I Kž-263/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 263/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića, Ante Potrebice, Hajrije Novoselec i Dražena Tripala kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasne Galešić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. P. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 41. ZID KZ (NN 71/06.), odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 31. siječnja 2011. godine, broj K-39/10, u sjednici vijeća održanoj dana 03. svibnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. M. P., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. M. P. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl.41 ZID KZ za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 173. st. 2. uz primjenu čl. 173. st. 8. i čl. 58. st. 3. KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

II. U ostalom dijelu žalba opt. M. P. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu opt. M. P. proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona te je uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. c), KZ osuđen na kaznu zatvoru u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ od optuženika je oduzeto 114,3 grama opojne droge marihuana.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen naknade troškova kaznenog postupka, koji padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 263/11-4

Protiv navedene presude žali se optuženik po branitelju D. H., odvjetniku iz S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik slobodi od optužbe ili da se presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Žalbu je u ime optuženika podnijela i njegova majka D. P., zbog odluke o kazni, pa će s podnesenim žalbama postupiti kao s jednom jedinstvenom žalbom optuženika.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje je, u svom pisanom očitovanju od 05. travnja 2011. godine, broj KŽ-DO-483/11 predložilo žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Pobijajući odluku suda prvog stupnja zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj parafrazira čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, navodeći da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost o onome što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, ali tu povredu ne obrazlaže. Nadalje, ističe da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te ujedno ističe i bitnu povredu iz čl. 367. st. 3. ZKP, koju veže uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa će ista biti obrazložena u okviru te žalbene osnove.

Protivno istaknutim žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda koju žalitelj ističe u žalbi, jer u obrazloženju pobijane presude nema proturječja u razlozima koji se odnose na odlučne činjenice, niti proturječja između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, budući da prvostupanjska presuda sadrži potpuno jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, koje prihvaća ovaj drugostupanjski sud, dok ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP nije utvrđeno da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik osporava pravilnost izvedenih dokaza po sudu prvog stupnja, navodeći da je on osoba ograničenih kognitivnih kapaciteta i obrazovanosti, radi čega nije bio svjestan da bi zbog četiri posijane stabljike indijske konoplje mogao kazneno odgovarati, te smatra da je njegovo ponašanje cjelokupno gledajući takvo, da bi ga se moglo uzeti kao beznačajno djelo u smislu odredbe iz čl. 28. KZ. Osim toga ističe, da sud prvog stupnja uopće nije ocjenjivao njegovu obranu, već je samo konstatirao da ona nije uvjerljiva, dok su iskaz svjedoka J. V. i nalaz toksikološkog vještaka u obrazloženju pobijane presude samo citirani.

Nije u pravu žalitelj, jer je sud prvog stupnja izveo u postupku sve predložene dokaze, prije svega toksikološko vještačenje, ispitivanje svjedoka J. V., kao i ispitivanje optuženika, a osim toga izvršen je uvid i ocjenjeni su materijalni dokazi (fotodokumentacija očevida, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta - oduzete stabljike indijske konoplje i metalne lopate) koji prileže spisu, te je nakon svestrane njihove analize i ocjene, prvostupanjski sud

I Kž 263/11-4

izveo pravilan zaključak da se u radnjama optuženika u potpunosti ostvaruju sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, kroz modalitet njezine proizvodnje, pri kojem zaključku je prvostupanjski sud, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno otklonio obranu optuženika da zbog svojih osobina ličnosti nije znao i nije bio svjestan da bi za četiri stabljike indijske konoplje koju je zasijao i koje su iznikle do visine od 128 do 176 cm i iz koje je dobio 127, 1 gram lišća i cvjetnih vrhova sa više od 0,3 % THC-a, mogao kazneno odgovarati, tim više što je i sam u svojoj obrani detaljno opisao na koji način zasadio sjemenke indijske konoplje, te da je marihuanu probao još u osmogodišnjoj školi i da je inkriminirane stabljike droge zapravo posadio radi znatiželje i za svoje potrebe, pri čemu mu je nedvojbeno bilo poznato i bio svjestan, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, da je ta djelatnost zakonom zabranjena.

Iz navedenog proizlazi, da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio, kako su u radnjama optuženika ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, pri čemu nadalje, s pravom nije prihvatio činjenicu, da bi količina od 127,1 gram cvjetnih vrhova indijske konoplje, sa više od 0,3 % THC-a, koja je dobivena prethodnom proizvodnjom, predstavljala beznačajno djelo u smislu čl. 28. KZ. Naime i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, istaknuta količina droge ne predstavlja beznačajno djelo, jer za ocjenu o beznačajnom djelu trebaju biti ispunjene tri pretpostavke-djelo mora očito biti beznačajno s obzirom na način postupanja počinitelja, njegovu krivnju i nastupjelu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav, a što ovdje nije slučaj. Prvostupanjski sud je, dakle, za sva svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik u uvodu žalbe naznačuje da se žali i zbog povrede kaznenog zakona, ali ovu povredu ne obrazlaže, već presudu pobija zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona, koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, no prosudba o tome postoji li ova povreda može se donijeti samo na ono i onakvo činjenično stanje kakvo je utvrđeno po prvostupanjskom sudu, a ne na ono činjenično stanje kakvo bi ono trebalo biti utvrđeno prema ocjeni žalitelja. Budući da ni ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, sukladno čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, neosnovana je njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona.

Međutim osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Prvostupanjski sud prihvaća iskaz optuženika pred redarstvenim vlastima i istražnim sucem, ali ne prihvaća njegovu obranu na glavnoj raspravi, smatrajući je djelomično usmjerenom na umanjenje kaznene odgovornosti, ali ipak presudu o odgovornosti optuženika konačno temelji na njegovoj obrani.

Naime, obrana optuženika je ustvari konzistentna i nije suštinski mijenjana, jer navodeći na glavnoj raspravi, da je indijsku konoplju posadio iz puke znatiželje, iako je prethodno tvrdio da je istu posadio za svoje potrebe, ne predstavlja neku posebnu proturječnost i nelogičnost, kako to zaključuje sud prvog stupnja.

Dapače, kada se analiziraju sva tri iskaza optuženika, a posebice onaj pred redarstvenim vlastima i ispred istražnog suca, a na koje se nadovezuje i onaj dan na glavnoj raspravi, onda je evidentno da je optuženik u potpunosti i okolnosno priznao kazneno djelo u

I Kž 263/11-4

cijelosti u svim njegovim bitnim elementima, pa uz činjenicu da se radi o jednoj mladenačkoj epizodi u životu optuženika, koja je komplementarna njegovu potpunu i iskrenu priznanju, onda je takvo priznanje iz kojeg proizlazi i kajanje, prema ocjeni ovog suda valjalo cijeniti ne samo kao olakotnu okolnost, što sud prvog stupnja propušta, već, obzirom na samu kvalitetu i iskrenost priznanja i doprinosom otkrivanju i dokazivanju odlučnih okolnosti za predmetno kazneno djelo.

Članak 173. st. 8. KZ odnosi se na počinitelja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1., 2., 3., 4. i 5. KZ koji dragovoljno bitno pridonese otkrivanju kaznenog djela. Za takvog počinitelja KZ predviđa mogućnost oslobođenja od kazne, odnosno povlašteno kažnjavanje, jer sud tada, prema čl. 58. st. 3. KZ, nije obvezan držati se granica ublažavanja kazne koje su propisane u čl. 57. st. 2. KZ. Primjena čl. 173. st. 8. KZ dolazi u obzir za onog počinitelja koji iznosi nova saznanja koja imaju odlučnu važnost za otkrivanje vlastitog ili tuđeg kaznenog djela, odnosno za otkrivanje počinitelja kaznenog djela. Suradnja počinitelja s tijelima kaznenog progona rezultat je dragovoljne odluke i potječe iz osjećaja kajanja.

U konkretnoj situaciji optuženik je doprinio otkrivanju vlastitog kaznenog djela, jer je odmah, iako na mjestu zasade, nije bio zatečen sam, priznao djelo, odnosno detaljno, okolnosno i potpuno opisao da je najprije kod kuće u plastičnu kantu posadio sjemenke indijske konoplje, pa kad su iste izrasle do visine od 40 cm, premjestio ih je u polje usadivši ih u tlo i uzgajajući ih do momenta kad su biljke pronađene, pri čemu je i detaljno opisivao svu svoju djelatnost, vezanu za proizvodnju navedene vrste droge. Takvo priznanje uslijedilo je već u policiji i tijekom postupka nije suštinski mijenjano, a iz njega, mada to izrijekom nije istaknuto i ozbiljno kajanje i žaljenje zbog počinjenog djela, pa je stoga takvu suradnju optuženika s tijelima kaznenog progona valjalo s pravom cijeniti kroz primjenu odredbe iz čl. 173. st. 8. KZ. Opravdanost primjene te odredbe ne proizlazi samo iz potpunog priznanja djela optuženika, nego i svih ostalih okolnosti u kojima je takvo priznanje dano i koje predstavlja temelj za utvrđivanje kaznene odgovornosti optuženika.

Slijedom toga, osnovana je žalba, zbog odluke o kazni, jer je ponašanje opt. M. P. trebalo cijeniti uz primjenu čl. 173. st. 8. KZ, time da je nadalje valjalo i utvrditi je li primjenom navedenog instituta koji propisuje mogućnost oslobađanja od kazne, opravdano optuženika osloboditi od kazne, sukladno čl. 58 st. 2. KZ, ili samo postoje uvjeti za njegovo blaže kažnjavanje, sukladno čl. 58. st. 3. KZ.

Imajući u vidu da se opt. M. P. svjesno upustio u djelatnost koja ima određenu kriminalnu količinu, jer je poduzeo više radnji u cilju nedopuštene proizvodnje opojne droge, nije bilo opravdano optuženika osloboditi od kazne jer sama osuda neće dovoljno utjecati na njega da više ne čini kaznena djela. Stoga mu je bilo potrebno izreći kaznu. Odmjeravajući visinu kazne koju je nužno izreći, radi ispunjenja svrhe kažnjavanja, uz raniji navedeni dragovoljni doprinos, valja imati na umu da je on mlađe životne dobi, do sada neosuđivan, bez stalnih primanja i da je djelo zapravo posljedica mladenačke lakomislenosti. Sve te okolnosti, po ocjeni ovog suda, opravdavaju primjenu čl. 58. st. 3. KZ i izricanje blaže kazne, ne držeći se pri tome granice o ublažavanju kazne koje su propisane čl. 57. st. 2. KZ. Slijedom toga, preinačenjem prvostupanjske presude, opt. M. P. je sada osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Upravo ta kazna može utjecati na optuženika i na sve ostale građane da više ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a

I Kž 263/11-4

kažnjavanje počinitelja pravedno. Ova kazna sadrži dostatnu količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio društvu u cjelini.

Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 382. ZKP ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud pravilno i u skladu sa zakonom od optuženika oduzeo opojnu drogu koja je bila predmetom inkriminiranog kaznenog djela, napose kad je, kao u ovom slučaju, primjena te sigurnosne mjere obavezna u smislu čl. 173. st. 7. ZKP.

Budući da je žalba opt. M. P. djelomično osnovana, trebalo je temeljem čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP presuditi kao pod toč. I. i II. izreke.

U Zagrebu, 03. svibnja 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasna Galešić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.