I Kž-997/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 997/1992-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Frančula mr Rudolfa, Potrebica Ante i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak- Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Ž.V. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 16. rujna 1992. K 30/92-18, u sjednici održanoj 25. studenog 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske P.B.,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba opt. Ž.V., u k i d a se pobijana presuda i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Karlovcu kao prvostepeni sud je presudom od 16. rujna 1992. K 20/92 opt. Ž.V. oglasio krivim zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZH i uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("NN" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske, dalje u tekstu: KZJ) osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te mu po čl. 68. st. 1. KZJ izrekao mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine, a po čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("NN" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje u tekstu: ZKP) obavezao ga da nadoknadi troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 20.335 HRD.

Protiv ove prvostepene presude optuženik je po branitelju R.S., odvjetniku iz K., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, pa zbog toga utvrđenog

I Kž 997/92

ova žalba po čl. 379. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, sve s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a uz to zahtjeva da se optuženika i branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostepenog suda.

Prvostepeni sud po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske žalbu optuženika nije dostavljao javnom tužitelju na odgovor.

Javni tužitelj Republike Hrvatske u podnesku od 18. studenog 1992. Ktž 1587/92 predlaže da se žalba optuženika, zbog postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, uvaži.

Drugostepeni sud po čl. 20. spomenute Uredbe o sjednici vijeća nije obavještavao optuženika i branitelja.

Žalba je osnovana.

S pravom žalitelj prvostepenu presudu pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP.

Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je optuženik ugrozio javni promet i doveo u opasnost život ljudi, uslijed čega je nastupila smrt jedne osobe, time što se nije pridržavao propisa čl. 164. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, preuzetog temeljem čl. 1. st. 1. toč. 1. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti unutarnjih poslova, koji se u Republici Hrvatskoj primijenjuju kao republički propisi ("Narodne novine" br. 53/91, dalje u tekstu: ZOSPC), već je upravljao motornim vozilom pri koncentraciji apsolutnog alkohola u krvi od 1,61‰ i mokraći od 2,12‰, te uslijed toga stanja alkoholiziranosti i nesposobnosti za sigurno upravljanje izgubio kontrolu nad vozilom, sišao s ceste i udario vozilom u betonski mostić, kojom prilikom je suvozač u vozilu zadobio takve tjelesne ozljede od kojih je odmah umro.

U razlozima presude (str. 3, zadnji odlomak i str. 4, prvi i drugi odlomak) prvostepeni sud iznosi mišljenje vještaka prometnotehničke struke Č. ing. M. da razlog skretanja vozila u desno van ceste nije u brzini vožnje, niti u savladavanju prethodnog zavoja, te da širina ceste dopušta sigurno mimoilaženje osobnih vozila i pri brzinama od oko 70 km/sat kojom se optuženik inače kretao, no pri tome u pobijanoj presudi nema razloga iz kojih bi bilo vidljivo da li prvostepeni sud prihvaća nalaz i mišljenje tog vještaka kao vjerodostojan. Iz navedene presude vidljivo je samo to da prvostepeni sud nije prihvatio onaj dio mišljenja vještaka u kojem dozvoljava mogućnost da je vozilo optuženika sišlo van kolnika zbog nailaska vozila iz suprotnog smjera i to zbog toga što je optuženik kontrolu nad vozilom izgubio na ravnom dijelu ceste, jer su tragovi po bankini u dužini od 14 m i idu pravolinijski što ne ukazuju na nost uočavanja vozila iz suprotnog smjera dosta nagli manevar, te zbog toga što je moguć

velika.

Zatim, prvostepeni sud navodi iskaz svj. R.S., za koji kaže da je suprotan ostalim provedenim dokazima, prije svega materijalnim tragovima na mjestu nezgode, među - 3

-

I Kž 997/92

kojima nema traga kočenja, a svjedok je iskazao da je čuo kočenje, nakon čega se dalje navodi da je svjedok iskazao da ga je prije nailaska na mjesto nezgode preteklo vozilo koje se kretalo velikom brzinom (optuženikovo).

Zbog toga prvostepeni sud uzrok slijetanja s ceste nalazi u optuženikovoj alkoholiziranosti i time bitno smanjenim vozačkim sposobnostima, odnosno očiglednoj nesposobnosti za sigurnu vožnju.

Takovi razlozi prvostepene presude su glede odlučnih činjenica potpuno nejasni, a također je ostvarena i znatna proturječnost između onoga što se u razlozima presude iznosi o sadržini zapisnika o nalazu i mišljenju prometnotehničkog vještaka Č. ing. M. i svjedoka R.S., te samog sadržaja tih zapisnika (čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP).

Iako je prvostepeni sud po čl. 357. st. 7. ZKP bio dužan određeno izložiti koje činjenice uzima kao dokazane, odnosno nedokazane, i to zbog kojih razloga, kao i da iznese ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, u pobijanoj presudi su razlozi o tome nejasni.

Naime, iz te presude se zapravo ne zna da li je prvostepeni sud, iako navodi da je iskaz svjedoka R. proturječan (tj. nije u suglasnosti s ostalim dokazima a pitanje je i s kojim dokazima), da li je prihvatio taj iskaz kao istiniti ili neistinit, da li u cijelosti ili u pojedinim dijelovima, kojima i zašto. Proizlazilo bi iz dijela razloga presude da sud svjedoku ne vjeruje samo glede iskazivanja o kočenju koje je čuo, a da mu vjeruje glede brzine vožnje optuženika. Međutim, ono što je bitno, prvostepeni sud propušta u razlozima presude navesti da je taj svjedok iskazao i to da je nakon što je čuo kočenje i udarac, iz suprotnog pravca prošao osobni automobil dosta velikom brzinom, naravno, uz to ne dajući niti ocjenu da li svjedoku vjeruje ili ne vjeruje u pogledu te činjenice, odnosno ne daje svoj stav o tome da li takva činjenica, koja inače može imati značaj za utvrđivanje uzročne veze između kršenja prometnog propisa i izazivanja opasnosti, postoji ili ne postoji.

Nadalje, iz pobijane presude je nejasno i to da li prvostepeni sud prihvaća ili ne prihvaća nalaz i mišljenje prometnog vještaka u cijelosti ili djelomično i iz kojih razloga. Vidljivo je samo to da je otklonjen onaj dio mišljenja u kojem vještak dopušta mogućnost da je vozilo optuženika izašlo van ceste zbog nailaska vozila iz suprotnog smjera. Međutim, ono što je bitno, sud prvog stupnja u razlozima presude ne iznosi, a niti ne ocjenjuje potpuno i jasno onaj dio mišljenja vještaka u kojem se kaže da brzina vožnje nije razlog koji bi trebao dovesti do skretanja vozila u desno, da se ne radi o gubitku kontrole nad vozilom, već o ki nije moguće utvrditi. Vještak dalje ipak namjernom skretanju, ali da razlog skretanja tehnič

dovodi skretanje u moguću vezu s pretpostavljenom situacijom kretanja vozila iz suprotne strane na način da ovo imalo prelazi sredinu ceste.

Slijedom toga, ostalo je nejasno kako to da je prvostepeni sud zaključio da je iskaz svj. R.S. u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima, iako ima određenih i značajnih podudarnosti između njegovog iskaza i nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka.

Uz navedeno, time je ostvarena glede odlučnih činjenica i znatna proturječnost između

I Kž 997/92

onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka i vještaka i samih tih zapisnika. Naime, ispuštanjem važnih dijelova iskaza svjedoka, odnosno nalaza i mišljenja vještaka iskrivljuje se njihov ukupni smisao, konkretno u ovom slučaju tako da je to postalo proturječno. Jedna je situacija ako bi svjedok kazao da se optuženik kretao brzo i sletio s ceste, ili ako je kazao da se optuženik kretao brzo, da se čulo kočenje i udarac, a nakon toga da je pokraj svjedoka prošlo vozilo koje se kretalo iz suprotnog pravca dosta velikom brzinom. Isto tako, jedna je situacija ako bi vještak rekao da razlog skretanja s ceste nije brzina vožnje, niti savladavanje zavoja, a druga je situacija ako uz to kaže još i to da se ne radi o gubitku kontrole nad vozilom, nego o namjernom skretanju, koje je moguće povezati s minimalno nepravilnim kretanjem vozila iz suprotnog smjera.

Daljnje je proturječje i u tome što sud prvog stupnja u razlozima presude navodi da je optuženikova mogućnost uočavanja vozila iz suprotne strane na ravnom dijelu ceste dosta velika, iako prometno-tehnički vještak iznosi da je (gledano u smjeru kretanja optuženika) cesta dalje u desnom zavoju i da optuženik na velikoj udaljenosti ne vidi na koji se način, obzirom na širinu kolnika, kreće vozilo iz suprotnog smjera.

Na izloženi način u pobijanoj presudi su ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, pa je slijedom toga po čl. 385. st. 1. ZKP trebalo žalbu optuženika uvažiti, prvostepenu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Time je ujedno postalo bespredmetno razmatranje daljnjih žalbenih osnova.

U ponovljenom suđenju prvostepeni sud će prema čl. 390. st. 3. ZKP otkloniti bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje mu je u ovom rješenju ukazano, a razmotriti će i osnovanost prijedloga o novim dokazima, pa će tek tada donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu, 25. studenog 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Novoselec dr Petar, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši

stručni referent:

/Vladimir

Vuletin/