I Kž-223/1990-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 223/1990-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr. Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Frančula mr. Rudolfa, Potreblca Ante i Gasparini Gordane, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. J. D., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi opt. J. D., podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 15. prosinca 1989. K 82/89, u sjednici održanoj 12. veljače 1992, saslušavši zamjenika javnog tužioca Delić Zvonimira,

p r e s u d i o

je:

Odbija se žalba opt. J. D. kao neosnovana i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je opt. J. D. krivim, zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 1. KZH, te je temeljem čl. 168. st. 2. KZH, primjenom čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1.KZ SFRJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Temeljem čl. 68. KZ SFRJ optuženiku je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od jedne godine.

Temeljem čl. 50. st. 1. KZ SFRJ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. do 9. ožujka 1983.g.

Temeljem čl. 98. st. 1. u vezi čl. 95. st. 2. toč. 1, 6. i 8. ZKP optuženik je obvezan na naknadu troškova krivičnog postupka i to za troškove svjedoka i vještaka u iznosu od 13.578.686 dinara, troškove zastupanja oštećenika po punomoćniku u iznosu od 12,913.782,00 dinara, te na plaćanje paušala u iznosu od 1.500.000 dinara.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. J. D., zbog

I Kž 223/1990-4

bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni i mjeri sigurnosti i predložio da se pobijana presuda ukine, odnosno preinači u smislu žalbenih navoda, a on i branitelj obavijeste o drugostepenoj sjednici.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Temeljem čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 73/91) opt. J. D. i branitelj M. K.- M., odvjetnica iz O. nisu obaviješteni o sjednici vijeća ovog drugostepenog suda.

Žalba opt. J. D. nije osnovana.

Neopravdano ističe optuženik žalbenu osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka, a koja bi se po stanovištu žalbe sastojala u neusuglašenosti vještačkih nalaza (čl. 250. i čl. 251. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu ZKP).

Suprotno ovoj tvrdnji sud prvog stupnja je, još prije drugog ukidnog rješenja ovog Vrhovnog suda, zbog toga jer se proturječnosti u nalazima prometnih vještaka ing. M. B. i ing. M. R. nisu mogle otkloniti niti nakon njihovog ponovnog saslušanja, a u pogledu mogućnosti izbjegavanja naleta na maloljetnog oštećenika, s pravom obnovio prometno vještačenje, te ga povjerio Zavodu za vještačenja u Zagrebu, na temelju kojeg nalaza i njegove dopune je odgovoreno na sva sporna pitanja stručne prirode.

Isto tako, potpuno se bez osnova ističe u žalbi povreda odredbe iz čl. 378. ZKP, koja posebno i nije obrazložena, a ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u okviru propisa iz čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj sud takvu povredu, kao ni bilo koju drugu bitnu povredu, nije našao.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Neosnovano se u žalbi optuženika ističe i povreda krivičnog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrdjenje činjeničnog stanja.

Sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude iznio sve relevantne razloge uslijed kojih smatra utvrdjenim, da je optuženik učinio optuženo krivično djelo na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude i da je tim djelom ostvario obilježja kriv. djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 1. KZH. Ovi se pak razlozi zasnivaju na savjesnoj ocjeni rezultata provedene glavne rasprave, te ih stoga kao pravilne u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud.

I Kž 223/1990-4

Tako je sud prvog stupnja, protivno obrani optuženika, koju ovaj ponavlja i u žalbi, s pravom došao do zaključka da je optuženik upravljajući kritične zgode svojim osobnim automobilom u L., u pravcu B., brzinom od 99 km/h, unatoč prometnog znaka "ograničenje brzine do 40 km/h" i "djeca na putu", uslijed prevelike brzine, kada je mlt. M. D. započeo pretrčavati cestu s lijeve na desnu stranu, automobilom naletio na njega i zadao mu opisane povrede od kojih je maloljetni oštećenik umro.

Ovakav zaključak suda prvog stupnja nesumnjivo proizlazi iz provedenih dokaza, a posebno iskaza svjedoka V. Z. i K. S., nalaza i mišljenja prometnog vještaka ing. H. T., te medicinskog nalaza prof. dr. Z. D..

Stoga se potpuno bez osnova dovodi žalbom u pitanje način pretrčavanja ceste od strane maloljetnog oštećenika, jer su navedeni svjedoci izričito izjavili da je mlt. M. D. pretrčavao cestu s lijeva na desnu stranu ceste, a to je potkrijepljeno i provedenim medicinskim vještačenjem, obzirom da su sve povrede (uz prijelom baze lubanje i vratnih pršljenova) na tijelu oštećenika nastale na njegovoj desnoj strani.

Neosnovani su i prigovori optuženika u pogledu vidljivosti i vremena kada se dogodila prometna nezgoda. Žalba nalazi da se iskazi saslušanih svjedoka - djece - ne mogu prihvatiti, jer da oni nisu podobni za svjedočenje o toj okolnosti.

Medjutim, svjedoci koji su saslušani na tu okolnost

- N. Ž., G. M., M. T. i K. K. odrasle su i punoljetne osobe, kako to proizlazi iz zapisnika o njihovom saslušanju, a oni su sasvim odredjeno iskazali da nije bio potpuni mrak u vrijeme prometne nezgode, već sumrak, pa su prema tome prigovori koji se odnose na tu utvrdjenu činjenicu, bez osnova, kao i oni koji se odnose na vrijeme nezgode, jer iz krivične prijave (list 1) proizlazi da je svjedok N. Ž. obavijestio OSUP Vukovar o nezgodi u 17,50 sati, pa stoga nisu točni navodi optuženika da se nezgoda dogodila u 19 sati.

Zbog izloženog pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik, iako je znao za postavljeni prometni znak o ograničenju brzine do 40 km/h i znak "djeca na putu", a i vidio ih je neposredno prije mjesta nezgode, u uvjetima smanjene vidljivosti, upravljao vozilom brzinom više nego dvostruko većom od dozvoljene - 99 km/h, što je utvrdjeno prometnim vještačenjem na temelju materijalnih tragova (a i sam optuženik je u obrani naveo da je vozio brzinom od oko 80

- 90 km/h), da je optuženik objektivno, unatoč smanjene vidljivosti, mogao vidjeti oštećenika u času kada je stupio na kolnik, te da je u tom trenutku reagirao kočenjem, kada je od mjesta naleta bio udaljen 49,5 m, da bi zaustavio svoje vozilo prije mjesta naleta kod svih brzina manjih od 73,9 km/h.

Iz činjenice da je optuženik kritične zgode upravljao motornim vozilom prevelikom brzinom, koja obzirom na konkretne okolnosti nije bila dozvoljena, te obzirom na svoja osobna svojstva i zanimanje (33 godine, profesionalni vozač) pravilno je sud prvog stupnja izveo zaključak da je optuženik bio ne samo svjestan da vožnjom pod tim okolnostima

I Kž 223/1990-4

ugrožava javni promet i dovodi u opasnost život i tijelo ljudi i imovinu većeg opsega, nego da je time manifestirao i pristanak na takvo ugrožavanje i dovodjenje u opasnost, kada je unatoč utvrdjenih okolnosti upravljao vozilom brzinom više nego dvostruko većom od dozvoljene.

Stoga i žalbeni navodi kako ne postoji uzročna veza izmedju načina optuženikove vožnje i nastupjele posljedice, kao i da bi predmetno krivično djelo valjalo pravno označiti kao krivično djelo s nehatnim oblikom krivnje iz čl. 168. st.

5. KZH, nemaju nikakvog opravdanja.

Neosnovana je stoga žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni i mjeri sigurnosti.

Sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja kazne uzeo u obzir sve okolnosti što utječu da kazna bude manja ili veća, te pravilnom ocjenom tih okolnosti (a uzet je u obzir i doprinos oštećenika), uz primjenu propisa o ublažavanju, izrekao optuženiku kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, za koju ovaj sud nalazi da nikako nije prestroga, već primjerena stupnju krivične odgovornosti optuženika i težini djela i njegovim posljedicama, te da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja.

Mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije takodjer je pravilno izrečena, jer je zbog utvrdjenog stupnja ugrožavanja sigurnosti javnog prometa, a na što ukazuju okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, opasno da optuženik odredjeno vrijeme upravlja motornim vozilom u prometu.

Iz izloženih razloga, temeljem čl. 384. ZKP, o optuženikovoj žalbi odlučeno je i presudjeno kao u izreci.

U Zagrebu, 12. travnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Novoselec dr. Petar, v.r.