Rev-1300/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1300/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. K. iz S. B., zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu T. P.-N. i J. N., odvjetnika u S. B., protiv tuženice C. d.d. – F. S. B., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Požegi od 15. rujna 1999. godine, broj: Gž-785/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 16. travnja 1999. godine, broj: P-865/96, u sjednici održanoj dana 03. rujna 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim traži da mu tuženica isplati iznos od 43.920,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu naknadi parnične troškove.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, te prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu cjelokupnog parničnog troška.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je isplata prema polici osiguranja zbog nezgode. Naime, tužitelj tvrdi da mu je tuženica trebala ukupno isplatiti na ime 60%-tne invalidnosti iznos od 18.000,00 DEM, a isplaćeno mu je 5.802,00 DEM, pa potražuje razliku izraženu u domaćoj valuti od 43.920,00 kn.

Tuženica je porekla svoju obvezu pozivom na zaključenu izvansudsku nagodbu kojom se tužitelj odrekao svih daljnjih potraživanja u svezi štetnog događaja.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova (a što ni među strankama nije sporno) proizlazi da je poslodavac tužitelja s tuženikom zaključio kolektivni ugovor o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) uz valutnu klauzulu, te da je za vrijeme važenja ugovora tužitelj nastradao dana 06. kolovoza 1992. godine.

Dalje je utvrđeno da je tužitelj prema polici osiguranja bio osiguran do iznosa od 30.000,00 DEM za slučaj trajnog invaliditeta koji je kod tužitelja utvrđen s 60%, te da je tužitelju s tog osnova tuženica isplatila 29. prosinca 1992. godine iznos od 2.028.000 HRD, 07. svibnja 1993. godine 1.521.000.- HRD i 17. lipnja 1993. godine 1.179.000 HRD.

Iz izvansudske nagodbe koju su stranke zaključile 16. lipnja 1993. godine (list spisa 14) proizlazi da je predmet nagodbe zahtjev oštećenog tj. tužitelja da mu se pored do tada isplaćenih iznosa na ime naknade štete iz štetnog događaja od 06. kolovoza 1992. godine isplati razlika koja u naravi predstavlja razliku između obračunate štete primjenom tečaja na dan štetnog događaja i tečaja na dan prijave (st. 1. nagodbe).

Stoga pod st. 3. nagodbe da bi se izbjegli svi daljnji postupci tuženica se obvezuje oštećenom iz predmetnog štetnog događaja isplatiti iznos od 1.179.000 HRD, a tužitelj isplatom naznačenog iznosa se odriče svih daljnjih potraživanja s osnova predmetnog štetnog događaja (st. 4. nagodbe).

Kako je tuženica tužitelju isplatila gore navedeni iznos to je u cijelosti postupila po izvansudskoj nagodbi, pa su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je pitanje isplate osigurane svote prema zaključenoj polici u cijelosti riješeno.

Naime, pravilno je izraženo stajalište u drugostupanjskoj odluci da dok između stranaka postoji zaključena nagodba – ugovor prema odredbi čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" – 53/91 i dr. – ZOO), ona važi sve dok ne bude poništena, a ugovor o nagodbi se može poništiti zbog zablude (radi se o pobojnom ugovoru) sukladno odredbi čl. 112. st. 1. u vezi čl. 111. i čl. 61. ZOO-a.

Kako zaključena nagodba nije poništena ona i dalje proizvodi sve pravne učinke, a iznošenjem prigovora da je nagodba sklopljena u zabludi ne može se s uspjehom pobijati ugovor, jer se o tome odlučuje konstitutivnom odlukom.

Stoga je stav tužitelja da je sud temeljem čl. 12. ZPP-a trebao kao o prethodnom pitanju odlučiti da li je tužitelj bio u zabludi pri sklapanju izvansudske nagodbe s tuženicom, a bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim se poništava ta nagodba zbog zablude je pogrešan.

Kako stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12. ZPP-a na koje ukazuje tužitelj, a niti predleži bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 03. rujna 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.