Rev-12/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 12/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak- Radej predsjednice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasne Guštek članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o. V., zastupanog po R. A., odvjetniku u O., protiv tuženika H.-L. K. d.o.o. Z., Podružnica O., zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda V. M. D. & S. P. iz O. i S. V. iz V., zastupanog po G. M., odvjetniku iz V., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2220/08-2 od 30. kolovoza 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu poslovni broj P- 371/06-25 od 17. ožujka 2008., u sjednici održanoj 28. rujna 2011.,

p r e s u d i o j e:

U odnosu na dio pobijane drugostupanjske presude kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavim jamstva tužitelja po „Ugovoru o namjenskom zajmu za kupovinu pokretnina“ sklopljenog između prvotuženika H.-L. K. kao zajmodavca i drugotuženika S. V. kao zajmoprimca, revizija se odbija kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

U odnosu na dio pobijane presude kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u odbijajućem dijelu zahtjeva za vraćanje tužitelju bianco zadužnice i iznosa od 112.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama revizija se prihvaća te se ukidaju nižsetupanjske presude – presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2220/08-2 od 30. kolovoza 2009. i presuda Općinskog suda u Valpovu poslovni broj P-371/06-25 od 17. ožujka 2008. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

„I) Tužitelj „R.“ d.o.o. V., … odbija se s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, a koji glasi:

„Utvrđuje se ništavim jamstvo tužitelja „R.“ d.o.o. V. kao sudužnika po Ugovorima o namjenskom zajmu za kupovinu pokretnina broj HR/0312715 i HR/0312716 od 07. rujna 2004., koji su zaključili I-tuženik H.-L. K. d.o.o., Podružnica u O., …, kao zajmodavatelj i II- tuženik S. V. iz V., …, kao zajmoprimac, te isto jamstvo ne proizvodi nikakve pravne učinke, te je stoga I-tuženik dužan vratiti tužitelju potpisane bjanko zadužnice i vratiti iznos od 112.000,00 kuna zajedno sa pripadajućim z.z. kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe, pa ubuduće do konačne isplate, kao i naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak prema važećoj Odvjetničkoj tarifi, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana drugostupanjska presuda preinačena tako da žalba tužitelja protiv prvostupanjske presude bude uvažena i da se „cjelokupni spis vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“, a podredno da prvostupanjska presuda bude preinačena „sukladno žalbenim navodima“.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmetni tužbeni zahtjev kojim se traži da se proglasi ništavim jamstvo tužitelja kao sudužnika iz „Ugovora o namjenskom zajmu za kupovinu pokretnina HR/0312715“, sklopljenog između prvotuženika H.-L. K. kao zajmodavca i drugotuženika kao zajmoprimca i da slijedom toga prvotuženik vrati tužitelju 112.000,00 kn, koji iznos je naplatio od tužitelja po osnovi ispunjenja obveze vraćanja zajma, tužitelj temelji na tužbenim navodima da je navedenim ugovorom o zajmu prvotuženik odobrio drugotuženiku zajam u iznosu od 380.000,00 kn za kupnju teretnog vozila marke Mercedes Actros 1840 LS i priključnog vozila marke Krone SPD27, da su kao sredstvo osiguranja vraćanja zajma zajmodavac i zajmoprimac ugovorili prijenos vlasništva tih vozila na zajmodavca, ali da to nije učinjeno, već da je zajmoprimac postao vlasnik vozila te ih u međuvremenu otuđio, pa da tužiteljevo jamstvo kao sudužnika „nije više egzistentno iz razloga što su ugovorne strane zaključenog ugovora izmijenile bitne odrednice istog“.

Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim u cijelosti pravilno zaključivši da zbog činjenice što je drugotuženik predao vozila za koja je radi osiguranja tražbine prvotuženika prema drugotuženiku ugovoren fiducijarni prijenos vlasništva vozila na prvotuženika nije ništav ugovor o jamstvu sklopljen između tužitelja i prvotuženika kojim se tužitelj kao jamac platac obvezao prema prvotuženiku ispuniti obvezu drugotuženika iz predmetnog ugovora o zajmu.

Obrazlažući postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, tužitelj ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticane tvrdnje da je on pristao jamčiti kao jamac platac imajući u vidu da su ugovorne strane iz ugovora o zajmu ugovorile kao jedno od sredstava osiguranja tražbine zajmodavca i prijenos vlasništva na vozilima, te da je radi onemogućavanja otuđenja vozila knjižica vozila trebala biti položena kod prvotuženika, a da je njegovom krivnjom došlo do toga da je drugotuženik otuđio vozila i time tužitelja doveo u položaj da ne može naplatiti svoje regresno potraživanje.

Da bi neki ugovor bio ništav, razlog ništavosti mora postojati u trenutku njegovog sklapanja, a ne nakon njegovog sklapanja.

Činjenica koju tužitelj ističe kao razlog ništavosti predmetnih ugovora o jamstvu nastao je nakon sklapanja ugovora, pa već zbog toga taj ugovor nije ništav. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti spornog jamstva.

Međutim, tužitelj je istakao zahtjev i za povrat iznosa od 120.000,00 kn, a za odluku o tom zahtjevu nije od značaja pitanje ništavosti ugovora o jamstvu, jer je o istom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 1012. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08).

Naime, tvrdnjom da je krivnjom prvotuženika drugotuženiku omogućena prodaja vozila za koje je ugovoren prijenos vlasništva radi osiguranja tražbine prvotuženika iz predmetnog ugovora o zajmu, tužitelj u biti ističe da je prvotuženik kao vjerovnik svojom nepažnjom izgubio pravo vlasništva na vozilima, kojim je bilo osigurano ispunjenje njegovog potraživanja, a prema odredbi čl. 1012. st. 1. ZOO ako vjerovnik napusti zalog ili koje drugo pravo kojim je bilo osigurano ispunjenje njegovog potraživanja ili ga izgubi svojom nepažnjom i tako onemogući prijelaz tog prava na jamca, ovaj se oslobađa svoje obveze prema vjerovniku za onoliko koliko bi mogao dobiti vršenjem tog prava.

Budući da prema odredbi čl. 1003. ZOO na jamca koji je podmirio vjerovnikovo potraživanje prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima i garancijama njegova osiguranja, jamčevo oslobađanje od obveze prema vjerovniku predviđeno je kao sankcija zbog gubitka subrogacije u smislu te odredbe.

S obzirom na odredbu čl. 1012. st. 1. ZOO u slučaju da je svojom nepažnjom prvotuženik izgubio pravo vlasništva na vozilima na kojima je bilo ugovoreno osiguranje njegovog potraživanja prema drugotuženiku kao glavnom dužniku i time onemogućeno ostvarenje prava tužitelja po osnovi subrogacije, to bi bio razlog za oslobođenje tužiteljeve obveze prema prvotuženiku u visini iznosa koji bi mogao dobiti vršenjem tog prava, te bi u skladu s tim tužitelju pripadalo pravo na vraćanje onog što je prvotuženik naplatio od tužitelja po osnovi jamstva i to u visini tog iznosa.

Slijedom navedenog proizlazi da je u dijelu pobijane presude kojom je odlučeno o navedenom zahtjevu tužitelja materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pa budući da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, uz djelomično prihvaćanje revizije nižestupanjske presude je valjalo ukinuti u tom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Budući da u dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništavosti jamstva, navedeni revizijski razlog ne postoji, a ne postoji niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, a na postojanje neke druge bitne povrede u reviziji se određeno ne ukazuje već se samo uopćeno ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, u odnosu na taj dio presude revizija je odbijena kao neosnovana na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 28. rujna 2011.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.