Gž-152/2018-2 · Županijski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-152/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici K. D., odvjetnici u Z., protiv tuženika N. B. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika H. o. k. d.d. Z., OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu Ž. O., I. P. i F. O. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja, tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj Pn-1837/16 od 3. rujna 2017., dana 20. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se djelomično žalbe tužitelja K. d.o.o., tuženika N. B. i umješača na strani tuženika H. o. k. d.d. Z. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj Pn-1837/16 od 3. rujna 2017. u dijelu pod toč. I i III izreke.

II. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj Pn-1837/16 od 3. rujna 2017. u dijelu pod toč. II i V izreke, tako da se u tom dijelu sudi:

Nalaže se tužitelju d.o.o. da umješaču na strani tuženika H. o. k. d.d. Z. naknadi parnični trošak u iznosu od 1.984,76 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Tuženik N. B. iz Z., OIB: …, je dužan platiti tužitelju K. d.o.o., za grafičku djelatnost, trgovinu i usluge, sa sjedištem u Z., OIB: …, po osnovi naknade štete iznos od 1.693,59 kuna sa zateznom kamatom tekućom od dana 31. siječnja 2016. godine do isplate po stopi određenoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08) odnosno po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena u roku od 15 dana.

II Svaka stranka snosi sama troškove ovog parničnog postupka.

III Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I Tuženiku N. B., Z., OIB: …, se nalaže da tužitelju K. d.o.o.,za grafičku djelatnost, trgovinu i usluge, sa sjedištem u Z., koje pojedinačno i samostalno zastupa g. Z. K., direktor, OIB: …, na ime naknade štete ukupno plati iznos od 16.070,19 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po istopi podređenoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08) odnosno po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 8.573,00 kuna od dana 4.4.2012. godine,

- na iznos od 1.747,19 kuna od dana 31.1.2016. godine,

- na iznos od 5.750,00 kuna od dana 22.4. 2016. godine.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN. br. 35/05, 41/08) odnosno po eskontnoj stopi HNB-a, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena godišnje a koja kamata teče od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.“ kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev umješača za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.250,00 kuna kao neosnovan."

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. II i III izreke žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti te mu se dosudi parnični trošak zajedno sa troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da nikada tuženiku nije dao uputu da se ne treba pristupiti na zakazano ročište.

Tuženik mu nikada nije otkazao punomoć, a niti je izvijestio tužitelja da na sporno ročište neće ili ne može pristupiti, a niti je organizirao zamjenu drugog punomoćnika. Nadalje, tuženik koji je zaprimio rješenje od 3. travnja 2012. kojim je naloženo tužitelju plaćanje parničnog troška nije tražio povrat u prijašnje stanje, nije uložio žalbu na to rješenje te o ničemu nije izvijestio tužitelja. Za navedeno rješenje saznao je kada je zaprimio prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave, kao i rješenje o ovrsi te kada mu je istog tog dana sa računa zapljenjen iznos od 3.384,84 kn.

Tuženik, kao odvjetnik svjestan je činjenice da se od pokrenutog spora ne odustaje na način nepojavljivanjem na zakazano ročište, budući da tada nastaju troškovi koje snosi strana koja se nije pojavila na predmetno ročište. Time je tuženik i sam direktno prouzročio štetu tužitelju. Izražava čuđenje zbog čega je bitno što u spis nije dostavljen mail od veljače 2017. kao dokaz kada niti jedna stranka u postupku postojanje maila ne spori. Navodi da je tuženik dužan (kontaktirao ga tužitelj ili ne) ne samo upozoriti tužitelja na sve mogućnosti završetka postupka, kao i posljedice, već i zatražiti izravnu uputu o odustajanju u predmetu.

Smatra da je dokazao svoju tvrdnju i sudu dostavio na uvid cijeli niz dokaznih sredstava. Zato da je potpuno nelogično i neuvjerljivo da sud prvog stupnja nije iz svih dokaza koje je tužitelj dostavio mogao ocijeniti tužiteljeve ispravne navode i shvatiti da ovakav način ponašanja tuženika pogoduje odugovlačenju postupka i inzistiranja na neispunjenju tražbine spram tužitelja, uslijed čega tužitelj i dalje trpi ogromnu štetu. Slijedom navedenog u postupku da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka, budući da izreka presude proturječi razlozima presude, a u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se ista ne može ispitati.

Ističe i da mu nije jasno na koji je način sud prvog stupnja došao do usvojenog dijela tužbenog zahtjeva gdje je od iznosa od 3.384,84 kn umanjen iznos od 1.691,25 kn.

Žalbu protiv citirane presude u dijelu pod toč. I izreke izjavio je tuženik pobijajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pogrešno utvrđeno da ne bi obavijestio tužitelja o pristiglom rješenju o troškovima postupka, jer je to redovito i promptno činio i čini u odnosu na sve stranke i sve tužiteljeve predmete. Specifičnost konkretnog slučaja bila je u tome što je tužiteljeva tražbina bila znatno veća od troškova koji su drugoj strani priznati spornim rješenjem i stoga da mu je u sjećanju urezan telefonski razgovor s tužiteljevim direktorom kojemu je nakon zaprimanja rješenja o troškovima rekao da ako tvrtka B. d.o.o. krene u ovrhu treba samo istaći prigovor prijeboja potraživanja. Sporno rješenje o troškovima postalo je pravomoćno 25. travnja 2012. i u tom trenutku su se stekli uvjeti za prijeboj tih troškova s dijelom tužiteljeve tražbine prema B. d.o.o. Tužiteljeva tražbina na temelju računa ispostavljenog B. d.o.o. dospjela je 5. svibnja 2008., nakon čega je to društvo djelomično podmirilo dugovanje, a u prigovoru na rješenje o ovrsi nije osporio dugovanje nego ga implicitno priznao. Proizlazi da je zastarijevanje duga tvrtke B. d.o.o. prekidano navedenim uplatama i prigovorom pa je trogodišnji zastarni rok u skladu s čl. 245. Zakona o obveznim odnosima počeo teći od 18. prosinca 2009 i zastara nije nastupila u trenutku nastupanja pravomoćnosti pa niti ovršnosti rješenja o troškovima dakle, tužitelj je mogao predložiti sudu donošenje rješenja kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim, jer je tražbina B. d.o.o. prestala na temelju prijeboja čije pretpostavke su se ostvarile prije zastare tužiteljeve tražbine prema tom društvu.

Žalbu protiv citirane presude u dijelu pod toč. I, II i V izreke izjavio je umješač na strani tuženika (dalje: umješač) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev i tužitelja u cijelosti, te umješaču naknadi parnični trošak zajedno sa troškovima sastava žalbe, koje popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je sud prvog stupnja pri donošenju presude u pobijanom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. Zakona o parničnom postupku, jer ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude citira članke Zakona o odvjetništvu no zaboravlja na čl.

94. Zakona o parničnom postupku kojim opseg punomoći određuje stranka, dok je čl. 765. Zakona o obveznim odnosima propisano da nalogoprimac izvršava nalog prema primljenim uputama, ostajući u njegovim granicama. Upravo uputa stranke je bila da se ne ode na ročište na kojem je nastupilo presumirano povlačenje tužbe, sve kako bi se smanjili troškovi. Dužnost odvjetnika je da upozna stranku sa stanjem spisa i da ju upozori na eventualne rokove i moguće štetne posljedice ukoliko dođe do propusta istih, no odvjetnik nije ovlašten postupati suprotno dobivenoj uputi i nalogu.

Prvostupanjski sud u obrazloženju presude jasno navodi da je tuženik postupao po uputi stranke, dok mu istovremeno nalaže isplatiti tužitelju trošak prouzročenog ročišta u iznosu od 1.691,25 kn, pa se postavlja pitanje u čemu se sastoji protupravnost na strani tuženika ako je isti postupao u granicama ovlaštenja. Navedeno u svom iskazu potvrđuje i tuženik kojem prvostupanjski sud očito poklanja vjeru kada zaključuje da je isti postupao po nalogu svoje stranke pa se postavlja pitanje gdje je zaključak prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti izjava tuženika.

Sud prvog stupnja je propustio brižljivo ocijeniti sve dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze u međusobnoj vezi, čime je propustio postupiti sukladno odredbi čl.

8. Zakona o parničnom postupku. Naime, sud prvog stupnja nije obrazložio koje činjenice za odluku smatra istinitima i na čemu zasniva tu svoju odluku, nije iznio svoje zaključke o vjerodostojnosti izjave saslušane stranke, svjedoka, a niti je dao razloge o tome kojim dokazima je poklonio vjeru, a kojima nije i iz kojih razloga je tako postupio. U odnosu na troškove postupka ističe da je uspjeh tuženika i umješača u predmetnoj parnici 90% a tužitelja 10% pa stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 154. st.

2. Zakona o parničnom postupku u smislu da se odredi da svaka strana snosi svoj parnični trošak. Uz to, sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja troška morao voditi računa ne samo o kvantitativnom, već i o kvalitativnom uspjehu u sporu.

U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik je osporio njegove žalbene navode ističući da je tužitelj u drugom odlomku na trećoj stranici svoje žalbe pogrešno parafrazirao njegov iskaz. Nadalje, da je iz izvatka iz sudskog registra vidljivo da je B. d.o.o. i tada, kao i sada bio u blokadi po svim računima te da je postupak brisanja temeljem odredbe čl. 70. Zakona o sudskom registru ponovno pokrenut, što baca sasvim drugo svijetlo na tužiteljev žalbeni navod kako je "[…] na današnji da tvrtka B. d.o.o. i dalje je aktivna u sudskom registru […]", jer je očito da tužitelj ne bi mogao naplatiti svoju tražbinu prema tom društvu, Predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

Na žalbe tuženika i umješača na strani tuženika nije odgovoreno. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane, dok je žalba umješača djelomično osnovana.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).

Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor umješača da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbama ukazuju tužitelj i umješač, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik po osnovi naknade štete prouzročene nepravilnim zastupanjem u ovršnom postupku isplati ukupan iznos od 17.763,78 kn, od čega iznos od 8.573,00 kn otpada na nenaplaćeno potraživanje prema tvrtki B. d.o.o., iznos od 3.440,78 kn predstavlja iznos koji je F. A. (dalje: F.) naplatila u postupku ovrhe ovrhovoditelja B. d.o.o., iznos od 2.000,00 kn predstavlja trošak sastava podneska Hrvatskoj odvjetničkoj komori, iznos od 1.250,00 kn predstavlja trošak sastava žalbe na ovršno rješenje, iznos od 1.500,00 kn predstavlja trošak sastava prijedloga za ponavljanje postupka Trgovačkom sudu u Splitu i iznos od 1.000,00 kn predstavlja trošak pristupa na ročište kod Trgovačkog suda u Splitu.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši da prigovor zastare potraživanja koji ističe tuženik nije osnovan, ocijenio osnovanim dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na iznos od 1.693,59 kn, koji mu je prisilno naplaćen u ovršnom postupku (ukupno naplaćeno 3.384,84 kn umanjeno za iznos parničnog troška u iznosu od 1.691,25 kn), a radi se o šteti nastaloj tužitelju time što tuženik, kao nalogoprimac, koji je bio dužan rukovodeći se interesima nalogodavca (tužitelja) postupiti kao dobar gospodarstvenik, nije obavijestio tužitelja, kao svoju stranku, o sadržaju rješenja suda od 3. travnja 2012., a kojim je tužitelju naložen platež troškova postupka pred Trgovačkim sudom u Splitu koji se vodio pod poslovnim brojem P-2582/10, jer je trebao uzeti u obzir mogućnost da će društvo B. d.o.o. biti u prilici podnijeti ovršni prijedlog radi prisilne naplate parničnog troška u vrijeme kada nastupi zastara potraživanja tužitelja, čime će za stranku nastati i dodatni troškovi za sastavljanje ovršnog prijedloga po odvjetniku i troškova tog postupka.

U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja sud prvog stupnja nalazi neosnovanim, jer na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka zaključuje: - da je tuženik, kao nalogoprimac u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Splitu postupao upravo na način da tužitelju uz minimalne troškove osigura naplatu potraživanja u okolnostima blokiranih računa dužnika, kao i da tuženik od tužitelja nije dobio uputu da pristupi na ročište pred Trgovačkim sudom u Splitu na dan 3. travnja 2012.; - da tužitelj u postupku nije dokazao da to što je njegovo potraživanje u iznosu od 8.573,00 kn, koje je imao prema društvu B. d.o.o., ostalo nepodmireno upravo u uzročnoj vezi s nepristupanjem njegovog punomoćnika (tuženika) na ročište od 3. travnja 2012., jer bi prema svim okolnostima slučaja blokada računa ovršenika prouzročila nemogućnost naplate potraživanja tužitelja; - da tužitelj nije dokazao da su izdaci koje potražuje za odvjetničke usluge K. D. podmireni, a niti da su tako nastali troškovi u uzročno – posljedičnoj vezi sa naplatom tražbine prema društvu B. d.o.o. niti su utvrđeni elementi protupravnosti ili propusta u postupanju tuženika, slijedom čega ne postoji odgovornost tuženika za štetu koju je pretrpio tužitelj preko dosuđenog iznosa od 1.691,25 kn, zbog čega je u tom dijelu po odredbi čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom.

Prvenstveno je za istaći da je zastarni rok za potraživanje naknade štete prema odredbi čl. 225. ZOO pet godina, s tim da prema odredbi čl. 230. st. 1. istoga Zakona tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U predmetnoj pravnoj stvari tužba je podnesena 6. lipnja 2016., dok se potraživanje tužitelja temelji na propustu njegovog punomoćnika pristupiti na ročište od 3. travnja 2012., s tim da je za nastanak štete tužitelj je doznao primitkom rješenja poslovni broj Ovr-2809/15 od 13. siječnja 2016. kojim je određena ovrha predložena po ovrhovoditelju u tom predmetu B. d.o.o., slijedom čega je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena prije isteka zastarnih rokova.

Pravilno sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, zaključuje da je tuženik, kao nalogoprimac, u cijelosti postupio po odredbi čl. 765. st. 1. i 2. ZOO i obavijestio tužitelja o ročištu zakazanom 3. travnja 2012. kod Trgovačkog suda u Splitu u predmetu poslovni broj P-2582/10, a što u svom iskazu potvrđuju i svjedokinja T. K. i Z. K., zakonski zastupnik tužitelja, da je putem maila skrenuo pozornost tužitelju na činjenicu da su postojeći računi društva B. d.o.o. u blokadi i od njega tražio upute u vezi pristupa na zakazano ročište, što potvrđuje u svom iskazu i zakonski zastupnik tužitelja.

Imajući u vidu da se zakonski zastupnik tužitelja ne sjeća je li na bilo koji način odgovorio na navedeni e-mail tuženika, dok tuženik kategorički tvrdi da mu je zakonski zastupnik tužitelja rekao "neka dižem ruke od toga", kao i imajući u vidu trošak koji bi mu svojim pristupom na ročište dodatno prouzročio, za zaključiti je da je tuženik postupio po nalogu zakonskog zastupnika tužitelja, zbog čega nije pristupio na ročište održano 3. travnja 2012.

U tom pravcu ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava (čl. 375. st. 5. ZPP).

Stoga, kako u postupanju tuženika prilikom nepristupanja na ročište pred Trgovačkim sudom u Splitu u predmetu pod poslovnim brojem P-2582/10 dana 3. travnja 2012. nije bilo protupravnosti, to ne postoji ni njegova odgovornost naknaditi tužitelju štetu po odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO i to onu koja se odnosi na isplatu iznosa od 8.573,00 kn i troškova nepristupanja na ročište od 3.travnja 2012., kao i na radnje koje je poduzeo putem odvjetnice K. D., a odnose se na sastav podneska HOK, podnošenje žalbe na ovršno rješenje, prijedlog za ponavljanje postupka i pristup na ročište povodom tog prijedloga, jer isti troškovi nisu uzročno posljedičnoj vezi sa bilo kakvom protupravnom radnjom tuženika.

Međutim, pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da je tuženik u smislu odredbe čl. 765. st. 3. ZOO bio dužan, rukovodeći se interesima tužitelja, ovoga obavijestiti o sadržaju rješenja Trgovačkog suda u Splitu o trošku postupka i trebao je kao dobar gospodarstvenik uzeti u obzir mogućnost da će B. d.o.o. biti u prilici podnijeti ovršni prijedlog radi prisilne naplate parničnog troška, čime će za stranku nastati i dodatni troškovi, a što tuženik nije učinio, zbog čega je za tužitelja nastala šteta u vidu prisilne naplate troška ovršnog postupka u iznosu od 1.693,59 kn, a koja je u direktno-uzročnoj posljedičnoj vezi sa protupravnom radnjom tuženika, slijedom čega je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u tom dijelu udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, pozivom na odredbe čl. 1045. i čl. 1046. ZOO. Pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kada je odredio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. Naime, kako to pravilno u žalbi ističe umješač tužitelj je u postupku uspio u omjeru od 9,53%, dok su tuženik i umješač uspjeli u preostalom dijelu.

Tužitelju je u trošak priznato zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika i to po 100 bodova za sastav tužbe te pristup na ročišta od 13. ožujka 2017. i 21. rujna 2017. te 50 bodova za pristup na ročište za objavu presude, što uz vrijednost boda od 10,00 kn ukupno iznosi 3.500,00 kn. Tužitelju je u trošak priznat iznos od 528,00 kn na ime sudske pristojbe na tužbu, iznos od 528,00 kn na ime sudske pristojbe na presudu, 1.250,00 kn na ime sastava žalbe, 1.122,00 kn na ime sudske pristojbe za sastav žalbe, odnosno 2.373,05 kn, a sveukupno 5.873,05 kn. S obzirom na uspjeh tužitelja u parnici istome je valjalo priznati iznos od 559,70 kn.

Umješaču je u trošak valjalo priznati trošak zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika i to 100 bodova za sastav podneska od 20. rujna 2017., za sastava žalbe 125 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 te PDV od 25% ukupno iznosi 2.812,50 kn. S obzirom na uspjeh umješača u parnici u omjeru od 90,47% istom je u trošak valjalo priznati iznos od 2.544,46 kn i od tog troška odbiti trošak priznat tužitelju te konačno umješaču priznati trošak u iznosu od 1.984,76 kn.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti djelomično žalbe tužitelja, tuženika i umješača kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I i III izreke, a temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II i V izreke te u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

U nepobijanom dijelu pod toč. IV izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

U Zadru 20. veljače 2019.

Sutkinja

Katija Hrabrov