Rev-3187/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3187/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice V. H. iz O., koju zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u O., protiv tuženika Z. K. iz O., koje zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u O., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1566/14 od 10. srpnja 2014., kojom je djelomično potvrđena te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-70/2014-17 od 27. veljače 2014., u sjednici održanoj 29. lipnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Osijeku br. 3 Ovr-1487/11 od 14. lipnja 2011., te je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 4.960,00 kn.

Drugostupanjskom presudom prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu koji se odnosi na iznos od 54.947,36 kn sa zateznom kamatom, kao i u dijelu koji se odnosi na ovrhu radi naplate parničnih troškova u iznosu od 13.365,00 kn sa zateznom kamatom.

Navedena prvostupanjska presuda preinačena je u dijelu koji se odnosi na ovrhu preko iznosa od 54.947,36 kn s pripadajućom zateznom kamatom, te u dijelu koji se odnosi na ovrhu parničnih troškova preko iznosa od 13.365,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom i u tom dijelu ovrha je proglašena nedopuštenom.

Drugostupanjskom presudom također je tužiteljici naloženo nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 125,00 kn a tuženiku je naloženo nadoknaditi tužiteljici troškove žalbe u iznosu od 625,00 kn.

Protiv dijela navedene drugostupanjske presude kojim je žalba tužiteljice prihvaćena i prvostupanjska presuda preinačena, tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu drugostupanjska presuda preinači.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Ovrha na koju se odnosi tužbeni zahtjev određena je na temelju presude Općinskog suda u Osijeku kojom je naloženo tužiteljici V. H. (tamo tužena) platiti tužitelju iznos od 54.947,36 kn po osnovi naknade za korištenje 1/2 dijela njegovih nekretnina za razdoblje od 3. veljače 2001. do 30. travnja 2007., a nakon 1. svibnja 2007. mjesečno po 733,33 kn, sve sa zateznom kamatom.

Naime, stranke su bivši bračni drugovi,a u postupku u kojem je donesena presuda koja je u predmetnoj ovrsi ovršna isprava, utvrđeno je da su stranke suvlasnici kuće koju koristi tužiteljica, na jednake dijelove, a s obzirom na to da isključivo tuženica koristi navedenu kuću, zaključeno je da tuženica treba platiti tužitelju navedene iznose na temelju odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

Nakon što je na temelju navedene presude doneseno rješenje o ovrsi, ovršenica (tužiteljica) podnijela je žalbu i upućena na pokretanje parničnog postupka radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je navedena presuda podobna za ovrhu te da nema nikakvih razloga za proglašenje ovrhe nedopuštenom, a drugostupanjski sud je ocijenio da je ovrha dopuštena u onom dijelu kojim je određena radi prisilne naplate iznosa od 54.947,36 kn, što znači radi naplate onog iznosa dospjelih tražbina prije 1. svibnja 2011. U onom dijelu kojim je ovrha određena radi naplate iznosa koji dospijevaju nakon zaključenja rasprave u predmetu u kojem je nastala ovršna isprava, drugostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev te u tom dijelu ovrhu proglasio nedopuštenom ističući da prema odredbi čl. 326. st. 1. i 2. ZPP sud može naložiti tuženiku izvršenje određene činidbe samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, osim ako se radi o uzdržavanju, a o čemu u konkretnom slučaju nije riječ. Drugostupanjski sud ističe da "sud ne može naložiti tuženiku plaćanje naknade za najam ako mjesečni obroci nisu dospjeli pa time nisu niti postali ovršivi".

Drugostupanjski sud također uočava da "ovrhovoditelj nije sudu dostavio valjanu ovršnu ispravu iz koje bi bilo razvidno da je postala ovršiva tražbina dospjela poslije zaključenja glavne rasprave".

U dijelu kojim je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 373.a ZPP, međutim iz sadržaja prvostupanjske i drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, dakle, zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revizija je podnesena zbog pravnog pitanja koje glasi:

"Može li sud primjenjujući odredbu čl. 26. Ovršnog zakona proglasiti nedopuštenom ovrhu utemeljenu na pravomoćnoj i ovršnoj presudi kao ovršnoj ispravi, ako su u njoj naznačen vjerovnik, dužnik, predmet, vrsta točan iznos dospjelih i budućih dospijevajućih tražbina, te vrijeme ispunjenja dospjele tražbine kao i dospijeće budućih tražbina, odnosno

da li je dopuštena ovrha temeljem pravomoćne i ovršne odluke suda ukoliko ista sadrži sve uvjete propisane čl. 26. Ovršnog zakona da bi se po njoj moglo postupiti, iako je takva odluka donesena protivno odredbi čl. 326. st. 1. i 2. ZPP".

Obrazlažući zbog čega navedeno pitanje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-2066/11 od 7. ožujka 2011.

Naime, tuženik u reviziji tvrdi da je sud u presudi posl. br. Gž-2066/11 zauzeo stajalište da primjenom čl. 26. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), ovršna isprava nije podobna za ovrhu u pogledu budućih obroka, jer nisu određeni u pogledu visine i dospijeća, dakle, smatra da je u toj presudi zauzeto drukčije pravno shvaćanje nego u presudi koja se pobija revizijom.

Međutim, u navedenoj presudi sud je ocijenio da nije podobna za ovrhu presuda u kojoj nije naznačen opseg niti vrijeme ispunjenja obveze u dijelu koji se odnosi na buduće nedospjele obroke, a takav stav uopće nije u suprotnosti sa shvaćanjem drugostupanjskog suda u ovom predmetu (Županijski sud u Varaždinu koji je donio presudu posl. br. Gž- 2066/11 od 7. ožujka 2011. uopće se nije izjašnjavao o pravnom pitanju na koje se odnosi revizija).

Na temelju izloženog, ovaj revizijski sud zaključuje da pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je temeljem odredbe čl. 392. st. 3. ZPP riješeno kao u izreci.

Zagreb, 29. lipnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.