Rev-1406/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1406/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kaladića, Damira Mratovića i Davorke Lukanović- Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. N. iz V., zastupanog po Č. B., odvjetnici iz V., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 11. listopada 1995. godine br. Gž-988/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 7. travnja 1995. godine br. P-1654/94, u sjednici održanoj dana 1. veljače 2000. godine,

presudio je i riješio je:

Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija tužitelja pa se presuda Županijskog suda u Varaždinu od 11. listopada 1995. godine br. Gž-988/95 i presuda Općinskog suda u Varaždinu od 7. travnja 1995. godine

ukidaju u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na iznos od 3.000 DEM od 18. lipnja 1991. godine do isplate.

U preostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tužena Republika Hrvatska dužna je s naslova tužbe u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju K.N. iz V., iznos od 3.000 DEM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. lipnja 1991. godine, pa do isplate i iznos od 20,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18. lipnja 1991. pa do isplate, kao i nadoknaditi prouzročeni parnični trošak".

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane presude preinače i prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se obje ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelju dana 18. lipnja 1991. godine na prijelazu V. između Italije i Slovenije privremeno oduzeto 3.000,00 DEM i 20.000,00 tzv. konvertibilnih (jugoslavenskih) dinara zbog sumnje da je učinio carinski prekršaj.

Odlukom Republičkog ministarstva financija Deviznog inspektorata (rješenje od 15. travnja 1994. godine) obustavljen je prekršajni postupak, te određen povrat tužitelju iznosa od 3.000,00 DEM, a odlučeno da se tzv. 20.000,00 YU dinara neće vratiti jer su prestali biti zakonsko sredstvo plaćanja.

U pravu je revident kada ističe da na razrješenje konkretnog spora nije od utjecaja pitanje sukcesije bivše SFRJ (i to zato što su novčana sredstva oduzeta na prijelazu između Italije i Slovenije u vrijeme postojanja jedinstvene SFRJ, a sada dakle izvan teritorija RH), u činjeničnoj situaciji, da su navedena sredstva od strane Republike Slovenije predana Republici Hrvatskoj, a njezin organ devizni inspektorat je i donio citirano rješenje o obustavi postupka.

S obzirom da se radi o privremeno oduzetim sredstvima vlasništvo tužitelja, a da je prekršajni postupak obustavljen, to je i prestao pravni osnov držanja oduzetih novčanih sredstava, pa u takvom slučaju u pravilu valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima o stjecaju bez osnove na koju upućuje revident.

No, pravilno su zaključili nižestupanjski sudovi da je odlukom o vraćanju novčanog iznosa od 3.000,00 DEM tužitelj stekao izvršnu ispravu u smislu čl. 16. st. 2. tada važećeg Zakona o izvršnom postupku ("NN" br. 53/91), temeljem koje može tražiti isplatu navedenog iznosa u izvršnom postupku, pa se stoga u tom dijelu revizija tužitelja ukazuje neosnovanom.

Neosnovana je i u dijelu kojim traži isplatu iznosa od 20.000,00 YU dinara, sada 20,00 kn, jer je u upravnom postupku pravomoćno odbijen s tim zahtjevom, a s razloga što su YU dinari prestali biti zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj na temelju Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju RH ("NN" br. 71/91 i 19/92) a privremeno oduzeti YU dinari nisu zamijenjeni u hrvatske dinare jer su iz Republike Slovenije dostavljeni 31. prosinca 1992. godine nakon isteka rokova za zamjenu YU dinara u hrvatske dinare.

Valjalo je stoga u tom dijelu reviziju tužitelja odbiti temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

No, u pogledu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 3.000,00 DEM sudovi su imali pogrešni pravni pristup.

Ovo stoga što nisu imali u vidu odredbu čl. 214. ZOO temeljem koje odredbe kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga u tom dijelu je valjalo temeljem čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

U ponovljenom postupku sud će prvenstveno pozvati tuženika da u tom dijelu određeno postavi zahtjev i to u smislu čl. 109. ZPP, a zatim će raspraviti sve odlučne činjenice i donijeti na zakonu osnovanu presudu.

U Zagrebu, 1. veljače 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.