I Kž-87/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-87/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, Ane Garačić i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. N., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. u svezi čl. 33. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Čakovcu od 18. prosinca 2001. godine, br. K-5/00., u sjednici održanoj dana 18. veljače 2003. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. Z. N. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Čakovcu oglasio je krivim opt. Z. N., zbog kaznenog djela silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u svezi čl. 33. st. 1. KZ, činjenično opisanog u izreci te presude, pa je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Po čl. 122. st. 4. ZKP, optuženik je oslobođen obveze plaćanja naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

Protiv te presude žali se optuženik putem svoga branitelja I. I., odvjetnika iz Čakovca, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povreda kaznenog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak pred izmijenjenim vijećem.

Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božica Cvjetko, nakon

itovanju od 21.

razgledavanja spisa u smislu odredbe čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, u pisanom oč ožujka 2002. godine, br. KŽ-DO-430/02. predložila je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Premda u uvodu žalbe optuženik označava sve žalbene osnove (osim zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), pa i bitne povrede odredaba kaznenog postupka, taj žalbeni osnov u žalbi se ne obrazlaže. Međutim, iz sadržaja žalbe nedvojbeno proizlazi da optuženik u stvari pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koji žalbeni osnov u uvodu žalbe nije naveo, pa je stoga pobijana presuda ispitana u onom dijelu u kojem se pobija obrazloženom žalbom, kao i u odnosu na one povrede zakona iz čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Ispitujući žalbeni osnov zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, po službenoj dužnosti, sud je ispitao da li postoje povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. i st. 2. ZKP, je li glavna rasprava protivno odredaba toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

U odnosu na činjenično stanje na kojem je utemeljena pobijana presuda valja navesti da žalitelj smatra neosnovanim zaključke koje je sud prvog stupnja izveo iz provedenih dokaza, navodeći da sud nije mogao svoju presudu utemeljiti isključivo na iskazu oštećenice koja i nije namjeravala cijeli događaja prijaviti policiji, odustala je od namjere da traži naknadu štete, a do međusobne tučnjave došlo je onda kada je oštećenica shvatila da se neće moći na vrijeme vratiti kući. U toj tučnjavi optuženik je zadobio teže ozljede od strane oštećenice.

U prilog takvog viđenja stvari u žalbi se polemizira sa razlozima navedenim u obrazloženju pobijane presude, međutim, ako se izostave dijelovi žalbe u kojima se prepričava obrazloženje presude suda prvog stupnja i ponavlja obrana koju je optuženik dao na glavnoj raspravi, te reproducira iskaz oštećene, sadržaj žalbe u dijelu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se u stvari na tezu da optuženik nije ostvario kazneno djelo, a zatim se postavlja pitanje zašto bi optuženik prisiljavao oštećenicu na spolni odnošaj, ako spolni odnošaj objektivno nije uopće u stanju izvesti.

Suprotno ovakvim tvrdnjama, sud prvog stupnja je posve osnovano poklonio vjeru iskazu oštećenice koja je uvjerljivo i okolnosno opisala cijeli događaj od ulaska u optuženikov auto, pa do bijega iz automobila na glavnu cestu, te dozivanja upomoć. Jednako tako, oštećena nije imala nikakvog razloga da lažno tereti optuženika, a da je otpor bio ozbiljan ne proizlazi samo iz iskaza oštećenice, nego iz povreda koje je optuženik zadobio, a koje su verificirane fotodokumentacijom. Postojanje povreda ne poriče ni sam optuženik, ali pokušava objasniti fizički sukob sa oštećenice kao njeno histerično ponašanje, što sud prvog stupnja potpuno opravdano nije prihvatio, za što je naveo uvjerljive razloge na koje se upućuje žalitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

U nastavku žalitelj navodi da i nije imao razloga prisiljavati oštećenicu na spolni odnošaj jer njegovo zdravstveno stanje – inpotencija, onemogućavaju spolne odnose, pa je u tome pravcu i predlagao izvođenje dokaza, saslušanje njegove bivše supruge N. K. i medicinsko vještačenje, što je prvostupanjski sud odbio, radi čega je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, a povrijeđen je kazneni zakon.

Potpuno opravdano je sud prvog stupnja odbio izvođenje dokaza koje optuženik predložio, jer se izvođenje takvih dokaza ukazuje suvišnim. Naime, kazneno djelo silovanja je složeno (nepravo) više aktno kazneno djelo koje se sastoji od dvije radnje, prinude, koja može biti u obliku sile ili prijetnje i obljube. Ono se u konkretnom slučaju smatra započetim već uporabom sile prema oštećenici (no što upućuje iskaz oštećenice potkrijepljen materijalnim tragovima), s ciljem da se protiv njene volje izvrši spolni odnošaj, a s početkom prodiranja muškog spolnog organa u spolni organ oštećene djelo se smatra dovršenim. Nema, dvojbe da su radnje koje optuženik poduzeo (zadržao oštećenicu u automobilu, kad je oštećenica pobjegla uhvatio je i ugurao u automobil, legao na nju, rukama dirao po nogama i tijelu, gurnuo joj ruku ispod majice i tražio spolni odnošaj, udario je po glavi i čvrsto držao za vrat), takve fizičke aktivnosti koje predstavljaju uporabu onakve sile koja je podobna da se skrši otpor oštećenice. Time je optuženik već započeo s izvršenjem kaznenog djela silovanja i to podobnim sredstvom. Nepodobni pokušaj (s obzirom na nepodobno sredstvo) postoji bi samo u onim slučajevima kada pod datim okolnostima ni počinitelj, ni itko drugi ne bi mogao izvršiti namjeravano djelo, a takvo što se za razmatrano djelo realno ne može prihvatiti.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, našao je, da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, kada je optuženika oglasio krivim za kazneno djelo silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u svezi čl. 33. st. 1. KZ, te se stoga žalba optuženika u tome pogledu ukazuje neosnovanom.

Optuženik se žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji, no, taj žalbeni osnov uopće ne obrazlaže, pa je odluka o izrečenoj kazni ispitana po službenoj dužnosti na temelju čl. 382. ZKP, jer žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu i u dijelu zbog odluke o kazni i tim povodom je utvrdio da je sud prvog stupnja postupio sukladno odredbi čl. 56. st. 2. ZKP utvrdio sve pravno relevantne okolnosti od značaja za izbor vrste i visine kazne, koje okolnosti je savjesno i temeljito obrazložio, pa nema potrebe, a niti opravdanja, obrazloženju suda prvog stupnja bilo što dodati ili oduzeti. Izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine ukazuje se primjerenom za postizavanje svrhe kažnjavanja, da se optuženik u buduće kloni činjenja ovakve i sličnih kaznenih djela i postizanju opće svrhe izricanja krivičnih sankcija iz čl. 6. Kaznenog zakona.

S obzirom na izneseno trebalo je na temelju čl. 387. ZKP, presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 18. veljače 2003.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Ante Potrebica, v.r.