Supreme Court dismisses request to overturn administrative court ruling on planning permit issuance timing. The court upholds the High Administrative Court's decision based on the Spatial Planning Act. The court rejects the prosecution's claim that the wrong spatial plan was applied. The court confirms the High Administrative Court correctly applied the law regarding the effective spatial plan. The court finds the prosecution's request for legal protection unfounded. The court dismisses the request for legal protection against the administrative court ruling. The court affirms the High Administrative Court's correct application of the Spatial Planning Act. The court concludes the prosecution's argument regarding the effective spatial plan is invalid. The court maintains the administrative court's decision based on the Spatial Planning Act. The court rejects the prosecution's claim that the wrong spatial plan was applied. The court dismisses the request for legal protection against the administrative court ruling.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the request for legal protection filed by the Prosecutor's Office against a High Administrative Court ruling. The prosecution argued the High Administrative Court incorrectly applied the Spatial Planning Act by using the wrong spatial plan for a building permit application. The court found the High Administrative Court correctly interpreted the law, which mandates applying the spatial plan valid at the time the request was submitted. Consequently, the court rejected the prosecution's claim and upheld the original administrative court decision.
Legislator headnote
AI generatedčl. 122. st. 4. Zakona o prostornom uređenju i gradnji; čl. 188. Zakona o prostornom uređenju i gradnji; The court must apply the spatial plan valid at the time the request for a building permit is submitted, not the plan valid at the time of the administrative decision.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Uzz 7/17-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja B. S. iz M., zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-350-05/10-02/427, Ur. broj: 531-04/1-10-2 od 23. kolovoza 2010., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-155/12 od 7. studenoga 2012. protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Us-10756/10-6 od 28. lipnja 2012., u sjednici održanoj 12. rujna 2017.,
p r e s u d i o j e :
Zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Us-10756/10-6 od 28. lipnja 2012. odbija se.
Obrazloženje
Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Us-10756/10-6 od 28. lipnja 2012. uvažena je tužba tužitelja i poništeno rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-350-05/10-02/427, Ur. broj: 531-04-1-10-2 od 23. kolovoza 2010., a kojim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava O., Klasa: UP/I-350-05/08-07/401, Ur.broj: 2170/1-07-06/01-10-02 od 17. ožujka 2010. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju obiteljske kuće na k.č.br. 541/1 k.o. P.
Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog (kako drži) pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se zahtjev prihvati te pobijana presuda preinači i tužba tužitelja odbije.
Tužitelj je odgovorio na zahtjev za zaštitu zakonitosti i predložio da se zahtjev ne prihvati.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.
Pobijana presuda je u smislu odredbe čl. 49. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje: ZUS-a) ispitana samo u granicama podnesenog zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
U ovome stupnju sporno je koji prostorni plan upravno tijelo treba primijeniti kod odlučivanja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole: onaj koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka ili onaj koji je na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole.
U postupku je utvrđeno da je tužitelj izdavanje lokacijske dozvole za gradnju obiteljske kuće na z.k.č.br. 541/1 k.o. P. zatražio 9. ožujka 2005., u vrijeme kada je na snazi bio Prostorni plan uređenja Grada Opatije ("Službene novine Primorsko-goranske županije", broj 8/01, 14/03, 12/04, 32/04 - dalje: PPU iz 2004.), a prije nego što je donesena Izmjena i dopuna prostornog plana uređenja Grada Opatije ("Službene novine Primorsko-goranske županije", broj 1/07 - dalje: PPU iz 2007.), koja je na snazi bila u vrijeme donošenja rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 17. ožujka 2010. (Gradsko vijeće Grada Opatije na sjednici održanoj 28. prosinca 2006. donijelo je PPU iz 2007. i odredilo da stupa na snagu u roku od osam dana od dana objave u "Službenim novinama Primorsko-goranske županije").
Prema obrazloženju odluke drugostupanjskog tijela - koje se pozvalo na čl. 34. st. 1. i 2. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj 30/94, 68/98, 35/99, 61/00, 32/02 i 100/04 - dalje: ZPU) i čl. 60. PPU iz 2007., prvostupanjsko tijelo odbilo je zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole uz osnovno i odlučno shvaćanje da se za odlučivanje o tome zahtjevu ima primijeniti plan na snazi u vrijeme donošenja odluke o zahtjevu (PPU iz 2007.) - a prema kojemu u konkretnom slučaju nisu postojali uvjeti za izdavanje zatražene lokacijske dozvole, i to unatoč činjenici da je tužitelj zahtjev za izdavanje rečene dozvole podnio 9. ožujka 2005.
Visoki upravni sud Republike Hrvatske je (suprotno pravnom shvaćanju drugostupanjskog upravnog tijela) shvaćanja da se u upravnom postupku primjenjuju podzakonski propisi na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka - i da su zbog toga upravna tijela bila dužna zahtjev tužitelja ocijeniti prema odredbama dokumenta prostornog uređenja koji je tada bio na snazi, a na temelju kojeg dokumenta je zahtjev podnesen, dakle u ovome slučaju prema PPU iz 2004. Pritom se poziva na zaključak sjednice imovinskopravnog odjela Upravnog suda Republike Hrvatske od 15. ožujka 2011. prema kojem se u upravnom postupku primjenjuju podzakonski propisi na snazi u vrijeme pokretanja postupka - te na odredbu čl. 325. st. 1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", broj 76/07) kojom je propisano da se postupci započeti po ranijim propisima dovršavaju temeljem tih zakona i na osnovi njih donesenih propisa.
Osporavajući pravilnost pravnog shvaćanja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i (time) zakonitost pobijane presude, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ukazuje se na pogrešnu primjenu materijalnog prava i izražava shvaćanje da konkretnu upravnu stvar treba razriješiti primjenom odredaba prostornog plana važećeg u vrijeme odlučivanja o zahtjevu, dakle primjenom PPU iz 2007.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na nastalo sporno pitanje prije svega primjećuje da je izloženo pravno shvaćanje iz obrazloženja odluke drugostupanjskog tijela bilo prihvaćeno u ranijoj sudskoj praksi, pa je na temelju njega prethodno odlučeno i o ovdje podnesenom zahtjevu za zaštitu zakonitosti (presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Uzz-57/12-4 od 8. srpnja 2014.): kod izdavanja lokacijske dozvole primjenjivale su se odredbe prostornog plana važeće u trenutku odlučivanja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole, i to neovisno o tome što taj plan prostornog uređenja nije bio na snazi u vrijeme kada je podnositelj zahtjeva zatražio izdavanje lokacijske dozvole te o trenutku pokretanja upravnog postupka.
Takva se praksa opravdavala shvaćanjem:
- da primjena podzakonskih propisa na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole nije u suprotnosti s ustavnim načelom iz odredbe čl. 89. st. 4. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst) prema kojoj „Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje“,
- da se novi propisi ne mogu primjenjivati na pravne odnose nastale prije njihova stupanja na snagu, ali (da) samim podnošenjem zahtjeva da mu se izda lokacijska dozvola podnositelj zahtjeva ne stječe prava kojima zahtjevom pretendira niti nastaje obveza upravnog tijela da zahtjevu udovolji i izda mu lokacijsku dozvolu,
- da u takvome slučaju nije riječ o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, niti o obveznom odnosu kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka takvog odnosa,
- da između podnositelja zahtjeva kao stranke u upravnom postupku i upravnog tijela nastaje odnos u kojem podnositelj zahtjeva ima pravo zahtijevati da se odluči o njegovom zahtjevu - ali ne i pravo na točno određenu odluku (u ovome slučaju na rješenje kojim se izdaje lokacijska dozvola), dok upravno tijelo ima obvezu odlučiti o zahtjevu - i to (u smislu odredbe čl. 4. st. 1. ZOUP-a) na temelju zakona i drugih propisa te općih akata ustanova i drugih pravnih osoba koje one donose na temelju javnih ovlasti,
- da se prema odredbi čl. 34. st. 1. ZPU-a svaki zahvat u prostor provodi u skladu s dokumentima prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema st. 2. tog članka upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenata prostornog uređenja, te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovu tih zakona - i (prema tome) ne može se izdati suprotno dokumentima prostornog uređenja na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu,
- da bi suprotno shvaćanje za posljedicu imalo izdavanje lokacijskih dozvola koje bi se temeljile na u međuvremenu izmijenjenim prostornim planovima - i nadležna tijela onemogućilo bi donositi nove prostorne planove kojima bi se nešto mijenjalo u odnosu na prethodni prostorni plan, a ujedno bi vodilo i mogućnosti da se u pojedinim slučajevima lokacijske dozvole moraju izdati za izgradnju obiteljske kuće na određenom prostoru i pored utvrđenja da je taj prostor u međuvremenu novim prostornim planom promijenio namjenu.
Ustavni sud Republike Hrvatske je u više svojih ranijih odluka prihvatio navedeno pravno shvaćanje sudske prakse o primjeni prostornih planova koji su na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu za izdavanje lokacijskih dozvola (primjerice: u Odluci broj U-III- 3962/2011 i dr.).
Međutim, odlučujući o ovom predmetu po ustavnoj tužbi tužitelja, Ustavni sud Republike Hrvatske je Odlukom poslovni broj U-III-6969/2014 od 13. srpnja 2017. usvojio ustavnu tužbu te ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Uzz-57/12-4 od 8. srpnja 2014. i predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Ustavni sud Republike Hrvatske takvu odluku temelji na shvaćanju "...da je u međuvremenu zakonodavstvo promijenjeno na način da se na pitanja primjene podzakonskih propisa u postupcima radi izdavanja lokacijskih dozvola s obzirom na trenutak podnošenja zahtjeva primjenjuju odredbe Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj 153/13., u daljnjem tekstu: ZPU/13) počev od 1. siječnja 2014. kada je ZPU/13 stupio na snagu", konkretno (ovdje mjerodavne):
- odredbe čl. 114., prema kojima: (stavak 1) "Svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s prostornim planom, odnosno u skladu s aktom za provedbu prostornog plana i posebnim propisima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.", (stavak 2) "Prostorni planovi se provode izdavanjem lokacijske dozvole, dozvole za promjenu namjene i uporabu građevine, rješenja o utvrđivanju građevne čestice, potvrde parcelacijskog elaborata (u daljnjem tekstu: akti za provedbu prostornih planova) te građevinske dozvole na temelju posebnog zakona.",
- odredba čl. 122. st. 4., prema kojoj:..."Akt za provedbu prostornog plana izdaje se u skladu s prostornim planom koji važi na dan podnošenja zahtjeva za njegovo izdavanje.",
- odredbe čl. 188., iz dijela "Prijelazne i završne odredbe - započeti postupci", prema kojima: (stavak 1) "Postupci izrade i donošenja dokumenata prostornog uređenja započeti po odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", br. 76/07., 38/09., 55/11., 90/11., 50/12. i 55/12.) do stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se po odredbama tog Zakona i propisa donesenih na temelju tog Zakona, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.", (stavak 2) "Postupci započeti po službenoj dužnosti i postupci za čije su pokretanje zahtjevi stranaka podneseni po odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", br. 76/07., 38/09., 55/11., 90/11., 50/12. i 55/12.) do stupanja na snagu ovoga Zakona, a koji se odnose na prostorno uređenje dovršit će se po odredbama tog Zakona i propisa donesenih na temelju tog Zakona.", (stavak 3) "Iznimno od stavka 2. ovoga članka u postupcima koji se dovršavaju po odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", br. 76/07., 38/09., 55/11., 90/11., 50/12. i 55/12.) primjenjuje se članak 122. stavak 4. ovoga Zakona.",
a iz kojih (da) je razvidno "da je zakonodavac ZPU-om/13 izričito propisao pravilo primjene podzakonskih propisa koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, i to ne samo u upravnim postupcima radi izdavanja lokacijskih dozvola pokrenutim od kada je taj zakon stupio na snagu, već i u postupcima koji se dovršavaju po odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine", br. 76/07., 38/09., 55/11., 90/11., 50/12. i 55/12.) propisavši izričitu primjenu članka 122. stavka 4. ZPU-a/13 na te postupke, čime je praktički "ozakonio" pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (prije Upravni sud Republike Hrvatske) kojim se Visoki upravni sud Republike Hrvatske rukovodio pri odlučivanju u takvim slučajevima".
Uz takvo shvaćanje, Ustavni sud Republike Hrvatske zaključuje da je podnositelj ustavne tužbe (ovdje: tužitelj) u ovome slučaju svoj zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju stambene građevine na z.k.č. 541/1 k.o. P. podnio u vrijeme kada je na pravnoj snazi bio PPU iz 2004., prema čijim odredbama su bili ispunjeni uvjeti za izmjene u prostoru u pogledu podnositeljeve čestice - i da je (time) presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesenom na temelju tome suprotnog shvaćanja, povrijeđeno pravo tužitelja na pravično suđenje.
Prema odredbi čl. 31. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99., 29/02. i 49/02 - pročišćeni tekst) sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda.
Sukladno tome i izloženom pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske - sadržanom i u shvaćanju iz iste Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske da je intencija zakonodavca bila ta da se „akt za provedbu prostornog plana izdaje...u skladu s prostornim planom koji važi na dan podnošenja zahtjeva za njegovo izdavanje“ i da se "mjerodavnim vremenom ima smatrati vrijeme kada su zahtjevi podneseni", ali i obzirom na navedenu nedvosmislenu odredbu čl. 122. st. 4. u svezi s odredbama čl. 188. ZPU/13, Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje:
- da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske ovdje osporenu presudu donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava i temeljio je na pravilnom pravnom shvaćanju,
- da je zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, a u kojemu se tvrdi suprotno, neosnovan.
Valjalo je stoga (primjenom odredbe čl. 50. st. 1. ZUS-a) zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke.
Zagreb, 12. rujna 2017.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.