P-5789/2024-10 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-5789/2024-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja PŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 10. lipnja 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja, ŽŠ, odvjetničke vježbenice, te zamjenika punomoćnika tuženika, RŠ, odvjetničkog vježbenika, 18. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 320-50-3193825 sklopljenog 16. prosinca 2005. između tužitelja PŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69 platiti tužitelju PŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] iznos od 193,84 EUR sa zateznom kamatom od 22.12.2005. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eur sa zateznim kamatama od 18. srpnja 2025. do isplate, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je 16. prosinca 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-3193825 kojim e odobren tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 9.290,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 60 mjeseci, da je čl 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj morao pristati, odnosno platiti istu da bi mogao dobiti traženi kredit, te da je tužitelju s osnove te ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 193,84 EUR (3,30% od iznosa kredita). Nadalje tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru otisnutom na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

Navodi da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik nije prethodno upoznao tužitelja sa sadržajem te odredbe, već da je tužitelju bilo ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Ističe i da tuženik nije prezentirao tužitelju koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita niti je naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena.

Tužitelj smatra da jedini interes i ratio sporne odredbe dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ako treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužitelj traži utvrditi ništetnost čl. 3. ugovorne odredbe u dijelu naknade za obradu kredita 3,30%, te naložiti tuženiku da mu vrati naplaćenu jednokratnu naknade za obradu kredita u iznosu od 193,84 EUR, sa zateznim kamatama od 22. prosinca 2005. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra neosnovanim navode tužitelja te ističe da je Iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, a da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, te da je obveza tužitelja koja iz te odredbe proizlazi određena.

Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, kao i da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije.

Ističe da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita, kao i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

Navodi da se i da je dopušteno provođenja testa poštenosti da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanim smatra navode tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva, kao i da sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

Poziva se na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, kao i da je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovora, te kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

Tuženik ističe prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovi tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u potvrdu banke o naplaćenoj ulaznoj naknadi (list 6 spisa), Ugovor o kreditu, broj: 320-50-3193825 od 16. prosinca 2005. (list 7-12 spisa), solemnizaciju javnog bilježnika od 16. prosinca 2005. (list 13-14 spisa), otplatni plan (list 15-17 i 22-25 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 18- 21 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu održanom 10. lipnja 2025. (list 51-52 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naplaćene naknade tužitelju.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužitelja u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 320-50-3193825 od 16. prosinca 2005., za iznos kunske protuvrijednosti kredita 9.290,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 6,50% godišnjom i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 60 mjeseci za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik, te da je tužitelju ugovoreni iznos kredita prilikom isplate umanjen za iznos naknade u visini od 3,30%, odnosno za iznos od 1.460,49 kn. Nije sporno da je tužitelj potrošač, visina tužbenog zahtjeva i da je sporni iznos tuženik naplatio tužitelju 21. prosinca 2005., kako to proizlazi iz potvrde na listu 6 spisa.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 3. Ugovora ništetna i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

8. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

12. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

13. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

14. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Tužitelj je iskazao je da se zbog proteka vremena od 20 godina ne može sjetiti je li mu u banci tuženika ponuđen kredit u švicarskim francima za kupnju vozila ili je on sam tražio kredit u švicarskim francima. Ne sjeća se da mu je u banci bilo tko rekao nešto o rizicima uzimanja kredita u valuti CHF niti da je on bilo što službenike o tome pitao. Rata kredita u CHF odgovarala mu je iz razloga što je u toj visini istu mogao plaćati iz svojih tadašnjih primanja.

Utvrdio je da će morati platiti i trošak obrade kredita u trenutku kada je čitao ugovor o kreditu prije njegovog potpisivanja. Pitao je zašto taj trošak mora platiti te mu je u banci rečeno da su to njihovi troškovi obrade kredita. Pojašnjava da nije znao da će mu banka obračunati trošak obrade kredita prije nego je vidio Ugovor o kreditu koji je sastavljen u banci.

Misli da mu je isplaćen manji iznos kredita za taj trošak obrade kredita, a kredit je uplaćen direktno auto kući u kojoj je kupio vozilo.U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bio vlasnik trgovačkog društva i obrta, a vozilo je koristio isključivo za osobne potrebe. Osobno je otplaćivao rate kredita po predmetnom Ugovoru.

17. Budući da iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to se u smislu odredbe članka 81. ZZP, smatra da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, ali nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, (po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, a niti je bila odrediva.

18. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužitelju, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, koji je po zanimanju staklobrusač, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ugovorna odredba čl. 3. Ugovora nepoštena, a time i ništetna.

20. Pritom valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 1.460,49 kn/193,84 eur kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO počinju teći 22. prosinca 2005. do isplate, s obzirom da iz potvrde tuženika (list 6 spisa) proizlazi da je predmetnu naknadu u iznosu od 1.460,49 kn/193,84 eur tuženik naplatio 21. prosinca 2005.

22. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

24. Odluka o stopi zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

26. U odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi 1.521,07 eur valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi s više zahtjeva, nenovčanom i novčanom tužbenom zahtjevu koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i da se sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP vrijednost predmet spora određuje prema zbroju vrijednosti zahtjeva.

27. Budući da naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi tuženik nije prigovarao, a sud nije smatrao potrebnim provjeravati točnost te naznačene vrijednosti predmeta spora, to je sukladno odredbama čl. 40. st. 2. i 4. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

28. Pritom valja istaknuti i da su obje stranke postupka zatražile parnični trošak prema u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora..

29. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu priznati su troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku-odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, za pristup na dva ročišta 12.2.2025. i 10.6.2025. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za sastav podneska od 8.1.2025. prema Tbr. 8/1 100 bodova, za pristup na ročište za objavu presude 15.7.2025. prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 900 eur, uvećano za 25% PDV 225,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 eur i pristojbe na presudu 53,09 eur ili ukupno 1.231,18 eur.

30. Iako je tužitelj potrošač u obvezi je platiti sudske pristojbe, jer ovdje nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske odluke za zaštitu kolektivnih interesa za koji prema odredbi čl.11. st.1. t. 20. ZSP/18 tužitelji kao potrošači nisu u obvezi platiti sudske pristojbe

31. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 18. srpnja 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika