Rev-239/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 239/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Djordja Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice P. D., koju zastupa D. I., odvjetnik u N., protiv tuženika P. M. iz M., radi plaćanja doprinosa za uzdržavanje, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slav. Požegi od 26. rujna 1989. br. Gž-941/89, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški od 18. svibnja 1989. br. P-47/89, u sjednici održanoj dana 5. travnja 1990,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Novoj Gradiški br. P-47/89 od 18. svibnja 1989. godine odbijena je tužiteljica sa tužbenim zahtjevom da se tuženika obveze da joj plaća uzdržavanje u iznosu od 15 konvertibilnih dinara (150.000 prijašnjih dinara).

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Slav. Požegi br. Gž-941/89 od 26. rujna 1989. godine, odbijanjem žalbe tužiteljice, navedena je presuda potvrdjena.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu tužiteljica je pravovremeno izjavila reviziju (odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže, da se obje nižestepene presude preinače i tužbenom zahtjevu udovolji, odnosno ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. U reviziji se posebno navodi da su za obvezivanje plaćanja uzdržavanja ostvarene sve pretpostavke kako one proizlaze iz odredbe čl. 248. Zakona o braku i porodičnim odnosima, te da se nisu stekle pretpostavke za odbijanjem tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 250. istog zakona, s obzirom da se tužena "ponašala kao uzorna supruga". Pored toga se ističe da je valjalo, zbog kraćeg trajanja bračne zajednice, razmotriti obavezu uzdržavanja na odredjeno vrijeme u smislu odredbe čl. 252. Zakona o braku i porodičnim odnosima.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostepeni je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i javnom tužiocu nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, medjutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se republički javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Medjusobna obaveza uzdržavanja postoji izmedju bračnih drugova kako u toku braka, tako i, uz odredjene pretpostavke, poslije razvoda braka odnosno poništaja braka.

Uzdržavanje bračnog druga (odgovarajuće odredbe čl. 248. i dalje Zakona o braku i porodičnim odnosima) na jednak način reguliraju pitanje obaveze uzdržavanja i za slučaj kada brak još postoji i za slučaj razvoda braka. To znači da i u toku braka, a prema odredbi čl. 250. Zakona o braku i porodičnim odnosima, sud može odbiti zahtjev za uzdržavanje ako uzdržavanje traži bračni drug koji se bez ozbiljnog povoda od strane drugog bračnog druga grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici ili ako bi njegov zahtjev predstavljao očitu nepravdu za drugog bračnog druga, što u suštini znači da je riječ o "nemoralnom" zahtjevu.

Pretpostavke za odbijanje zahtjeva za uzdržavanje u ovom su se slučaju ostvarile. Doduše, ne zato što je bračna zajednica trajala kratko vrijeme (prije bi se radilo o ovlaštenju suda da obavezu uzdržavanja, u smislu odredbe čl. 252. Zakona o braku i porodičnim odnosima, ustanovi na odredjeno vrijeme), nego zato što bi ustanovljavanje obaveze zaista predstavljalo "očitu nepravdu za drugog bračnog druga". Naime, valja respektirati - a to je revizijski sud i dužan s obzirom da se revizija, prema odredbi čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku, ne može izjaviti zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja - utvrdjenja nižestepenih sudova da je tužiteljica bračnu zajednicu napustila zato što je tuženi odbio da svoje nekretnine "prenese" u vlasništvo tužiteljice, što da je i bio motiv zasnivanja zajednice koja je zaista trajala kratko vrijeme. Pored toga na taj je način tužiteljica, bez za to opravdanih razloga, sama sebe dovela u "stanje neosiguranosti".

Prema tome, a još i zato što u postupku nije ostvarena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, istaknuti revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu (odredba čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 5. travnja 1990.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.