Rev-x-117/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 117/13-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja T. d.d. Z. iz Z., …, protiv tužene Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-10000/11-2 od 22. studenoga 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12067/10-18 od 15. lipnja 2011., u sjednici održanoj 11. veljače 2014.,

r i j e š i o j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-10000/11-2 od 22. studenoga 2011. u dijelu posd. st. I. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o naknadi troška revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Iv-10219/95 od 10. veljače 2010. (st. I izreke). Nadalje je tom presudom naloženo tužitelju nadoknaditi tuženoj parnični trošak od 20.000,00 kn (st. II izreke).

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. izreke na način da se održava na snazi rješenje o izvršenju poslovni broj Iv-10219/95 od 10. veljače 2010. za iznos od 362.312,54 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 30.944,36 kn od 27. listopada 1994.,

- na iznos od 16.508,70 kn od 30. studenoga 1994.,

- na iznos od 310.680,78 kn od 13. veljače 1995. i

- na iznos od 4.178,70 kn od 13. veljače 1995. pa sve do isplate, te je odbijen zahtjev tužene za naknadu parničnog troška od 20.000,00 kn (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (st. II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod st. I. izreke reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) odbija tužena iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj nije dao odgovor na reviziju tužene.

Revizija tužene je osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda ima nedostatke radi kojih se ne može ispitati, jer ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, te jer su razlozi zbog kojih je donesena drugostupanjska presuda navedeni u obrazloženju proturječni.

Drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude zaključuje da je tužena dužna platiti tužitelju zahtijevani novčani iznos kao naknadu za korist koju je imala od uporabe tuđe stvari (čl. 219. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje: ZOO), odnosno za koji se iznos neosnovano obogatila (čl. 210. ZOO).

Prema čl. 210. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Nejasno je iz kojih razloga drugostupanjski sud na sporni odnos stranaka primjenjuje odredbu čl. 210. st. 1. ZOO. Ovo stoga što drugostupanjski sud ničim ne ukazuje, a niti to proizlazi iz rezultata postupka, da bi određena imovina tužitelja prešla u imovinu tužene (što je jedan od osnovnih pretpostavki za primjenu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO).

Člankom 219. ZOO propisano je kad netko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Iz rezultata dosadašnjeg postupka proizlazi da je predmet spora okolnost što je tužena koristila nekretninu tužitelja u K.. Stoga ovdje je za ukazati da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 219. ZOO. Ta se odredba primjenjuje tek u situaciji kada korisnik tuđe stvari nije u mogućnosti vlasniku vratiti tu stvar radi toga što bi ista bila od upotrebe potrošena ili bi promijenila identitet ili bi jednostavno bilo iz gospodarskih razloga neopravdano vraćanje stvari.

Ovdje je posebno za ukazati da niti sam tužitelj u postupku nije tvrdio, a niti dokazivao da bi mu tužena bila u obavezi isplatiti zahtijevani novčani iznos po osnovi vraćanja stečenog bez osnova odnosno po osnovi obaveze naknade koristi od upotrijebe tuđe stvari. Tužitelj je naime u podnesku od 29. prosinca 2010. (list 40 i 41 spisa) konkretizirao osnov svog zahtjeva na način da je naveo da se račun broj 10437 odnosi na naknadu plaće za radnike tužitelja u iznosu od 30.944,36 kn, da se račun broj 10480 odnosi na zakup poslovnog prostora tužitelja za mjesec listopad 1994. u iznosu od 16.508,70 kn, da se zahtjev za isplatu 310.680,70 kn odnosi na obračun kamata broj 39/94, a da se preostali zahtjev za isplatu 4.178,70 kn odnosi na obračun kamata broj 38/94. Stoga dakle ostalo je u potpunosti nejasno temeljem čega drugostupanjski sud zaključuje da bi tužena bila u obavezi isplatiti tužitelju zahtijevani iznos po osnovi vraćanja stečenog bez osnova, odnosno po osnovi obaveze na naknadu koristi stečene upotrebom tuđe stvari.

Konačno, a s obzirom na pravno shvaćanje drugostupanjskog suda izraženo u obrazloženju pobijane presude da bi vjerodostojna isprava imala pretpostavljenu dokaznu snagu (a radi čega bi na tuženoj bio teret dokaza pri osporavanju sadržaja predmetnih računa i obračuna kamata) za ukazati je na slijedeće. Takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pogrešno. Naime, i u situaciji kada je sudski postupak započet prijedlogom za donošenje rješenja o izvršenju na temelju vjerodostojne isprave, te kada je nakon prigovora dužnika rješenje po izvršenju stavljeno izvan snage, a postupak se nastavio kao povodom prigovora protiv platnog naloga, teret dokaza činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev je i nadalje na tužitelju. Stoga nije prihvatljiv zaključak drugostupanjskog suda da bi na tuženiku u konkretnom slučaju bio teret dokazivanja neistinitosti sadržaja predmetnih računa i obračuna kamata. Naime, predmetni računi i obračuni kamata su bili tek osnov za podnošenje prijedloga za izvršenje i to kao vjerodostojne isprave, a sve u smislu odredbe čl. 21. Zakona o izvršnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91 i 91/92). Pretpostavljenu dokaznu snagu imaju tek javne isprave odnosno isprave koje su u propisanom obliku izdala državna tijela u granicama svojih nadležnosti, te isprave koje su u takvom obliku izdale pravne ili fizičke osobe u obavljanju javnog ovlaštenja koje im je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (čl. 230. st. 1. ZPP). Predmetni računi i obračuni kamata nisu javne isprave, pa dakle niti nemaju pretpostavljenu dokaznu snagu.

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, te predmet u tom dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku drugostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će ponovno odlučiti o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude, a u kojoj odluci će dati jasne, potpune i neproturječne razloge o svim odlučnim okolnostima.

Odluka o naknadi troška revizijskog postupka osnovi se na čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 11. veljače 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.