Revr-19/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 19/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. iz S. B., zastupan po punomoćniku M. Š., odvjetniku iz S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu Slavonski Brod – Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 30. studenog 2006., broj Gž-1376/06, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 02. listopada 2006., broj P-263/03, u sjednici održanoj dana 15. veljače 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

"Tužitelj Z. S. iz S. B., odbija se u odnosu na tuženu Republiku Hrvatsku za Ministarstvo obrane s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tužena Republika Hrvatska za Ministarstvo obrane dužna je tužitelju Z. S. isplatiti iznos od 110.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje počev od podnošenja tužbe do isplate, kao i naknaditi mu trošak ovog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.""

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ju preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Protivna stranka nije dostavila odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

I u ovom stadiju postupka je prijeporno da li postoji valjan pravni osnov po kojem bi tuženica bila u obvezi za razdoblje od 01. siječnja 2000. do 31. prosinca 2002. tužitelju isplatiti po osnovi razlike plaće i po osnovu uvećanja plaće po osnovu minulog rada od 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, ukupni iznos od 110.000,00 kn.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj s tuženicom zaključio ugovor o službi u HV – gardijskim brigadama dana 15. studenog 1992. i da svoje potraživanje temelji na odredbi čl. 6. istog;

- da mu je odredbom čl. 6. definirana plaća prema koeficijentu utvrđene osnovice u visini od 3,5 prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po radniku u gospodarstvu Republike Hrvatske, prema posljednjem tromjesečnom prosjeku objavljenom u "Narodnim novinama";

- da je tuženica u utuženom razdoblju isplaćivala tužitelju plaću u manjem iznosu od one iz ugovora od 15. studenog 1992. zaključenom među strankama.

Dana 11. svibnja 1995. donijeta je odluka Predsjednika Republike Hrvatske i Vrhovnog zapovjednika OSRH o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i namještenika, a na temelju ovlasti iz čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj: 23/95). Radi se o odluci koja je stupila na snagu danom donošenja, kada su prestale vrijediti sve donesene odluke, zapovjedi i drugi akti kojima je bilo uređeno područje propisano tom odlukom.

Kako se radi o odluci koja je donijeta na temelju zakonske ovlasti iz čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, tužitelju, kojem je u utuženom periodu isplaćivana plaća sukladno odluci o plaćama i drugim berivima nije mogla biti isplaćivana plaća u skladu s toč. 6. Ugovora o službi u HV – gardijskim brigadama od 15. studenog 1992., budući bi to bilo u suprotnosti s odredbama odluke čije su odredbe prinudne naravi. Naime, odredba čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama je prisilna – kogentna norma, pa se plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuju odlukom Vrhovnog zapovjednika na prijedlog ministra obrane. Kako je tužitelj temeljem čl. 3. Zakona o službi u oružanim snagama gardist – vojnik po ugovoru djelatna vojna osoba i na njega se odnose citirani propisi, to je odredba čl. 6. Ugovora koji je sklopljen 11. studenog 1992., koja regulira pitanje načina utvrđivanja visine plaće ništava, to je i po ocjeni ovog revizijskog suda kako to pravilno zaključuju i nižestupanjski sudovi od tog dana tužitelju trebala isplaćivati plaću u skladu s odlukom o plaćama i drugim berivima zbog čega i ovaj sud smatra i ocjenjuje da je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće neosnovan.

U vremenskom razdoblju od 14. travnja 1995. do 06. travnja 2002. bio je na snazi Zakon o službi u oružanim snagama RH ("Narodne novine", broj: 23/95) kojim je u čl. 138. određeno da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik po prijedlogu ministra obrane. Dana 11. svibnja 1995. Predsjednik Republike Hrvatske je donio odluku o plaćama i drugim berivima, te je u toj odluci u čl. 3. bilo određeno da se beriva djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i namještenika sastoje od osnovne plaće, doplatka na osnovnu plaću i naknadu na osnovnu plaću. U čl. 4. iste odluke određeno je da se osnovna plaća djelatne vojne osobe određuje prema činu te osobe. Odlukom su određeni i doplatci na osnovnu plaću i ostala beriva (službenički doplatak, zapovjednički doplatak, voditeljski doplatak, gardijski doplatak i dr.). Dakle, pravo tužitelja na plaću i ostala materijalna prava uređeno je Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske i Odlukom o plaćama i drugim berivima prema kojima nije bilo određeno da djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak na radni staž od 0,5% za svaku godinu rada.

Iz iznijetog nižestupanjski sudovi su pravilno odbili i dio tužbenog zahtjeva za isplatu povećanja plaće za 0,5% za svaku godinu radnog staža za utuženo razdoblje. Povećanje plaća za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža propisano je tek odredbom čl. 169. st. 7. novog Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 33/02) koji je stupio na snagu 06. ožujka 2002. Odredbom čl. 203. tog Zakona propisano je da će se plaća i druga materijalna davanja vojnih osoba do donošenja novog podzakonskog propisa kojima se uređuju ta pitanja određivati sukladno s dosadašnjim propisima. Naime, tužitelj traži uvećanje plaće od 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, no u navedenom razdoblju nije postojao propis temeljem kojeg bi tužitelj mogao ostvariti naknadu za minuli rad, jer je Uredba Vlade Republike Hrvatske o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe ("Narodne novine", broj: 144/02) koja propisuje koeficijente za izračun plaće djelatne vojne osobe po osobnom činu stupila na snagu 01. prosinca 2002., te je tuženica sukladno spomenutoj odredbi za prosinac 2002. i nadalje tužitelju isplatila plaću uvećanu za 0,5%, a prije tog datuma tužitelju ne pripada pravo na uvećanje plaće za 0,5% kako su to pravilno utvrdili i nižestupanjski sudovi.

Iz iznijetih razloga, temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 15. veljače 2007.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.