Pž-3785/2015-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

99. Pž-3785/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Ivane Mlinarić, sutkinje izvjestiteljice i Mirte Matić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika O. B. d.d., OIB …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici B. A. i I. S., odvjetnici u S. i umješača na strani tuženika G. D. d.d., OIB …, D., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. D. P., odvjetnik u D., radi isplate iznosa od 1,106.870,21 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P- 25/05 od 17. siječnja 2006., u sjednici vijeća održanoj 15. rujna 2015.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-25/05 od 17. siječnja 2006.

Obrazloženje

Točkom I. izreke pobijane presude prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se ništavim uvjet iz bankarske garancije broj 1540-6/04 od 29. ožujka 2004. koju je izdala D. banka d.d. D. da je tužitelj dužan predočiti račune i izvode iz poslovnih knjiga kao dokaz da postoji njegovo potraživanje.

2. Nalaže se tuženiku O. B. d.d. Z., da tužitelju S. d.o.o., plati iznos od 1,106.870,21 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. svibnja 2004. pa do dana isplate, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak, a sve u roku od 8 dana.

Točkom II. izreke je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 19.115,40 kn u roku od osam dana, a točkom III. izreke da naknadi umješaču parnični trošak u iznosu od 19.115,00 kn u roku od osam dana.

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Prvostupanjski sud navodi da tužitelj traži utvrđenje ništavosti odredbe iz bankarske garancije kojom se uvjetuje plativost garancije predočenjem određene dokumentacije te isplatu novčane tražbine u iznosu od 1,106.870,21 kn na koju je izdana bankarska garancija. Sud ističe da u postupku nije utvrđeno da bi pri ugovaranju bankarske garancije postojao ijedan zakonski uvjet kao razlog za poništenje uvjeta iz bankarske garancije te da uvjetovanje isplate garantnog iznosa predočenjem određene dokumentacije ne predstavlja nemoguć odgodni uvjet u smislu članka 75. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO). U pogledu zahtjeva tužitelja za isplatu novčane tražbine za koju je izdana bankarska garancija sud smatra da se radi o pravnom pitanju o pravnoj prirodi neopozive bankarske garancije „bez prigovora“ u slučaju kad ona sadrži odredbu o uvjetovanju plaćanja iznosa iz garancije predočenjem određenih dokumenata. Prvostupanjski sud zaključuje da slijedom odredaba članka 1083. i članka 1087. stavak 1. ZOO-a tuženik odgovara po bankarskoj garanciji onako kako je obvezu preuzeo i njegova se obveza cijeni samo prema uvjetima navedenim u garanciji. U konkretnom slučaju uvjeti iz predmetne garancije su neispunjenje obveze glavnog dužnika (ovdje umješača), iz temeljnog posla, pismeni poziv „bez prigovora“, odnosno zahtjev tužitelja u garantnom roku da tuženik izvrši plaćanje iznosa iz garancije te predočenje računa i izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja o stanju dospjelog neplaćenog duga po predmetnom ugovoru broj 6005/2002 o izvođenju građevinskih radova na rekonstrukciji kompleksa hotel H. I. D. i Aneksa broj 7. Ugovora broj 6005/2002 zaključenih između umješača i tužitelja. Sud smatra da se tuženik osnovano koristio prigovorom koji proizlazi iz uvjeta garancije (predočenje dokumenata navedenih u tekstu garancije) te da time nije isticao prigovore iz osnovnog posla koje glavni dužnik može isticati prema tužitelju po osiguranoj obvezi. Slijedom svega navedenog sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Odluka o trošku donijeta je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP).

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-4722/06-4 od 17. veljače 2009. preinačio prvostupanjsku odluku i u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je ništav uvjet iz bankarske garancije budući da se radi o nemogućem uvjetu iz članka 75. stavak 2. ZOO-a te obvezao tuženika na isplatu iznosa iz bankarske garancije. Naime, drugostupanjski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju korisnik garancije (tužitelj) sigurno nije mogao banci (tuženiku) postaviti zahtjev za isplatu garancije uz predočenje računa i izvoda iz poslovnih knjiga kao dokaz o visini dospjele, a neplaćene tražbine po Ugovoru i Aneksu broj 7. tog Ugovora budući da je tužitelj bio naručitelj građevinskih radova, a G. D. d.d. izvoditelj radova i po logici stvari nije tužitelj taj koji je trebao ispostaviti račune za ugovorene građevinske poslove, već je to mogao učiniti samo izvođač radova. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-192/09-2 od 29. travnja 2015. prihvatio reviziju tuženika i umješača na strani tuženika, utvrdivši da su ostvareni istaknuti revizijski razlozi te je ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Pž-4722/06-4 od 17. veljače 2009. i vratio predmet ovom drugostupanjskom sudu na ponovan postupak i suđenje, jer su međusobni razlozi iz obrazloženja presude proturječni pa nije moguće ispitati pravilnost drugostupanjske odluke. Revizijski sud nalazi da je drugostupanjski sud zaključio kako u konkretnom slučaju u bankarskoj garanciji postoji uvjet da je garancija plativa uz predočenje računa i izvoda iz poslovnih knjiga, da je takvu garanciju prihvatio korisnik garancije te navodi kako se radi o nemogućem uvjetu jer tužitelj nije taj koji je trebao ispostaviti račune za ugovorene građevinske radove, već je to mogao učiniti samo izvođač radova. Međutim, takav zaključak drugostupanjskog suda nije suglasan s navodima drugostupanjske presude u kojima se ističe da je tužitelj dopisom od 12. srpnja 2004. zatražio od tuženika da postupi po garanciji i uz taj dopis dostavio račun i izvod iz poslovnih knjiga. Stoga nalazi da se za sada ukazuje neosnovanim zaključak drugostupanjskog suda da je tužitelj ispunio sve uvjete iz garancije i da je tuženik u obvezi isplatiti obvezu preuzetu garancijom pa je predmet vraćen na ponovno suđenje da bi u ponovljenom postupku drugostupanjski sud donio novu i zakonitu odluku o žalbi protiv prvostupanjske presude.

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a). U žalbi u bitnome navodi kako je tuženik 29. ožujka 2004. izdao neopozivu bezuvjetnu bankarsku garanciju broj 1540-6-04 na prvi pisani poziv bez prigovora na iznos od 1,106.870,21 kn s rokom važenja do 18. svibnja 2004. Nadalje navodi da je u postupku pojasnio razloge i svrhu izdavanja predmetne bankarske garancije i da je uvjetovanje isplate garancije dostavom računa i izvoda iz poslovnih knjiga kojima se dokazuje postojanje dospjeloga neplaćenog duga i to unutar roka važenja garancije suprotno odredbi članka 1087. stavak 1.

ZOO-a kao i samom tekstu garancije isto u konkretnom slučaju predstavlja nemoguć odgodni uvjet. Tužitelj ističe kako banka nije ovlaštena ulaziti u ispitivanje odnosa između korisnika garancije i nalogodavca, a ni u kojem slučaju nije ovlaštena uskratiti isplatu, čak iako je temeljni posao između korisnika garancije i nalogodavca u cijelosti ništav. Po mišljenju žalitelja sporni uvjet u garanciji predstavlja ujedno i nemogući odgodni uvjet koji se na temelju odredbe članka 75. stavak 2. ZOO-a ima smatrati ništavim. Po navodima tužitelja nije nalogodavac angažirao korisnika garancije – tužitelja za izvođenje radova, već obrnuto pa tužitelj očito nije taj koji je trebao i po logici stvari mogao ispostaviti račun za ugovorene građevinske radove, već je to trebao učiniti nalogodavac kao izvoditelj radova nakon završenog posla.

Stoga je po mišljenju tužitelja sporni uvjet u garanciji očito nemoguć i ništav te sukladno odredbi članka 105. stavak 2. ZOO-a predmetna bankarska garancija nastavlja egzistirati bez tog uvjeta. Osim toga tužitelj ističe kako je naknadno i to nakon pravovremeno postavljenog zahtjeva za isplatu garantnog iznosa dostavio potrebnu dokumentaciju pa je stoga tuženik bio dužan izvršiti predmetnu obvezu. Po navodima tužitelja ostaje nejasno zašto je prvostupanjski sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih predmetna garancija nije pobojna, jer tužitelj nije tražio utvrđivanje njezine pobojnosti.

Prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je zauzeo stajalište da sporni uvjet iz garancije nije suprotan odredbi članka 75. stavak 2. ZOO-a. Po mišljenju tužitelja, prvostupanjski sud nije uopće uzeo u obzir, vrstu, odnosno narav dokumenata, jer se radi o dokumentima koje po naravi stvari ne izdaje korisnik garancije, već nalogodavac. Kako se u obrazloženju pobijane presude nigdje ne navodi da je tužitelj naknadno dostavio račune i izvod iz poslovnih knjiga, to po mišljenju tužitelja pobijana presuda ne sadrži razloge zbog kojih prvostupanjski sud ovu okolnost nije uzeo u obzir pri donošenju odluke.

Tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o obveznim odnosima, uslijed čega je izreka pobijane presude nerazumljiva, a razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i u suprotnosti s ispravama dostavljenim u spis i s nespornim činjenicama. Tužitelj predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i PDV u iznosu od 13.505,40 kn.

Tuženik u odgovoru na žalbu ističe kako je žalba u cijelosti neosnovana i da tužitelj u žalbi ponavlja navode koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, a koje navode je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i dao valjano obrazloženje te odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tuženik ističe kako tužitelj pogrešno navodi da je odbijajući platiti po garanciji, isticao prigovore koje ne može isticati i da se radi o prigovorima koji se tiču osnovnog posla. Tuženik nije isticao takve prigovore, već prigovore koji se tiču neispunjenja uvjeta iz same garancije, a te je prigovore tuženik ovlašten isticati. Nadalje navodi kako je prihvatom sporne bankarske garancije od strane tužitelja kao korisnika tužitelj ujedno prihvatio i sve uvjete navedene u toj garanciji pa je stoga tuženik kao banka garant bio ovlašten staviti prigovor neispunjenja uvjeta iz same garancije. Uvjet koji je bankarskom garancijom predviđen po mišljenju tuženika nije niti ništav niti nemoguć, jer je tužitelj taj uvjet ispunio, ali tek nakon isteka roka valjanosti garancije. Stoga tuženik predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu i PDV u iznosu od 13.505,40 kn i pristojbu za odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud nalazi da kod donošenja presude u postupku sud prvog stupnja nije počinio niti jednu povredu odredaba postupka, pa ni onu na koju posebno ukazuje žalitelj (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Neosnovano žalitelj ukazuje na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Obrazloženje pobijane odluke je jasno i ne sadrži proturječnosti.

Žalbeni navodi ne dovode u sumnju niti pravilnost, odnosno potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a materijalno pravo je također pravilno primijenjeno.

Tužitelj pozivom na odredbe članka 1083. i članka 1087. ZOO-a tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništavim uvjet iz bankarske garancije kojom se uvjetuje plativost garancije predočenjem određene dokumentacije (računa i izvoda iz poslovnih knjiga kao dokaz da postoji njegovo potraživanje) te isplatu novčane tražbine na koju je izdana bankarska garancija (list 1.- 2. spisa).

Tužitelj je dopisom od 12. svibnja 2004. (list 37. spisa) pozvao banku (tuženika) u garantnom roku da izvrši plaćanje po spomenutoj garanciji u njegovu korist ukoliko uz iste uvjete ne produži rok valjanosti garancije do 31. prosinca 2004., a banka (tuženik) je, kako to proizlazi iz teksta garancije, isplatu uvjetovala predočenjem računa i izvoda iz poslovnih knjiga o stanju dospjelog neplaćenog duga po navedenom Ugovoru i Aneksu (list 38. spisa).

U prvostupanjskom postupku sud je utvrdio da je D. banka d.d. D. izdala neopozivu garanciju na iznos od 1,106.870,21 kn kojom se banka obvezuje da će bezuvjetno na prvi pismeni poziv bez prigovora u garantiranom roku na zahtjev korisnika garancije (tužitelja) izvršiti plaćanje u visini dospjelih obveza u okviru garantiranog iznosa ukoliko nalogodavac ne izvrši obveze koje je ugovorom o izvođenju građevinskih radova na rekonstrukciji kompleksa hotel H. I. D. i Aneksa 7. Ugovora preuzeo. Garancija je plativa uz predočenje računa i izvoda iz poslovnih knjiga korisnika garancije o stanju dosjelog neplaćenog duga po predmetnom ugovoru i Aneksu 7. Ugovora.

Prvostupanjski sud pravilno cijeni da u postupku nije utvrđeno da bi pri ugovaranju bankarske garancije postojao ijedan zakonski uvjet kao razlog za poništenje uvjeta iz bankarske garancije te da bi uvjetovanje isplate garantnog iznosa predočenjem određene dokumentacije predstavljalo nemoguć odgodni uvjet u smislu odredbe članka 75. stavak 2. ZOO-a da bi se iz tog razloga mogao poništi i smatrati nepostojećim. Naime, utvrđuje da je predmetna garancija izdana upravo za slučaj da glavni dužnik ne izvrši svoje obveze iz ugovora i Aneksa 7. Ugovora.

U svezi zahtjeva za isplatu novčane tražbine za koju je izdana bankarska garancija prvostupanjski sud je zaključio da se radi o pravnom pitanju o pravnoj prirodi neopozive bankarske garancije „bez prigovora“ u slučaju kad ona sadrži odredbu o uvjetovanju plaćanja iznosa iz garancije predočenjem određenih dokumenata. Na temelju odredaba članka 1083. i članka 1087. stavak 1. ZOO-a sud nalazi da tuženik odgovara po bankarskoj garanciji onako kako je obvezu preuzeo i njegova obveza se cijeni samo prema uvjetima navedenim u garanciji. Stoga je tuženik i odbio platiti iznos iz garancije sukladno uvjetima iz garancije. Prema ocjeni prvostupanjskog suda tuženik je odbio platiti iznos iz predmetne garancije jer se osnovano koristio prigovorom koji proizlazi iz uvjeta garancije (predočenje dokumenata navedenih u tekstu garancije), pri čemu tuženik nije isticao prigovore iz osnovnog posla koje glavni dužnik može isticati prema tužitelju po osiguranoj obvezi. Stoga nalazi u cijelosti tužbeni zahtjev neosnovanim.

Bankarska je garancija jednostrano obvezni ugovor kod kojeg banka ne ispunjava obveze glavnog dužnika iz osnovnog ugovora, već se njome banka obvezuje korisniku garancije da će mu u granicama iznosa navedenog u garanciji naknaditi štetu koju korisnik garancije trpi zbog izostanka dužne činidbe dužnika iz osnovnog ugovora. Prema tome, u slučaju neispunjenja obveze nalogodavca banka ispunjava svoju obvezu korisniku garancije. Kod bankarske garancije postoje tri pravna odnosa: a) odnos između dužnika (nalogodavca za otvaranje bankarske garancije) i vjerovnika (korisnika garancije) iz osnovnog ugovora, b) odnos između dužnika (nalogodavca) i banke, te c) odnos između banke koja izdaje garanciju i osobe u čiju se korist garancija izdaje (korisnik garancije).

Banka je dužna korisniku garancije izdati bankarsku garanciju sukladno nalogodavčevu nalogu.

Odnos između dužnika kao nalogodavca i vjerovnika kao korisnika garancije nebitan je za samu bankarsku garanciju osim što se bankarska garancija izdaje kao sredstvo osiguranja potraživanja korisnika garancije prema njegovu dužniku (nalogodavcu).

Odredbom članka 1083. ZOO-a je propisano da se bankarskom garancijom banka obvezuje prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne ispuni obvezu o dospjelosti namiriti obvezu ako su ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji. Kod te garancije banka prema korisniku garancije može isticati prigovore koji korisniku garancije može isticati i nalogodavac kao dužnik iz osnovnog posla za razliku od slučaja kod garancije „bez prigovora“ iz odredbe članka 1087. ZOO-a kada banka ne može isticati prema korisniku garancije prigovore koje mu može isticati nalogodavac kao dužnik, nego je na zahtjev korisnika garancije dužna ispuniti svoju obvezu iz garancije.

Dakle, bitan je odnos između tužitelja (korisnika garancije) i tuženika (banke) koja je odbila isplatu po osnovi bankarske garancije zbog korištenja prigovora koji proizlazi iz uvjeta garancije.

Iz konkretne bankarske garancije izdane sukladno odredbi članka 1083. ZOO-a proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o garanciji banke za dobro izvršenje ugovora kojom je obuhvaćena obveza banke da bezuvjetno na prvi pismeni poziv bez prigovora u garantnom roku na zahtjev korisnika garancije izvrši plaćanje u visini dospjelih obveza u okviru garantnog iznosa ukoliko nalogodavac ne izvrši obveze koje je Ugovorom o izvođenju građevinskih radova i Aneksom 7. tog Ugovora preuzeo.

Dakle, garancijom na prvi poziv može se tražiti da korisnik doprinese neke dokumente i dokaze kao „uvjete“ na temelju kojih stječe pravo naplate iznosa iz garancije. Bitno je da garancija nije vezana na uvjet iz temeljnog posla između nalogodavca i korisnika. Takve se garancije smatraju garancijama na poziv jer banka plaća na prvi poziv uz predočenje dogovorenog dokumenta pod pretpostavkom da dokument po svom vanjskom izgledu zadovoljava „uvjet“. Kod garancije koja sadrži „uvjete“, a označena je kao garancija na poziv, od banke se ne očekuje da ispituje istinitost ili točnost predočene dokumentacije.

Tako i u konkretnom slučaju, kao što je dogovoreno u bakarskoj garanciji (nitko nije sporio njen sadržaj), za tuženika postoji obveza da na zahtjev korisnika garancije isplati u njegovu korist plaćanje u visini dospjelih obveza u okviru garantiranog iznosa, ali tek u slučaju (uz uvjet) da mu korisnik predoči dokaze da nalogodavac nije izvršio ugovorene obveze pa stoga postoji dospjeli neisplaćen dug. Za korisnika garancije je bitno da je osnova za plaćanje garancije (da glavni dužnik nije ispunio svoje obveze) nastala u roku koji je naveden u bankarskoj garanciji jer poslije isteka roka valjanosti garancije prestaje obveza banke po garanciji. Stoga bi u tom roku i zahtjev za plaćanje po garanciji morao biti popraćen s ugovorenim ispravama. Tek na temelju takvog urednog zahtjeva za plaćanje po garanciji moglo bi se nakon isteka roka valjanosti garancije (18. svibnja 2004.) osnovano zahtijevati plaćanje (pa i tužbom). Navedeno (ugovoreno) predočenje dokumenata ne bi trebalo predstavljati nemoguć odgodni uvjet koji se na temelju odredbe članka 75. stavak 2. ZOO-a ima smatrati ništavim jer bi korisnik garancije trebao raspolagati dokumentacijom kojom bi mogao dokazati da nalogodavac nije izvršio ugovorene obveze kako bi time (u visini dospjelih neisplaćenih obveza) mogao ostvariti pravo na isplatu u okviru garantiranog iznosa. Ne stoji žalbeni navod da je to trebao i mogao učiniti jedino izvoditelj radova (nalogodavac) nakon izvršenog posla. Takvo što nije niti ugovoreno. Osim toga, tužitelj je, iako je tvrdio da je to nemoguć odgodni uvjet, naknadno ipak tuženiku dostavio dokumentaciju (datiranu s datumima nakon isteka roka valjanosti garancije), ali je to učinio tek uz dopis od 20. kolovoza 2004. (list 49. - 60. spisa). Dakle, navedeno je učinjeno nakon isteka roka valjanosti garancije, a iz sadržaja garancije proizlazi da po isteku roka valjanosti garancije prestaje obveza tuženika po toj garanciji. Stoga proizlazi da se priložena dokumentacija uz dopis od 20. kolovoza 2004. ne može uzeti kao valjan dokaz da je tužitelj u roku podnio takav zahtjev (postupio po uvjetu iz garancije) da bi mogao predstavljati temelj za isplatu po osnovi navedene bankarske garancije pa proizlazi da neosnovano potražuje navedeni iznos od tuženika.

Slijedom navedenog nisu osnovani navodi iz žalbe tužitelja kada osporava pobijanu presudu, te da sud prvog stupnja nije dao valjane razloge obrazloženja kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi bankarske garancije.

Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka jer je s obzirom na uspjeh u sporu tuženiku i umješaču na strani tuženika u cijelosti dosudio potrebne troškove po odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, odmjerivši ih u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07), navodeći pritom vrijednost pojedinih radnji kao i visinu pristojbe za odgovor na tužbu prema Tarifi sudskih pristojbi koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03-pročišćeni tekst, 125/11, 112/12 i 157/13).

Slijedom navedenog, a primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku prvostupanjskog suda.

U Zagrebu 15. rujna 2015.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

DUBRAVKA MATAS, v.r.