,

- da su poslovi koje je tužiteljica trebala obavljati u poduzeću A. d.o.o. poslovi šivačice, odnosno pletilje.

Prema odredbi čl. 15. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine”, broj 34/91., 25/93. i 29/94.) radnik može biti preuzet na rad kod drugog poslodavca uz uvjete i u slučaju utvrđenim općim aktom.

Odredbom pak čl. 19. Pravilnika o radnim odnosima tuženika propisano je da radnik može biti preuzet u drugo poduzeće, tj. kod drugog poslodavca, bez njegove suglasnosti, ako mu je osiguran rad na radnom mjestu koji odgovara njegovom znanju i sposobnosti.

Tužiteljica je radila u elektronskoj industriji na radnom mjestu montažera, a trebala je biti preuzeta na rad kod drugog poslodavca na radno mjesto šivačice i pletilje u tekstilnoj industriji.

I po ocjeni ovog suda ne može se uzeti da je tužiteljici ponuđeno radno mjesto kod drugog poslodavca koji odgovara njenom znanju i sposobnostima, jer doista znanje i sposobnost koje se traži za obavljanje posla montažera u elektronskoj industriji nije u nikakvoj vezi s znanjem i sposobnostima koje se traži za poslove šivanja i pletenja.

Tuženik pak nije ponudio nikakve dokaze da bi tužiteljica bila osposobljena za radno mjesto šivačice i pletilje da bi se moglo uzeti da to radno mjesto odgovara njenim sposobnostima, te da su stoga ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 15. ZOPRO-a za raspored tužiteljice kod drugog poslodavca.

Stoga ne stoje navodi revizije da je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev (čl. 15. ZOPRO-a i 19. Pravilnika o radnim odnosima tuženika).

Radi naprijed navedenog na temelju čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. veljače 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.