III Kr-218/1993 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-218/1993

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv os. R.P., zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 1. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH (prije čl. 168. st. 1. u vezi čl. 164. st. 1. KZRH) odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. listopada 1992. broj Ks-72/92 i presuda Okružnog suda u Zagrebu od 16. ožujka 1993. broj Kž-239/1993, u sjednici održanoj 21. travnja 1994.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev os. R.P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom što je čine uvodno citirane presude Općinskog i Okružnog suda u Zagrebu R.P. je osuđen zbog teškog djela protiv javnog prometa iz čl. 161. st. 1. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a uz to mu je izrečena i sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH (prije čl. 68. OKZRH) zabrana upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od jedne godine.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđenik po branitelju M.M., odvjetniku iz Z., iz osnova navedenih u čl. 414. toč. 3. ZKP tj. zbog povrede odredaba krivičnog postupka u žalbenom potupku što je prema stajalištu podnosioca zahtjeva bilo od utjecaja na donošenje pravilne presude.

Osuđenik u zahtjevu predlaže da se presude Općinskog suda i Okružnog suda u Zagrebu ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se ukine presuda Okružnog suda u Z. i predmet vrati sada Županijskom sudu za Grad Zagreb kao sudu drugoga stupnja na ponovni žalbeni postupak. Državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je u smislu čl. 415. st. 4. ZKP odgovor na podneseni zahtjev i predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovana.

Podnosilac zahtjeva drži da sud drugoga stupnja pri razmatranju žalbe nije ocjenio žalbene navode u pogledu slijedećih odlučnih činjenica:

" 1) u odnosu na mjesto naleta na oštećenu, po uzdužnoj osi kolnika,

2) u odnosu na objektivno raspoloživo vrijeme i raspoloživi prostor optuženika za izbjegavanja naleta na oštećenu, računajući od momenta kada je oštećenica započela skretanje u lijevo i vožnju prema mjestu primarnog kontakta s vozilom optuženika i

3) u odnosu na mjesto s kojega je oštećena, po širini i uzdužnoj osi kolnika, započela skretanje u lijevo, te u odnosu na luk skretanja i prijeđeni put biciklom, od tog započetog skretanja, pa do mjesta sudara."

Podnosilac zahtjeva je opširno obrazložio zbog čega smatra da sud drugoga stupnja nije ocjenio žalbene navode u pogledu ovih oslučnih činjenica, pa je osnovni njegov zaključak da je sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Suprotno ovakom stajalištu osuđenika ovaj Vrhovni sud nalazi da je tadašnji Okružni sud kao sud drugoga stupnja valjano ocjenio sve žalbene navode osuđenika.

Nema dvojbe da su sve tri odlučen činjenice koje osuđenik ističe u zahtjevu u vrijeme vođenja krivičnoga postupka bile upitne i da su bile osnovni predmet raspravljanja pred sudom prvoga stupnja a isto tako u žarištu pažnje suda drugoga stupnja koji je ocjenjivao navode žalbe podnosioca zahtjeva. Ipak osnovno pitanje u ovom krivičnom postupku u kojem se sažimaju sva ostala pitanja je bilo ono iz točke 2) zahtjeva, tj. da li je osuđenik u datoj prometnoj situaciji imao "raspoloživi prostor i raspoloživo vrijeme" da izbjegne nalet na oštećenicu. Upravo na ovo pitanje dao je odgovor sud prvoga stupnja u svojoj presudi i sud drugoga stupnja također u svojoj presudi koju je donio povodom žalbe osuđenika. Sud drugoga stupnja posebno se bavio ovim pitanjem povodom navoda žalbe optuženika, pa se tako konkrtno osvrnuo upravo na ovo osnovno pitanje koje je žalba postavljala, kod čega je bilo nužno da se navedu rezultati provedenih dokaza u postupku pred sudom prvoga stupnja (prometno vještačenje i rekonstrukcija događaja).

Točno je da sud drugoga stupnja nije posebno i direktno ocjenjivao sve detalje iz žalbe osuđenika, ali je indirektno ocjenio i te navode kada se upustio u ocjenu osnovnih navoda žalbe koje se odnose na mogućnosti izbjegavanja naleta, kako je to već rečeno.

Prema tome sud drugoga stupnja nije povrijedio odredbe krivičnog postupka u žalbenom postupku.

Ako bi se prihvatilo stajalište podnosioca zahtjeva onda bi se preko zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ocjenjivala i pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja što nije dopušteno obzirom da su u čl. 414. ZKP taksativno navedeni zakonski osnovi iz kojih se ovakav zahtjev može podnijeti. Jedino ako se pri odlučivanju o ovakvom zahtjevu pojavi znatna sumnja u istinitost odlučnih činjenica (čl. 416. u vezi čl. 410. ZKP) može se ukinuti odluka protiv koje je zahtjev podnesen. Međutim, u ovom predmetu takva se sumnja nije pojavila.

Zbog navedenog valjalo je na temelju čl. 416. u vezi čl. 408. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. travnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)