Rev-3450/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3450/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Katarine Buljan, Borisa Guttmanna i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.R. iz K., P. br. …, kojega zastupa punomoćnik D.B., odvjetnik iz R., protiv tuženika DP R. p.o. R., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 1. ožujka 1995. godine, br. Gž 1481/94, kojom su odbijene žalbe stranaka kao neosnovane i odbačena dopuna žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 29. lipnja 1994. godine, br. P 945/93, u sjednici održanoj dana 23. rujna 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, te se djelomično preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci od 1. ožujka 1995. godine, br. Gž 1481/94, u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana, te presuda Općinskog suda u Rijeci od 29. lipnja 1994. godine, br. P 945/93 u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kao i u pogledu odluke o trošku i sudi:

Nalaže se tuženiku DP R. p.o. R. da isplati tužitelju Z.R. iz K., P. …, na ime naknade štete zbog pretrpljenih fizičkih boli i duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti pored već dosuđenih 25.800,00 kn još i daljnji iznos od 11.700,00 kn (ukupno 37.500,00 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos počevši od 29. lipnja 1994. godine do isplate, kao i da naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.630,00 kn, sve to u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu revizija tužitelja protiv presude odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja protiv rješenja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci od 29. 6. 1994. godine, br. P 945/93 suđeno je:

"1. Tuženik DP R., dužan je tužitelju R.Z., s osnova naknade štete, za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove zbog umanjenja životnog aktiviteta, pretrpljenog straha, potrebne tuđe pomoći i njege i pojačane ishrane, isplatiti iznos od 47.050,00 HRK, u roku od 15 dana, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počev od dana presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik je dužan tužitelju, s osnova izgubljene zarade isplatiti iznos od 323,03 HRK, u roku od 15 dana, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 05.07.1993.g., pa do isplate.

3. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.

4. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.355,40 HRK, u roku od 15 dana."

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 1. ožujka 1995. godine, br. Gž 1481/94 odlučeno je:

"Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda suda prvog stupnja u točki 1., 3. i 4. izreke potvrđuje.

r i j e š i o j e :

Dopuna žalbe tužitelja odbacuje se kao nepravovremena."

Protiv ove pravomoćne presude i rješenja suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i odbačena dopuna žalbe kao nepravovremena, reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da sud reviziju prihvati u pobijanom dijelu ukine presude nižestupanjskih sudova i ukaže na izvršenje onih parničnih radnji i na ispravljanje svih spornih pitanja za "donošenje zakonite sudske odluke u tužiteljevoj stvari".

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP) na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju tužitelja niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija protiv presude je djelomično osnovana, a protiv rješenja nije osnovana.

Na reviziju protiv presude

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da je pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Ovo iz razloga što pobijane presude sadrže razloge o svim pravno odlučnim činjenicama, pa se pravilnost pobijane presude može valjano provjeriti. Sud prvog stupnja je proveo vještačenje po vještaku dr. P.L. na ročištu 29. 6. 1994. godine na kojem je zaključena glavna rasprava, pa je vještak uzeo u obzir svu medicinsku dokumentaciju koju je tužitelj dostavio u sudski predmet pri čemu je vještak imao prilike uzeti potrebne podatke i od samog tužitelja, pa je na temelju svih raspoloživih podataka dao nalaz i mišljenje koje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio kao stručno i pravilno ne nalazeći opravdano potrebu da postupa po čl. 261. st. 2. i 3. ZPP jer se za primjenu navedene odredbe nisu ostvarile tom odredbom propisane pretpostavke.

Revident u reviziji svojim tumačenjem medicinske dokumentacije i subjektivnih tegoba koje, prema vlastitim tvrdnjama, ima nakon štetnog događaja zapravo pobija činjenična utvrđenja suda prvog stupnja koja se temelje na stručnom nalazu vještaka gubeći pri tome iz vida da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP).

Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Međutim, djelomično je osnovana tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi odlučujući o visini naknade nematerijalne štete pogrešno primjenili materijalno pravo.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda drugog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj 7. 12. 1992. godine zadobio udarac kamenom po glavi, te je zadržan na liječenju na neurokirurškom odjelu KBC Rijeka do 14. 12. 1992. godine, da mu je tom prilikom izvršeno snimanje koštanog skeleta glave, te utvrđen prijelom desne sljepoočne kosti s proširenjem prijeloma na bazu lubanje, da je tužitelj kod prijema u bolnicu bio ošamućen, povraćao je, žalio se na glavobolju i mučninu, da je izvršen CT mozga te je istim dokazana fraktura desne sljepooćne kosti i nagnječenje mozga ispod opisanog prijeloma koštanog skeleta glave,

- da su tužitelju bili propisani lijekovi za poboljšanje moždanih funkcija i za smirenje živaca i otklanjanje straha,

- da je tužitelj zbog pretrpljenih tjelesnih povreda imao bolove jakog intenziteta u vrijeme boravka na neurokirurškom odjelu zbog svakodnevnih glavobolja praćenih vegetativnim smetnjama koje su očitovale mučninom i povraćanjem, da je imao bolove srednje jačine po izlasku iz bolnice oko tri tjedna, a nakon toga kroz čitavo vrijeme bolovanja bolove lakog intenziteta,

- da je kod tužitelja zbog razvoja postkomocionog odnosno postkontuzionog ecefalopatskog sindroma došlo do trajnog zadržavanja glavobolja, mučnine i vrtoglavica, čemu se pridružuju i izvjesne povremene promjene ponašanja koje se očituju u kraćim nesnalaženjima u prostoru, te općom živčanom preosjetljivošću i emocionalnom labilnošću te sklonošću stanovitim agresivnim pojavama,

- da je takvo stanje posttraumatskog organskog psihosindroma s obzirom na protekli period od doživljene nesreće trajno i predstavlja definitivno sniženje životne aktivnosti tužitelja od 20%, s time da bi tužitelj i dalje trebao biti pod redovitom kontrolom specijaliste neurologa,

- da je tužitelj u vrijeme povrijeđivanja bio star 36 godina,

- da je tužitelj u trenutku nesreće doživio strah srednjeg intenziteta koji je kod njega trajao kroz cca mjesec dana, a poslije toga kroz šest tjedana strah lakog intenziteta koji nije ostavio trajne posljedice,

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega kroz dva mjeseca u dnevnom trajanju od oko 2-3 sata zbog ograničenih sposobnosti, jače izraženih glavobolja, zbog jačine vrtoglavice, psihomotorne usporenosti i neslažljivosti, te općeg lošeg stanja.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pogrešno primjenili materijlano pravo kad su ocijenili da pravičnu novčanu naknadu štete s osnova pretrpljenog straha predstavlja iznos od 3.000,00 kn, a s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 22.800,00 kn. Ovo iz razloga što imajući u vidu kriterije i mjerila za utvrđivanje pravične novčane naknade koja su propisana čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93 i 3/94 - dalje: ZOO), a posebno jačinu i trajanje straha, brojnost i težinu pretrpljenih tjelesnih povreda, te trajanje posljedice koje su ostale iza povrijeđivanja, a koje smanjuju opću životnu i radnu sposobnost tužitelja, opseg smanjenja životnih aktivnosti, te pojavne oblike u kojima se to smanjenje svakodnevno očituje kao i godine tužiteljevog života, kao i činjenicu da će tužitelj još predvidivo dugi niz godina života imati smanjenje životnih i radnih sposobnosti, ovaj sud je ocijenio da pravičnu novčanu naknadu štete tužitelju s osnova pretrpljenog straha predstavlja iznos od 7.500,00 kn, a s osnova duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 30.000,00 kn.

Kako su sud prvog i drugog stupnja prihvatili tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete tužitelju s osnova straha u iznosu od 3.000,00 kn i s osnova duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 22.800,00 kn, dakle u iznosima koji su manji od pravične novčane naknade utvrđene po ovom sudu, to su u navedenim dijelovima pobijane presude primjenom čl. 395. st. 1. ZPP djelomično preinačene i tužitelju pored već dosuđenih iznosa naknade štete s osnova straha dosuđeno još 4.500,00 kn i s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti još 7.200,00 kn ili ukupno 11.700,00 kn. Na dosuđeni iznos naknade štete dosuđena je i zakonska zatezna kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (čl. 277. st. 1. ZOO).

U preostalom dijelu glede zahtjeva za naknadu nematerijalne štete s navedenih osnova revizija tužitelja odbijena je primjenom čl. 393. ZPP kao neosnovana, jer je tužbenim zahtjevom tužitelj tražio naknadu štete u iznosima koji prelaze iznose pravične novčane naknade.

Revident neosnovano tvrdi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primjenili čl. 200. ZOO kad su utvrdili tužitelju pravičnu novčanu naknadu s osnova pretrpljenih fizičkih boli u iznosu od 18.500,00 kn. To iz razloga što imajući u vidu vrst pretrpljenih povreda, duljinu trajanja i intenzitet pretrpljenih fizičkih boli koje je tužitelj trpio, ovaj sud nalazi da iznos od 18.500,00 kn predstavlja pravičnu novčanu naknadu.

Zbog navedenih je razloga revizija tužitelja djelomično odbijena kao neosnovana.

Revident neosnovano smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kad su ocijenili neosnovanim dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege. Ovo iz razloga što je odredbom čl. 195. st. 1. ZOO propisano da tko drugome nanese tjelesnu povredu dužan je nadoknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi. Tužitelj kao oštećenik ima pravo na naknadu troškova tuđe pomoći bez obzira tko je tužitelju pružao usluge tuđe pomoći jer su to izvanredne usluge koje je prouzročio štetnik i koje ni najbliži srodnici nisu dužni činiti bez naknade. Kako tužitelj u ovom slučaju nije dokazao da bi plaćao naknadu za tuđu pomoć nižestupanjski sudovi nisu primjenili materijalno pravo na štetu tužitelja kada su visinu troškova tuđe pomoći utvrdili prema visini netto zarade osobe koja je u mjestu gdje je pomoć tužitelju pružena mogla pružiti te usluge, jasno u opsegu u kojem tužitelj ima potrebu za tuđom pomoći.

Zbog navedenih je razloga i u tom dijelu neosnovana tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo, pa je u tom dijelu revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Obzirom da je tužitelj djelomično uspio u revizijskom postupku, čime se povisio omjer uspjeha tužitelja u parnici, to je sud primjenom čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP dosudio tužitelju parnični trošak za postupanje po punomoćniku za sastav tužbe i za troškova vještačenja naknadu u ukupnom iznosu od 2.630,00 kn.

Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ove presude.

Na reviziju protiv rješenja.

Protiv pobijane presude suda prvog stupnja tužitelj je izjavio pravovremenu žalbu s time da je naknadno tužitelj dostavio podnesak od 22. siječnja 1995. godine (pogrešno navedeno u obrazloženju rješenja svibnja) nazvan "dopuna žalbe" koji je dostavljen sudu poštom preporučeno 24. siječnja 1995. godine.

Prijepis pobijane drugostupanjske presude dostavljen je punomoćniku tužitelja 1. rujna 1994. godine, pa je rok za pravovremeno izjavljivanje žalbe isticao 16. rujna 1994. godine (čl. 348. st. 1. ZPP), te je podnesak tužitelja nazvan "dopuna žalbe" podnesen nepravovremeno.

Žalba tužitelja je potpuna jer sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti, pa se ne radi o podnesku kakav ima u vidu odredba čl. 109. st. 3. ZPP, niti se radi o podnesku iz čl. 113. st. 3. spomenutog zakona.

Zato, ako podnositelj takve žalbe uputi sudu izvan propisanog (prekluzivnog) roka propisanog u čl. 348. st. 1. ZPP podnesak nazvan dopuna žalbe ili pod nekim sličnim nazivom, sud je ovlašten i dužan da takav podnesak kao nepravovremen odbaciti.

Zbog navedenih je razloga sud drugog stupnja pravilno postupio kad je dopunu žalbe temeljem čl. 380. st. 1. ZPP odbacio kao nepravovremenu.

Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

U Zagrebu, 23. rujna 1998.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)