I Kž-515/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-515/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Ane Garačić, Senke Klarić-Baranović i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.V. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. veljače 1994. godine, br. K-8/93., u sjednici održanoj dana 29. svibnja 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.T.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom od 16. veljače 1994. godine, br. K-8/93., Županijski sud u Gradu Zagrebu oglasio je krivim opt. B.V. zbog dva krivična djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, te mu je uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne za svako krivično djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je uz primjenu čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Po čl. 60. OKZRH, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od alkoholizma, a po čl. 90. st. 4. oslobođen je naknade troškova krivičnog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba krivičnoga postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno podredno ukoliko sud utvrdi da je činjenično stanje pravilno utvrđeno da se optuženiku izrekne kazna zatvora koja će biti primjerena težini počinjenog djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 21. lipnja 1994. godine, br. Ktž-761/94. predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži u pravcu žalbenih navoda (čl. 360. st. 2. ZKP).

Žalba nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 9. ZKP, žalitelj vidi u tome što je sud prvoga stupnja optuženika oglasio krivim za dva krivična djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, i ako mu je optužnicom stavljeno na teret jedno krivično djelo pokušaja ubojstva i pri tome umišljajno dovođenje u opasnost život još neke osobe iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, na koji način je sud prvoga stupnja, po mišljenju žalitelja, optužbu prekoračio na štetu optuženika.

Nije u pravu državni odvjetnik, kada tvrdi da je izmijenjenom pravnom kvalifikacijom krivičnog djela, po sudu prvoga stupnja, optužba prekoračena. Sud može osuditi optuženika za drugačije krivično djelo od onoga koje je predmet optužbe, ali ne i za drugo krivično djelo prema onome u optužbi. Optuženik je terećen za krivično djelo kvalificiranog pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, sud prvoga stupnja mogao ga je osuditi za drugačije krivično djelo, ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, prema dvojici oštećenika, kao osnovno krivično djelo sa istim zaštitnim objektom. Iako osuđenik, po sudu prvoga stupnja, nije osuđen za jedno krivično djelo (kako je optužen) već za dva krivična djela, optužba nije prekoračena na njegovu štetu, jer optuženik takvom izmijenom nije u nikom slučaju doveden u nepovoljniji položaj. Za krivično djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH predviđena je kazna zatvora od najmanje 10 godina ili zatvor od 20 godina, a za krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH kazna zatvora od najmanje pet godina, što znači do najviše 15 godina, upravo kada bi optuženiku za krivična djela u stjecaju bile utvrđene i maksimalne zatvorske kazne, jedinstvena kazna ne bi mogla biti veća od 15 godina zatvora, pa izmijenom pravne kvalifikacije po prvostupanjskom sudu optuženik nije doveden u lošiji položaj, niti je otpužba prekoračena, kako to žalitelj pogrešno smatra. Žalitelj nadalje navodi da je za pravnu kvalifikaciju krivičnog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH dovoljno da je radnjama optuženika, osim ostalog, doveden u konkretnu opasnost i život samo još jedne osobe.

Ovakove tvrdnje žalitelja su pogrešne, već samim gramatičkim i logičkim tumačenjem odredbe "tko drugog liši života i pri tome sa umišljajem dovede u opasnost život još nekih osoba" može se zaključiti da je za pravnu kvalifikaciju po ovome stavku, osim lišavanja života druge osobe, potrebno i dovođenje u konkretnu opasnost još više od jedne osobe, dok je sudska praksa zauzela stav da je potrebno da se radi o dovođenju u konkretnu opasnost najmanje dvije osobe.

Analizirajući prvostupanjsku presudu, kroz subjektivni odnos počinitelja prema djelu, žalitelj u nastavku navodi da ne prihvaća mišljenje suda prvoga stupnja da je optuženik ispaljivanjem jednog hica prema grupi mladića pristao da time usmrti dvije osobe. Naime, umišljaj okrivljenika utvrđuje se i po objektivno utvrđenim činjenicama, žalitelj smatra da je optuženik u trenutku ispaljivanja hica iz inproviziranog oružja nije pristao da takvom radnjom usmrti dvije osobe, već je postupao sa direktnim umišljajem na lišavanje života osobe koju pogodi, a pri tome doveo u opasnost i život još jedne osobe.

U činjeničnom opisu optužnice, koji na glavnoj raspravi po zamjenici državnog odvjetnika nije mijenjana, optuženiku je stavljeno na teret ostvarenje krivičnog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, s eventualnim umišljajem, dok se u žalbi prvi puta spominje da bi optuženik postupao s direktnim umišljajem na lišavanje života osobe koju pogodi i pri tome doveo u opasnost život još jedne osobe.

Kod krivičnog djela ubojstva i pri tome dovođenje u opasnost života još nekih osoba umišljaj počinitelja ima dva sadržaja: na lišavanje života jedne točno određene osobe i umišljajno dovođenje u konkretnu životnu opasnost još nekih osoba. U drugom slučaju umišljaj ide na stvaranje konkretne opasnosti za druge, a to mora biti opasnost za još najmanje dvije osobe (osim osobe koju počinitelj hoće lišiti života) i ta opasnost mora biti dio umišljaja.

Potpuno opravdano je sud prvoga stupnja zaključio da kod optuženika nije ovakav oblik umišljaja postojao.

Optuženik je u vrijeme događaja bio teško alkoholiziran, ljut na grupu mladića koja je na igralištu igrala nogomet, što je njemu nakon ručka smetalo, pucao je prema njima, na masu od devet osoba, pristajući da pogodi više osoba, od kojih je dvije i pogodio, na koji način je ostvario sva bitna subjektivna i objektivna obilježja bića krivičnog djela pokušaja ubojstva dvije osobe iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, ostvarenih s eventualnim umišljajem, za što je po prvostupanjskom sudu i oglašen krivim.

Uvažavajući, prema tome, u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud je našao da je sud prvoga stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje, te se stoga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazje neosnovanom.

Nije osnovana žalba državnog odvjetnika ni zbog odluke o kazni.

Ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđene i ocijenjene od strane suda prvoga stupnja sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na odmjeravanje kazne. Jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, koju je sud prvoga stupnja za počinjena krivična djela izrekao optuženiku primjenom propisa o ublažavanju kazne, ni u kom slučaju nije preblaga kako to žalitelj ističe. Sud prvoga stupnja opt. B.V. kod odmjeravanja kazne uzeo je kao olakšavajuće da je u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv, teško alkoholiziran, krivično djelo je ostalo u pokušaju, povrede koje su nastupile su lake naravi, a porodičan je čovjek i otac dvoje malodobne djece, dok mu je kao otežavajuće cijenjeno da je u jednom navratu osuđivan zbog krivičnog djela nanošenja teške tjelesne povrede, te mu je pravilno izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, kojom će se po mišljenju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugoga stupnja, ostvariti svrha kažnjavanja koja se očekuje, pa žalba državnog odvjetnika ni u tome pravcu nije osnovana.

Ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 369. ZKP u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru, ovaj sud prihvaća razloge kojima se rukovodi sud prvoga stupnja kad je optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja od alkoholizma, te su za izricanje te mjere u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi zakonski uvjeti iz čl. 60. OKZRH.

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 384. ZKP, presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 29. svibnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)