Rev-2134/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2134/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej i Ilije Čuljata, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.B. iz . br. ., kojeg zastupa punomoćnik M.G., odvjetnik iz V., protiv tuženika M.J. iz . br. ., kojeg zastupa V.T., odvjetnik iz Č., radi plateža, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 1. veljače 1994. godine posl. br. Gž-11017/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vrbovcu od 30. rujna 1993.godine posl. br. P-408/92, u sjednici održanoj dana 18. travnja 1996. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, te se ukidaju presude Županijskog suda u Zagrebu od 1. veljače 1994. godine posl. br. Gž-11017/93 i presuda Općinskog suda u Vrbovcu od 30. rujna 1993. godine posl. br. P- 408/92 u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao i u odluci o parničnom trošku pa se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Nalaže se tuženiku M.J. iz . br. . da tužitelju S.B. iz . br. . isplati iznos od 14.000 HRD (četrnaesttisuća), te na taj iznos plati zakonsku zateznu kamatu prema čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata teče od dana donošenja presude, tj. 30. rujna 1993. godine, pa do isplate, kao i tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 322.000 HRD, a sve to u roku od 15 dana dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom svog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenoga." Protiv dijela navedene presude u kojoj nije uspio s tužbenim zahtjevom tužitelj je podnio žalbu koju je drugostupanjski sud odbio kao neosnovanu.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i vrati predmet na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu, odnosno da se preinači na način predložen u reviziji.

Pravovremenu i potpunu, te dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je temeljem čl. 390. st. 1. ZPP na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom Državnom odvjetništvu.

Tužiteljica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Nije u pravu tužitelj kada tvrdi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1., koja odredba nalaže drugostupanjskom sudu da ocijeni one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, te označi razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

Naime, drugostupanjski sud je i postupio po toj odredbi, no zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno, pa je valjalo postupiti po odredbi čl. 395. st. 2. ZPP, jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Prema utvrđenju nižih sudova, tužitelj je vlasnik prikolice, koju je tuženik 1990. godine, bez znanja i odobrenja tužitelja prodao trećoj osobi za iznos novca u vrijednosti od 2.000 DEM.

Zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje protuvrijednost u domaćoj valuti od 2.000 DEM za prodanu prikolicu je u pravnoj osnovi zahtjev za naknadu štete.

Pri takvom stanju stvari sudovi su pogrešno utvrdili visinu štete na način da su tužitelju dosudili dinarsku protuvrijednost 2.000 DEM po srednjem tečaju 1 DEM prema tadašnjem dinaru u 1990. godini kada je prikolica prodana, a što je iznosilo 14.000 HRD, s obzirom da je srednji tečaj 1 DEM tada bio 7 HRD.

Ovo stoga, što u konkretnom slučaju se i ne radi o deviznom potraživanju, pa tužitelju ni ne pripada naknada u devizama, odnosno njihovoj protuvrijednosti u domaćoj valuti.

U smislu čl. 185. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91 - u daljnjem tekstu: ZOO) kad uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, sud će odrediti da odgovorna osoba (štetnik) isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete, a temeljem čl. 189. st. 2. ZOO visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

Stoga u ponovljenom postupku valja utvrditi odgovarajućim dokazima vrijednost otuđene prikolice u domaćoj valuti u vrijeme donošenja sudske odluke, a prema stanju kada je otuđena, pa zatim shodno tome odlučiti o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu, 18. travnja 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.