I Kž-717/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 717/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, mr. Branka Zmajevića i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D. Č. zbog kriv. djela iz čl. 79. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 28. ožujka 1996. br. K-100/95, u sjednici održanoj 10. travnja 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja, na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP, opt. D.Č. je oslobođen optužbe da bi počinio krivično djelo silovanja iz čl. 79. st. 2. KZRH, činjenično i pravno opisanog u njenoj izreci.

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, podržao je podnesenu žalbu.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući opširno žalbenu osnovu, žalitelj prigovara ocjeni optuženikove obrane i izvedenih dokaza, napose iskaza ošt. I.N., a u svezi s tim iskazom i rezultata ginekološkog pregleda, te ocjeni iskaza svjedokinje V.P. Tako tvrdi da je trebalo prihvatiti iskaz oštećenice koja decidirano i dosljedno tereti optuženika, a iz njenog iskaza proizlazi da joj se optuženik

enica da je ozbiljno prijetio, ona je bila u smrtnom strahu, vjerovala je da on ima nož. Ošteć zazivala u pomoć iz "petnih žila", što da proizlazi iz iskaza svjedokinje P., pa onda nije od značaja što se ona toga ne sijeća. Kada je ona na jednoj tramvajskoj stanici tražila pomoć od putnika u (zaustavljenom) tramvaju, ti ljudi nisu reagirali, a od prolaznika spominju se neki mladići, ali "može se zamisliti populacija mladića i njihovo raspoloženje, koje u to doba noći, odnosno jutra idući kući iz disko kluba i lokala mogu i imaju namjeru pomoći jednoj djevojci u ovakvoj situaciji". Osim toga, oštećenica je imala svoga momka T. sa kojim je raskinula, kojeg je i dalje voljela, pa gdje bi ona dobrovoljno pristala na prvi spolni odnos u svom životu s optuženikom koji ne pripada njenom društvu, njenom svijetu, neobrazovan je i agresivan, a ona je studentica, vrlo inteligentna i kulturna i do tada intaktna, na što upućuje nalaz

povodom njenog ginekološkog pregleda, tvrdi žalitelj i zaključuje da je optuženiku dokazano inkriminirano djelo.

Međutim, suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je na valjan način analizirao i pravilno ocijenio i optuženikovu obranu i sve izvedene dokaze i ispravno zaključio da njemu nije dokazano inkriminirano djelo, pri čemu se oslobađajuća presuda ne temelji samo na optuženikovoj obrani, već upravo i na iskazu oštećenice.

U stvari, žalitelj ispušta iz vida da uz objektivne, moraju postojati i biti dokazani i subjektivni elementi bića krivičnog djela, u konkretnom slučaju, svijest, volja i znanje optuženika da obavlja spolni odnos protivno prave volje oštećenice, da to čini prinudom, upotrebom sile i prijetnje. Upravo taj subjektivni vid predmetnog krivičnog djela nije dokazan. On na nedvojben način ne proizlazi ni iz iskaza oštećenice, pa ne stoje prigovori na ocjenu njenog iskaza, napose u pravcu da ne bi bio prihvaćen. Jer, u pobijanoj presudi se ključni činjenični zaključak o nepostojanju svijesti optuženika da postupa na kriminalan

enice (str. 7-9).

način temelji ne samo na obrani, već na prvom mjestu na iskazu same ošteć Druga je stvar što je oštećenica mislila (u sebi), kako je ona subjektivno to doživljavala, a o čemu "iz inata" i nije dala na znanje optuženiku.

Naime, oštećenica, iako fina, kulturna i inteligentna djevojka, koja pripada drugom svijetu no što je to svijet optuženika, prilazi šanku, naručuje piće, traži od konobara da joj "progleda" za dvije kune koje joj manjkaju i konačno prihvaća da joj to piće plati potpunoma nepoznat optuženik, a onda stupa s njim u razgovor. Ona i odlazi svom društvu i optuženik ne polazi za njom, ne traži je, već ona, nakon izvjesnog vremena, ponovno prilazi k šanku na piće, dolazi k optuženiku koji to piće i plaća i sada ostaje u njegovom društvu, pričajući mu o svojim najintimnijim događajima i osjećajima. A, kada odlaze njeni prijatelji - s kojima je i došla u klub M. - i to V.V. (l. 44, 69) i K.K. (l. 45, 69), ne odlazi s njima, jer je to - oko jedan sat poslije pola noći - bilo valda prerano, već ostaje s optuženikom. Tako su, konačno, otišli svi njeni poznanici i "što sad", nije mogla ići sama do (obližnje) tramvajske postaje, pa u toj situaciji je logična ponuda optuženika da je otprati. Dakle, ona tu pratnju i hoće, a ne da je optuženik na tom inzistirao, da ju je obmanjivao. To proizlazi iz obrane (l. 3-4, 66), ali i iz iskaza oštećenice (l. 39-41, 66-69). Na temelju takvog postupanja oštećenice, optuženik očito nije ni mogao zaključiti da oštećenica pripada nekom drugom svijetu, različitom od njegovog. Optuženik i oštećenica, kod tramvajskog stajališta, zajedno sjede na klupi i krajnje je dvojbeno je li on ozbiljno shvatio njenu namjeru da se tu rastanu, je li bio svijestan da je zadržava protivno njenoj volji. Jer, i nakon što je prošao tramvaj, oni zajedno hodaju ulicom, prolaze i pokraj policajca "kod V. zgrade" u I., ali oštećenica se ne žali. Možda onda nije zapazila policajca, ali ne zove u pomoć, makar ne želi ići s optuženikom u "vežu" jedne zgrade, pri čemu je ukazivanje žalitelja na nekakvu populaciju s negativnim predznakom, od

, neosnovano. Bio je praznik i nisu ulicom koje oštećenica ne bi mogla ni očekivati pomoć prolazili samo mladići od kojih se ne bi moglo očekivati nešto pozitivno. Pa, i oštećenica je

I Kž 717/96.

"u to doba noći, odnosno jutra" išla kući iz lokala, a žalitelj priznaje da je ona kulturna i u svemu pozitivna osoba. Tvrdnja žalitelja da je oštećenica zvala u pomoć, a da se ona toga ne sijeća, nikako se ne može prihvatiti. Ovo iz razloga što se oštećenica sijeća i svojih pomisli, svake izgovorene riječi i o tome iskazuje, pa da je zvala u pomoć - i toga bi se sijećala. Dapače, ona je izričito iskazala da i nije stigla zvati u pomoć kada je s optuženikom već bila u prolazu jedne zgrade. Izložena tvrdnja žalitelja nema uporišta ni u iskazu svjedokinje V.P. Ova svjedokinja je čula dozivanje "u pomoć", ali s ulice, desetak minuta ranije i taj poziv nikako nije mogla povezati s osobom, oštećenicom, od koje je čula riječi "nemoj, molim te" (l. 43, 69), koje je oštećenica izgovorila i prema vlastitom iskazu. No, nakon tih riječi, optuženik i oštećenica idu dvorištem dugim oko 40 metara, tu su prizemni stanovi (fotodokumentacija u spisu), ali ona ne pruža nikakav otpor, ne viče, već mirno pušta da je on vodi u podrum zgrade, koja se nalazi na suprotnoj strani dvorišta.

Istina, oštećenica je iskazala da nije pružala nikakav otpor od trenutka kada joj je optuženik, još u prolazu ulične zgrade, rekao "šuti, imam nož", jer se strašno uplašila i vjerovala da on stvarno ima nož. Ako bi se i prihvatilo da je optuženik to rekao, što on poriče, ne može se govoriti o ozbiljnoj prijetnji, koja bi bila dostatna, u datoj situaciji, da skrši svaki otpor oštećenice. Jer, optuženik ne pokazuje nikakav nož, ne govori ništa drugo u smislu konkretnih prijetnji, a oštećenica je odrasla osoba (20 godina), zdrava, ulicom prolaze ljudi, a ona ne zove u pomoć, energično se ne protivi, niti dok je optuženik ljubi (u spomenutom prolazu), ne otimlje se niti viče dok prolaze spomenutim dvorištem, pri prolazu kroz ulaz zgrade, stepeništem koje vodi u podrum, a svuda su stanovi, pa je njeno ponašanje, zajedno s riječima "nemoj, molim te" ili "molim te, pustim me" i sl., optuženik, objektivno, i mogao shvatiti kao "nećkanje" zbog neugodnosti, posebno kada se ima u vidu daljnje ponašanje oštećenice.

Ona, naime, ničim, pa ni riječima, ne daje optuženiku do znanja da se protivi spolnom odnosu, kako za vrijeme skidanja odjeće tako i za vrijeme spolnog odnosa. O tome iskazuje sama oštećenica. Kada nju i boli, ona ne plače, misli na lijepe stvari, o tome ništa ne govori "iz inata nije htjela bilo što mu dati do znanja", pa za svijest optuženika da on, u stvari, obavlja spolni odnos protiv njene volje, da vrši krivično djelo silovanja, nije dovoljno to što iskazuje oštećenica: "po reakciji mog tijela optuženi je mogao zaključiti da ja ne želim ovaj spolni odnos, jer nisam bila niti malo vlažna niti sam bila uzbuđena, a mogao je zaključiti da s njim ne želim imati spolni odnos jer sam mu ja rekla prije nego što me položio na zemlju "molim te, nemoj mi to napraviti." Osim toga, za subjektivni odnos optuženika prema djelu, kao uostalom uopće za opstojnost predmetnog krivičnog djela, nije odlučno je li oštećenica bila intaktna ili ne.

On o tome nije zaista znao ništa, već mu je oštećenica pričala o svom mladiću T., koji ju je napustio, što nije sporno. Ipak, nije jasno na temelju čega žalitelj tako kategorično naglašava da je oštećenica bila intaktna, kad ona sama iskazuje da to ne zna, a jer je održavala spolne odnose s T., samo što ti odnosi "nikad nisu bili do kraja", a "bilo je (i) prodiranje prstima" (l. 66, 68). Još manje ima uporišta za ovu tvrdnju u nalazu pri ginekološkom pregledu oštećenice, jer se u istom ne govori o bilo kakvom razdoru, već samo o diskretnom podljevu na bazi himena desno (l. 31).

Nisu, dakle, pouzdano, bez dvoumljenja, dokazana sva bitna - subjektivna i objektivna - obilježja krivičnog djela koje se optuženiku stavlja na teret, pa je onda sud prvog stupnja ispravno i zakonito postupo kada ga je oslobodio optužbe.

Stoga žalba nije osnovana, a kako ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 366.

I Kž 717/96.

st. 1. toč. 1. ZKP, nisu nađene bitne postupovne povrede na čije postojanje pazi ovaj sud, kao sud drugog stupnja, po službenoj dužnosti, to je trebalo presuditi kao u izreci na temelju čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 10. travnja 1997. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.