Us I-3811/2016-7 · Upravni sud u Zagrebu

Poslovni broj: UsI-3811/16-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice E. H. iz V., koju zastupa opunomoćenica I. D., odvjetnica u S. I. Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., koju zastupa opunomoćenica I. C. radi obiteljske mirovine, 25. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-03/16-01/03307817903, Urbroj: 341-99-05/3- 16-6039 od 16. studenog 2016.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-03/16-01/03307817903, Urbroj: 341-99-05/3-16-6039 od 16. studenog 2016. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Zavoda, Klasa: UP/I 140-03/16-01/03307817903, Urbroj: 341-25-05/3-16-21412, broj: 529769 od 18. svibnja 2016.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za priznanjem prava na obiteljsku mirovinu.

Pravodobno podnesenom tužbom tužiteljica osporava odluku tuženika zbog pogrešno primijenjenih odredaba materijalnog i procesnog prava na njezinu štetu. Tužiteljica navodi da iz pobijanog rješenja proizlazi da se isto temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13., 151/14., 33/15. i 93/15., dalje u tekstu ZOMO) i to članka 71. stavka 1. i članka 23., a zahtjev je odbijen jer je u postupku utvrđeno da je u trenutku smrti osiguranika njezina osobna mirovina iznosila 511,81 kn mjesečno, odnosno više od 66% svote najniže mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža, a što iznosi 464,51 kn. Ističe da je u konkretnom predmetu pogrešno određena svota najniže mirovine prema Odluci o aktualnoj vrijednosti mirovine (Narodne novine, broj: 106/05.), budući da je prema ZOMO, a na kojem se temelji pobijano rješenje donesena Odluka o aktualnoj vrijednosti mirovine (Narodne novine, broj: 25/16.) te je upravo tu Odluku trebalo primijeniti u ovom slučaju. Primjenom navedene Odluke iz 2016. pravilno bi se utvrdilo da njena starosna mirovina ne premašuje 66% svote najniže mirovine već da je od iste evidentno manja, a slijedom čega je njezin zahtjev trebalo cijeniti osnovanim.

Tužiteljica predlaže da sud poništi osporeno rješenje.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporeno rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, a da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.

Tuženik predlaže da sud odbije tužbu kao neosnovanu.

U skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.) sud je 18. siječnja 2019. proveo usmenu i javnu raspravu na koju je pozvao stranke spora, te je time istima dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Na navedenoj raspravi stranke spora u bitnome navode kao u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu, ne predlažu izvođenje daljnjih dokaza.

Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika, te je uzeo u obzir dokaze izvedene i činjenice utvrđene u upravnom postupku.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, prema slobodnom uvjerenju suda, utvrđeno je da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je postupak za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu pokrenut po zahtjevu tužiteljice podnesenom 10. veljače 2016. Pozivom na odredbe članka 71. stavka 1. i članka 23. stavka 1. ZOMO prvostupanjsko je tijelo zahtjev odbilo uz obrazloženje da se svota najniže mirovine za 15 godina mirovinskog staža, na dan 20. prosinca 2005. (datum smrti Z. H., osiguranice od koje se izvodi pravo na obiteljsku mirovinu, majka tužiteljice) određuje prema članku 90. ZOMO, na način da se godine mirovinskog staža (15) pomnože s 46,92 kn (Odluka o aktualnoj vrijednosti mirovine Narodne novine, broj: 106/05.) s polaznim faktorom (1,0000) i mirovinskim faktorom (1,0000) što iznosi 703,80 kn, od čega 66% iznosi 464,51 kn. Stoga s obzirom na činjenicu da starosna mirovina E. H. na dan smrti pok. osiguranice premašuje 66% svote najniže starosne mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža (464,51 kn), zahtjev je odbijen. Tuženik je odbio kao neosnovanu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja u bitnome uz obrazloženje u kojemu se tuženik poziva na mjerodavne odredbe ZOMO-a i činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku uz daljnje obrazloženje u kojemu se navodi da su zakonom taksativno nabrojeni uvjeti koje žaliteljica mora ispunjavati da bi ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu, a što je u ovom slučaju da roditelj kojega je osiguranik ili korisnik prava uzdržavao do svoje smrti ima pravo na obiteljsku mirovinu ako je do smrti osiguranika ili korisnika prava navršio 60 godina života te da ju je kćer uzdržavala s tim da je zakonom izričito propisano kada se smatra da je kćer uzdržavala člana obitelji. Da bi se priznalo pravo na obiteljsku mirovinu kumulativno moraju biti ispunjena oba propisana uvjeta, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

Otklanjajući žalbene prigovore tuženik je naveo da pozitivni zakonski propisi ne propisuju olakotne okolnosti ili iznimke kojima bi se omogućilo drugačije postupanje od onoga predviđenog zakonom zbog čega nema mogućnosti da se manji iznos starosne mirovine i veliki troškovi života uzmu kao olakotne okolnosti za priznanje prava na obiteljsku mirovinu.

Člankom 71. stavkom 1. ZOMO propisano je da roditelj kojega je osiguranik ili korisnik prava uzdržavao do svoje smrti ima pravo na obiteljsku mirovinu ako je do smrti osiguranika ili korisnika prava navršio 60 godina života (točka 1.) ili ako je mlađi od 60 godina života, ali je do smrti osiguranika ili korisnika prava nastao potpuni gubitak radne sposobnosti, sve dok takva nesposobnost traje (točka 2.).

Člankom 23. stavkom 1. ZOMO propisano je da se smatra da je osiguranik, odnosno korisnik mirovine uzdržavao člana obitelji ako je član obitelji živio s njime u zajedničkom kućanstvu i nema vlastitih prihoda dovoljnih za uzdržavanje jer nema dohodak od poljoprivrede i šumarstva ili ako mu drugi stalni prihod u trenutku smrti osiguranika ili korisnika mirovine nije bio veći od 66% svote najniže mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža prema ovome Zakonu (točka 1.) ili ako član obitelji nije živio s njime u zajedničkom kućanstvu i nema vlastitih prihoda dovoljnih za uzdržavanje prema točci 1. ovoga stavka, a umrli osiguranik odnosno korisnik mirovine redovito mu je osiguravao sredstva za uzdržavanje u prosječnoj svoti od najmanje 80% svote najniže mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža prema ovome Zakonu (točka 2.).

Prema stavku 2. članka 23. ZOMO pravo na obiteljsku mirovinu ostvarenu prema stavku 1. ovoga članka prestaje kada prihodi korisnika mirovine premaše svotu iz stavka 1. ovoga članka.

Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, polazeći pri tom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja i primjena prava nije dovedeno u pitanje.

Kao što je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija žalbu kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, pri čemu se valjano očitovao na žalbene prigovore, pa je u cijelosti postupio sukladno odredbi članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09.) kojom je propisano što sve obrazloženje rješenja mora sadržavati. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj sud jer za zaključke tuženika postoji podloga u dokumentaciji spisa i citiranim propisima. Navode tužiteljice u kojima iznosi da je u konkretnom predmetu za izračun visine prihoda trebalo primijeniti Odluku o aktualnoj vrijednosti mirovine iz 2016. godine, a primjenom koje bi njezin prihod u trenutku smrti osiguranika od kojeg izvodi pravo na obiteljsku mirovinu bio manji od 66% svote najniže mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža, sud nije prihvatio osnovanima. Naime, nedvojbeno iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da je za ostvarenje prava potrebno utvrditi koliki je bio stalni prihod u trenutku smrti osiguranika ili korisnika mirovine, pa kako je Z. H. preminula 20. prosinca 2005. godine to je za utvrđenje prihoda pravilno upravno tijelo primijenilo Odluku o aktualnoj vrijednosti mirovine iz 2005. godine. Pogrešno smatra tužiteljica da, obzirom da je zahtjev podnijela 10. veljače 2016. te se isti rješava sukladno odredbama ZOMO treba primijeniti Odluku o aktualnoj vrijednosti mirovine iz 2016. godine. Primjenom Odluke o aktualnoj vrijednosti mirovine iz 2016. ne bi se mogao utvrditi prihod koji je tužiteljica ostvarivala u trenutku smrti osiguranika od kojega izvodi pravo na obiteljsku mirovinu. Stoga, navodi tužbe nisu prihvaćeni osnovanima i isti ne mogu dovesti do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice te se isto ne može ocijeniti nezakonitim.

U postupku nisu utvrđeni niti razlozi ništavosti pojedinačnog akta na koje sukladno odredbi članka 31. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog navedenog, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 25. siječnja 2019.

Sutkinja

Mirjana Harapin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. Zakona o upravnim sporovima).

DNA:

1. Odvjetnica I.D., S. I. Z.

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Z.

3. U spis