Rev-2283/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2283/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. Š. iz S., i 2. M. B. iz S., oboje zastupani po punomoćniku E. F., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1. Ž. S. d.d. S. i 2. Ž. S. F. d.o.o. S., zastupanog po punomoćnici Z. S., odvjetnici iz S., radi utvrđenja prava iz radnog odnosa na zaključenje ugovora o najmu stana, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Sisku od 25. ožujka 1999. godine, posl. br. Gž-739/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 21. svibnja 1998. godine, posl. br. P-503/97, u sjednici održanoj dana 29. kolovoza 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužitelji s tužbenim zahtjevom da se utvrdi da su odluke tuženika Željezare S. d.d. S. F. d.o.o. za organizaciju prehrane i odmora sisak od 10. ožujka 1997. godine, te ugovor o najmu stana zaključen između tužitelja M.B. i tuženika od 14. travnja 1997. godine ništavi, te da ne proizvode nikakve pravne učinke zbog čega da su tuženici dužni s tužiteljicom M.Š. i tužiteljem M.B. zaključiti valjane ugovore o najmu stana - jednosobnog ili većeg u zidanom objektu, primjenom kriterija važečeg za djelatnike poduzeća, te platiti tužiteljima trošak parnice. Tužiteljima je naloženo ujedno da tuženiku pod 2. plate trošak parničnog postupka u iznosu od 3.416,00 kn u roku od 8 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe oboje tužitelja pa je presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji pozivajući nog postupka i pogrešne primjene se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parnič

materijanog prava, pobijajući preusudu kako u odluci o glavnoj stvari, tako i glede troškova parničnog postupka. Predložili su da se nižestupanjske presude preinače a tužiteljima dosudi parnični trošak, a podredno da se one ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženici na reviziju nisu odgovorili, a državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasno.

Revizija nije osnovana.

U donošenju nižestupanjskih presuda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog

postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) na koju ovaj revizijski sud, osnovom čl. 386. ZPP, pazi i po službenoj dužnosti. Ovaj se revizijski sud u ocjenu nekih drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka nije upuštao kada ih revidenti izrijekom ne navode, a niti obrazlažu.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, u postupku suda suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da su:

- tužitelji dugogodišnji zaposlenici tuženika pod 2. i to tužiteljica sa radnim stažom od 28 godina, a tužitelj sa radnim stažom od 16 godina,

- da im nikada nisu dodjeljeni stanovi na korištenje, niti su stekli stanarsko pravo,

- da je tužiteljici M.Š. tuženik pod 2. ponudio na zaključenje ugovor o najmu stana dana 10. ožujka 1997. godine na lokaciji O.P. …, veličine 35,85 m5, ali koji ugovor nije zaključen,

- da je tužitelj M.B. sa tuženikom pod 2. zaključio ugovor o najmu stana dana 14. travnja 1997. godine,

- da su oboje tužitelja uložili prigovore i to tužiteljica na ponudu za zaključenje ugovora, a tužitelj na zaključeni ugovor,

- da tuženik pod 2. nije više vlasnik stanova koji su predmetom ovoga spora jer su oni preneseni na tuženika pod 1., a koji je potom ove prodao trećim osobama.

Polazeći od tih i takvih utvrđenja pravilno su sudovi izveli zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

Danom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", br. 91/96 - ZN - stupio na snagu 5. studenog 1996. godine) čl. 53. propisano je da između ostalog prestaje vrijediti glava V Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - ZSO). Samim time prestaje vrijediti čl. 79. ZSO koji je propisivao da davalac stana u društvenom vlasništvu donosi odluku o davanju stana na korištenje osobi koja treba da se useli u taj stan, odnosno odluku o stambenom kreditu, u skladu sa Samoupravnim općim aktom, odnosno Općim aktom o davanju stana na korištenje.

ZN, a ni Zakon o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95 k 65/95 - ZR) ne sarže odredbe o obvezi dodjele stanova zaposlenicima po osnovi radnog odnosa pa makar i u formi zaključivanja ugovora o najmu stana, a niti ZN sadrži obvezu vlasnika stanova da propišu uvjete i mjerila te kriterije za davanje u najam svojih stanova, kao što je to propisao čl. 51. ZN za Vladu Republike Hrvatske ili Poglavarstvo Grada Z., općina i gradova, za stanove u njihovom vlasništvu.

Zato se ponuda tužiteljici na zaključenje ugovora o najmu ne može smatrati odlukom, a niti ugovorom, pa utoliko ne može steći svojstvo ništavosti po čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - ZOO), koja zakonska odredba propisuje da je ništav ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ako cilj povrijeđenog pravilna ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Nadalje, ugovor o najmu zaključen između tužitelja M.B. i tuženika pod 2. nije trebao biti sklopljen pod nekim uvjetima ili kriterijima jer oni nisu propisani Zakonom o najmu ili nekim drugim propisom. Zato i za taj ugovor nisu ispunjene pretpostavke ništavosti.

ZOO propisuje u čl. 27. situaciju obaveznog sklapanja i obaveznog sadržaja ugovora, kada na to upućuje neki drugi zakon.

Za odnose najma ZN takvo što ne propisuje, pa su najmodavci slobodni u odabiru osoba sa kojima će ući u ove odnose, zaključujući isti sa sadržajem sukladno svojim potrebama. Zato ne po postoji obvezatnost sklapanja ugovora o najmu sa sadržajem kako su to tužitelji zatražili tužbenim zahtjevom, sve kada bi na strani tuženika i predležala pasivna legitimacija.

Shodno navedenom nisu u pravu revidenti kada smatraju da im dugogodišnji radni odnos sa tuženikom pod 2. daje osnovu njihovom tužbenom traženju. Zato su tužitelji pravilno sa tužbenim zahtjevom u cjelini odbijeni.

Kada su tužitelji izgubili spor to su oni u obvezi protivnoj stranki nadoknaditi parnični trošak po čl. 154. st. 2. ZPP u dosuđenoj visini, a koji se odnosi na troškove zastupanja tuženika pod 2. po odvjetniku. Ovoga troška tužitelji se i ne mogu osloboditi jer to ne predviđa ni odredba iz čl. 172. i dr. ZPP. K tomu valja reći da su tužitelji po Zakonu o sudskim pristojbama Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 74/95 i 57/96) i to čl. 16. st. 1. toč. 3. oslobođeni plaćanja pristojbi u ovoj vrsti spora.

Valjalo je zato u svemu odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i tako odlučiti kao u izreci po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 29. kolovoza 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.