Rev-1019/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1019/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz O. G., kojeg zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik u S., protiv tuženika J. o. d.d. S., S., kojeg zastupa punomoćnik N. Č., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & p., Pisarnica S. I., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx- 1144/09 od 22. siječnja 2010., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-718/08 od 14. srpnja 2009., u sjednici održanoj 13. travnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I – Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete s osnova pretrpljenih fizičkih bolova daljnji iznos od 3.000,00 kn sa kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope NBH koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koja teče od 14. srpnja 2009.g. do isplate; dok se za više traženo i to za iznos od 19.000,00 kn, tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II – Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznos od 17.172,93 kn.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Uvažava se žalba tužitelja te se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu broj I P-718/08 od 14. srpnja 2009. godine u dijelu točke I. izreke kojim je tuženi zahtjev odbijen za više traženo u iznosu od 5.000,00 kuna, i u tom dijelu sudi:

Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju,pored pravomoćno dosuđenog iznosa od 3.000,00 kuna s osnove pretrpljenih fizičkih bolova, daljnji iznos od 5.000,00 kuna po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Narodne banke Hrvatske koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koja teče od 14. srpnja 2009. godine do isplate.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj I P-718/08 od 14. srpnja 2009. godine u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 2.000,00 kuna do iznosa od 3.000,0 kuna (za iznos od 1.000,00 kuna).

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i isplatiti tužitelju s osnove parničnog troška iznos od 13.499,01 kuna.“

Protiv dijela drugostupanjske presude (za iznos od 6.000,00 kn) reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Tuženik revizijom pobija i odluku o troškovima postupka, sve s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju uvaži i preinači pobijanu odluku kao i odluku o trošku razmjerno uspjehu stranaka u postupku. Tuženik je popisao trošak revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, time da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navede razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U reviji tuženik prigovara primjeni materijalnog prava na utvrđene činjenice, jer smatra da je tužitelju dosuđena previsoka naknada neimovinske štete, zbog čega da sud nije pravilo primijenio odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ističući da „dosuđena naknada za pretrpljene bolove i te kako odskače od Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske“. Pritom se tuženik poziva na odluku Vrhovnog suda Rev-1126/04-2 od 13. rujna 2005.

Imajući na umu utvrđenja nižestupanjskih sudova, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda odluka drugostupanjskog suda o visini pravične novčane naknade za pretrpljene fizičke bolove nije utemeljena na shvaćanju, koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem odjelne sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u Orijentacijskim kriterijima.

Upravo kod primjene kriterija koji su doneseni sa svrhom omogućavanja ujednačene primjene čl. 200. st. 1. ZOO, zbog toga što ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, treba imati na umu sve okolnosti konkretnog slučaja.

Zbog toga su odstupanja od iznosa navedenih u Orijentacijskim kriterijima nužna, jer je to u skladu s odredbama čl. 200. ZOO.

Naime, trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova ima značaj osobito važne, ali ne i jedine okolnosti koju sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade, a pored ostalog treba voditi računa i o drugim okolnostima konkretnog slučaja koje opravdavaju dosudu naknade za pretrpljene bolove (dob oštećenika i sl.).

Imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi nije nepodudarno pravnom shvaćanju izraženom u Orijentacijskim kriterijima, pa usporedna analiza tih shvaćanja izvedena u reviziji ne opravdava podnošenje izvanredne revizije pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Kako je na osnovi rečenog ocijenjeno da pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, valjalo je na temelju čl. 392. st. 2. ZPP odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu.

Tuženik pobija i drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima osporavajući parnične troškove obzirom na utvrđeni uspjeh stranaka u postupku.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

Smislenim tumačenjem navedene odredbe zaključiti je da se revizijom mogu pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja imaju značaj odluke o predmetu spora, a kojima se postupak o zahtjevu stranke sadržanim u tužbi dovršava.

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka po svojoj pravnoj naravi nema značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP, a protiv kojeg je dopuštena revizija, jer niti se zahtjevom za naknadu parničnih troškova sadržanim u tužbi, parnični postupak pokreće, niti se donošenjem rješenja o parničnim troškovima, postupak iniciranom tužbom završava.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojima se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Zbog svega navedenog revizija tuženika nije dopuštena te je valjalo je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tuženika i u dijelu kojom pobija odluku o troškovima postupka.

Zagreb, 13. travnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.