I Kž-455/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 455/1990-3

P R E S U D A

U I M E N A R O D A !

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Petranović Milana kao predsjednika vijeća, te Sučević Vladimira i Kocijančić Erike kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv M. A., zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zadru od 4. travnja 1990. broj K-36/89, u sjednici održanoj 11. srpnja 1990., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e :

Uvažava se žalba optuženika M. A., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se optuženik M. A., za djelo zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, temeljem čl. 132. st. 1. KZH, uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. t. 3. KZ SFRJ, osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci, u koju mu se temeljem čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 19. svibnja 1989. do 4. travnja 1990.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim optuženik M. A. zbog kriv. djela iz čl. 132. st. 1. KZH, te je temeljem istog zakonskog propisa osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je temeljem čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 19. svibnja 1989. do 4. travnja 1990. Temeljem čl. 98. st. 4. ZKP optuženik je oslobodjen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka iz čl. 95. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP, a dužan je nadoknaditi troškove zastupanja po branitelju u iznosu od 1.298,80 dinara. Oštećenik je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik M. A. po branitelju V. dr M. odvjetniku iz Z., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

I Kž 455/90

Javno tužilaštvo Hrvatske, vraćajući spis na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, predlaže da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi, a kod istog prijedloga ostao je u sjednici prisutan zamjenik javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petar.

Žalba je osnovana.

U pravu je branitelj optuženika kad u žalbi ističe da je kazna zatvora, na koju je optuženik osudjen, prestroga.

Prilikom odlučivanja o vrsti krivične sankcije prvostepeni je sud ispravno okrivljenika osudio na bezuvjetnu kaznu zatvora, koja je kao vrsta kazne jedina u ovom slučaju srazmjerna težini i društvenoj opasnosti učinjenog krivičnog djela, a i društvenoj opasnosti samog optuženika koji je ranije osudjivan (kako to proizlazi iz podataka iz KE), takodjer zbog imovinskog krivičnog djela. Medjutim, prilikom odlučivanja o visini te kazne prvostepeni je sud precijenio značaj utvrdjene otegotne okolnosti ovakve ranije osudjivanosti optuženika, jer je isti kažnjen samo jedanput, a osim toga, u konkretnom slučaju takodjer stupanj njegove krivične odgovornosti nije u toj mjeri visok kakvim ga nalazi prvostepeni sud. Naime, imajuću u vidu optuženikovu nedvojbeno utvrdjenu bitno smanjenu uračunljivost tempore criminis, kao rezultat njegovih psihičkih predispozicija, činjenicu da se radi o osobi intelektualnih sposobnosti na granici tuposti sa brojnim neurotskim manifestacijama, koja je osim toga u toku ovog postupka teško oboljela od TBC (pa je čak po dozvoli predsjednika vijeća svoju obranu iznosio sjedeći), po ocjeni ovog suda te okolnosti u svom zbiru predstavljaju one osobite olakotne okolnosti koje opravdavaju izricanje kazne optuženiku ispod zakonskog minimuma. Stoga je valjalo žalbu branitelja optuženika uvažiti i optuženika primjenom propisa o ublažavanju kazne osuditi na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci. Ovakva kazna u cjelokupnosti je primjerena težini učinjenog kriv. djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, te je podobna da se njome ostvari zakonom predvidjena svrha kažnjavanja kako iz čl. 5. tako i iz čl. 33. KZ SFRJ.

Temeljem čl. 50. st. 1. KZ SFRJ optuženiku je u izrečenu kaznu valjalo uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 19. svibnja 1989. do 4. travnja 1990.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZKP, nije nadjeno da bi bila učinjena kakva apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka, niti povreda krivičnog zakona na štetu optuženika.

Slijedom svih izloženih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostepene presude, temeljem čl. 387. st. 1. ZKP.

U Zagrebu, 11. srpnja 1990.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin Rajka, v.r.

Petranović Milan, v.r.