Croatian Supreme Court dismisses appeals in a heroin possession case, upholding the first-instance conviction and sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Croatian Supreme Court dismissed the appeals filed by the prosecutor and the defendant against a first-instance judgment convicting the defendant of heroin possession. The defendant argued for a lighter sentence or probation, citing his long-term addiction, while the prosecutor requested a harsher penalty based on the drug quantity and prior convictions. The court upheld the original verdict, noting that the defendant's addiction did not negate the criminal act and that his recidivism precluded probation.
Legislator headnote
AI generatedčl. 173. KZ; čl. 56., 63., 67. KZ; čl. 372., 374., 387. ZKP: The court of appeal must uphold a first-instance conviction and sentence when the lower court correctly assessed the defendant's addiction status, weighed aggravating circumstances like recidivism against mitigating factors, and found no grounds for probation due to the risk of reoffending.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 923/02-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. G. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 11. listopada 2002. broj K-43/02, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića i D. E., odvjetnika iz Z., u zamjeni za branitelja optuženika G. N., odvjetnika iz Z., u sjednici održanoj dana 09. studenog 2005. godine
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. B. G., te se prvostupanjska presuda p o t v r đ u j e .
Obrazloženje
Županijski sud u Zadru, kao prvostupanjski sud je presudom od 11. listopada 2002., povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zadru od 03. rujna 2002. broj K- DO-43/02, protiv opt. B. G. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, opt. B. G. proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, te ga temeljem iste zakonske odredbe osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, u koju kaznu mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 26. kolovoza 2002. do 11. listopada 2002., a temeljem čl. 173. st. 7. KZ optuženiku je izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta opojne droge heroin, koja je privremeno oduzeta prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta od 26. kolovoza 2002. Po čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, u nastavku: ZKP) optuženika je oslobodio od dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.
Protiv ove prvostupanjske presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po branitelju odvjetniku G. N. iz Z..
I Kž 923/02-6
Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni, tako da se optuženiku izrekne stroža kazna.
Optuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kaznenoj sankciji, predlažući da se ta presuda preinači tako da se prema optuženiku primijeni uvjetna osuda ili izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju. Optuženik u žalbi po čl. 374. st. 1. ZKP zahtijeva da se o sjednici vijeća drugostupanjskog suda obavijesti optuženika i njegovog branitelja.
Prvostupanjski sud je po čl. 372. ZKP primjerke žalbi dostavio protivnim stranama radi podnošenja odgovora, no do sjednice vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, odgovor optuženika na žalbu državnog odvjetnika, odnosno odgovor državnog odvjetnika na žalbu optuženika nisu zaprimljeni.
Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. ZKP spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je spise ovome sudu vratilo uz podnesak od 17. prosinca 2002. broj KŽ-DO-1909/02, s prijedlogom da se prihvati žalba državnog odvjetnika i u traženom pravcu pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni na strože, a nasuprot tome da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i u nepreinačenom dijelu da se prvostupanjska presuda potvrdi.
Drugostupanjski sud je o sjednici vijeća po čl. 373. st. 2. ZKP obavijestio Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, a po čl. 374. st. 1. ZKP obavijestio je optuženikovog branitelja odvjetnika G. N., dok se obavijest upućena osobno optuženiku vratila ovome sudu uz napomenu dostavljača "nepoznat".
Sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočili su zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić i odvjetnik D. E. iz Z., kao zamjenik branitelja optuženika odvjetnika G. N. iz Z., a kako optuženik nije sud obavijestio o promjeni boravišta, drugostupanjski sud je po čl. 374. st. 4. ZKP odlučio sjednicu vijeća održati i bez osobne nazočnosti optuženika.
Žalbe državnog odvjetnika i opt. B. G. nisu osnovane.
Drugostupanjski sud je po čl. 379. st. 1. ZKP prvostupanjsku presudu ispitao iz žalbenih osnova navedenih u žalbama stranaka, a uz to je ispitao i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, odnosno je li u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri ispitivanju prvostupanjske presude prvostupanjski sud nije našao da bi bile ostvarene one povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno one povrede kaznenog zakona koje se po čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ispituju po službenoj dužnosti.
Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude, jer su oni temeljeni na činjenicama i dokazima koji su izvedeni tijekom glavne rasprave, te jer su dokazi ocijenjeni sukladno odredbi iz čl. 351. st. 2. ZKP, a
I Kž 923/02-6
obrazloženje pisane presude sačinjeno je sukladno odredbi iz čl. 359. st. 7. ZKP, obzirom da su izložene sve nesporne i sporne činjenice i dati su razlozi zbog kojih su neke od njih dokazane, a druge nisu dokazane, dana je ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza, navedeno je zbog čega psihijatrijski vještak nije neposredno saslušan, nego je samo pročitan njegov pisani nalaz i mišljenje, a obrazloženo je i kojim se razlozima prvostupanjski sud vodio pri utvrđivanju postojanja kaznenog djela i krivnje optuženika, te o primjeni ostalih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo. Isto tako, u pisanoj presudi, sukladno odredbi čl. 359. st. 8. ZKP, obrazloženo je koje je okolnosti prvostupanjski sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne i izricanju sigurnosne mjere.
Zbog navedenih razloga drugostupanjski sud žalitelje iznova upućuje na obrazloženje pobijane presude, a slijedom odredbe čl. 391. st. 1. ZKP drugostupanjski sud, radi ocjene žalbenih navoda, iznosi sljedeće razloga:
Na žalbu državnog odvjetnika
Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da je sud na temelju pravilno, ali nepotpuno utvrđenih činjenica donio pogrešan zaključak, jer da je optuženikova obrana proturječna zbog toga što je on iskazao da opojnu drogu heroin konzumira oko dvaput mjesečno ušmrkavanjem i to u količini od oko 0,2 gr, a u automobilu je pronađeno ukupno 0,34 gr ove opojne droge, pakirane u dvije vrećice, što znači količina za dva "šuta", pa da zbog toga prvostupanjski sud nije imao razloga pokloniti vjeru iskazu optuženika, u kojem je naveo da je tu opojnu drogu držao za sebe. Nadalje, da iz iskaza svjedoka J. B., policajca, proizlazi da je ovaj neposredno opažao da je optuženik u automobilu dvije-tri minute nešto žvakao, međutim da nije vidio što je to u njegovim ustima bilo, slijedom čega da je prvostupanjski sud neosnovano odbio dokazni prijedlog optužbe da se provede vještačenje po vještaku gastroenterologu, te preuranjeno pogrešno prihvatio obranu optuženika u kojoj je ovaj iskazao da te zgode nije žvakao opojnu drogu heroin u gumenom balonu, kako je to u optužnici navedeno.
Iz ovakvih navoda proizlazi da žalitelj smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog toga što nije provedeno gastroenterološko vještačenje, a slijedom toga i pogrešno utvrđeno, zato jer nisu provedeni svi potrebni dokazi da bi se utvrdilo postojanje, odnosno nepostojanje ove dokazno važne činjenice – gutanja izvjesne količine opojne droge heroin u automobilu, a slijedom toga da je pogrešno utvrđena i odlučna činjenica da je optuženik opojnu drogu posjedovao radi prodaje, a ne vlastite konzumacije.
Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud ne nalazi da bi činjenično stanje ovakvim žalbenim navodima, odnosno sadržajem isprava, te zapisnika o izvedenim dokazima bilo ozbiljnije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP, niti da bi činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno u smislu čl. 369. st. 1. i 3. ZKP.
Naime, odlučne su činjenice i to samo posjedovanje tvari ili pripravaka koji su propisom proglašeni opojnim drogama, koje tvore objektivno obilježje kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, odnosno neovlašteno posjedovanje radi prodaje ili radi neovlaštenog stavljanja u promet tvari ili pripravaka koji su propisom proglašeni opojnim drogama, što predstavlja
I Kž 923/02-6
jedan od modaliteta objektivnog obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ. Dvojbu glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, prema odredbi čl. 3. st. 2. ZKP sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika, a ovu odredbu kaznenog postupka prvostupanjski sud je pravilno primijenio.
Nesporno je utvrđeno, što niti žalitelj ne osporava, jer je u tom dijelu obrana optuženika potvrđena nalazom i mišljenjem neuropsihijatrijskog vještaka dr. V. F., da je optuženik ovisnik o opijatima preko 20 godina, od čega se zadnjih 10 godina održava na heptanonu, ali budući je uz heptanon uzimao i heroin, zbog povećanja tolerancije povećana mu je dnevna doza heptanona od 6 tableta na 15 tableta zadnjih dana, iz čega je logičan zaključak da je optuženik u automobilu svoje supruge imao i u izreci pobliže navedenu količinu heptanona, te opojne droge heroin, držeći ga za sebe. Niti drugostupanjski sud ne ocjenjuje da bi obrana optuženika bila proturječna zbog toga što je nađeno uz 15 tableta heptanona još i 0,34 gr opojne droge heroin, pakiran u dvije vrećice, što bi prema žalitelju bila količina heroina za dva "šuta". Naime, ako se i pođe od toga da je ova količina heroina doista dostatna za dva "šuta", te da se heroin nalazio pakiran u dvije vrećice, to još uvijek nije dostatno za pouzdan zaključak da je dio opojne droge heroina ili sva količina koja je pronađena u automobilu kod optuženika, bila namijenjena prodaji ili kakvom drugom neovlaštenom stavljanju u promet. Žalitelj zanemaruje utvrđenu činjenicu, koju niti ne osporava, da je ova opojna droga bila u automobilu optuženikove supruge, kojim se on nedvojbeno mogao neprekidno služiti, pa je moguć i logičan zaključak da je optuženik heroin, koji je u tom automobilu nađen, držao radi vlastite konzumacije, jer konzumacija i nužno nije trebala biti istoga dana, kako konzumacije dijela navedene količine, tako niti ukupne količine ove droge.
Nadalje, niti svjedok J. B. nije iskazao da je vidio što to optuženik u automobilu žvaće. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sadržaj iskaza ovog svjedoka, dovodeći ga u vezu s nalazom i mišljenjem neuropsihijatrijskog vještaka dr. V. F., prema kojem optuženik po dolasku u zatvor nije bio u krizi, jer je bio na metadonskom programu, već je osjetio samo manju krizu i to kasnije, zbog brzog spuštanja heptanona. Niti iz medicinske dokumentacije ne slijedi pouzdani zaključak da je tvrdnja optužbe o tome da je optuženik neposredno prije uhićenja progutao jedan balon u kojem se nalazio heroin. Naime, iz izvješća o uhićenju i dovođenju proizlazi da je optuženik uhićen 26. kolovoza 2002. u 14,05 sati, a iz liječničkog nalaza dr. K. P. iz O. bolnice Zadar proizlazi da se rentgenskim pregledom optuženika od 27. kolovoza 2002. nije u abdomenu našlo vidljivog stranog tijela u probavnom traktu, zatim iz liječničkog nalaza dr. T. iste bolnice i od istog datuma, 27. kolovoza 2002., proizlazi da je optuženikovo kliničko opće stanje dobro, da se klinički nema utisak da je pod utjecajem droge, da je priseban, empnoičan i afebrilan, a iz ranijeg liječničkog nalaza potonjeg liječnika i od istog datuma proizlazi da je UZV-om abdomena postavljena dijagnoza vrlo jakog meteorizma, te lezija jetre, dok je preostali dio pregledanih organa uredan, što se poklapa i s nalazom i mišljenjem neuropsihijatrijskog vještaka dr. V. F., koja je navela da je dugogodišnja uporaba sredstava ovisnosti kod optuženika dovela do lezije jetre. Konačno, spomenuti liječnik dr. T. savjetovao je da se, za slučaj sumnje da je progutana droga, odredi čišćenje i kontrolira stolica optuženika, a endoskopska obrada da ne dolazi u obzir. Propust kontroliranja stolice optuženika ne može rezultirati zaključkom da je on na takav način iz tijela neopazice izbacio balon u kojem se navodno nalazio heroin, već naprotiv, kada se ova okolnost dovede u vezu sa sadržajem prethodno izloženih dokaza, posebno onih koje upućuju
I Kž 923/02-6
da optuženik u zatvoru nije bio u krizi zbog metadonskog programa, a manju krizu da je osjetio kasnije zbog brzog spuštanja heptanona, dopustiv je i pravilan zaključak prvostupanjskog suda da činjenica iz optužbe da je optuženik progutao balon s opojnom drogom heroin, ne postoji.
Najzad, kraj utvrđene nesporne činjenice da je optuženik dugogodišnji ovisnik o opijatima, da konzumira heroin uz uzimanje heptanona, niti utvrđena nesporna činjenica da je kod njega u stanu prilikom pretrage pronađeno ukupno 0,71 gr opojne droge heroin, koji je bio pakiran u PVC-vrećicama i to u količinama od 0,43 gr, te od 0,28 gr, također omotano u balonu, ukazuju, kraj nedostatka drugih dokaza koji bi bili usmjereni prema namjeri optuženika da drogu koju je posjedovao, prodajom ili na drugi način stavlja neovlašteno u promet, proizlazi da zaključak o posjedovanju droge radi prodaje ili drugog načina stavljanja u neovlašteni promet, ne bi bio pouzdan.
Žalitelj ukazuje na postojanje dokazno važne činjenice – indicije, koja da se sastoji u tome što je u stanu optuženika prilikom pretrage stana i drugih prostorija pronađena količina od 23 balona, jednakih onom u kakvom se nalazila upakirana i u izreci pobijane presude navedena količina heroina.
Drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da takva indicija, kraj preostalih dokazno važnih činjenica nije dostatna za utvrđenje obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ.
Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud ocijenio je da je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.
Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o kazni, smatrajući da je prvostupanjski sud potcijenio značenje otegotne okolnosti i to ranije osuđivanosti optuženika, koji je u generalnom i specijalnom recidivu, pri tome ukazujući posebno na pravomoćnu presudu kojom je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, dakle kvalificiranom djelu koje je počinio s drugim osobama, udružen radi činjenja tih djela, a na drugoj strani da su olakotne okolnosti i to dob optuženika, njegovu ovisnost od opijata i držanje pred sudom precijenjene.
Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud prihvaća obrazloženje koje je pri odabiru vrste i odmjeru kazne iznio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, smatrajući da su sve okolnosti, koje se uzimaju u obzir po odredbi čl. 56. KZ potpuno i pravilno utvrđene, te valjano ocijenjene, tako da će se svrha kažnjavanja, kako je propisana u čl. 50. u vezi čl. 6. KZ, ostvariti izrečenom kaznom zatvoru u trajanju od pet mjeseci. Za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ propisana je novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine, pa se pokazuje da je prvostupanjski sud izabrao težu vrstu od propisanih kazni i to kaznu zatvora, kao i da ju je odmjerio tek nešto ispod polovine propisanog posebnog maksimuma kazne zatvora za ovo djelo. Time su u dovoljnoj mjeri dobile značaj otegotne okolnosti, a uzete su pravilno u obzir i olakotne okolnosti.
Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud ocijenio je da žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije osnovana.
I Kž 923/02-6
Na žalbu optuženika
Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kaznenoj sankciji, smatrajući da je optuženik posjedovao relativno malu količinu opojne droge, koja je prema nalazu i mišljenju neuropsihijatrijskog vještaka služila optuženiku za vlastite potrebe, a uz ostale utvrđene olakotne okolnosti, smatra da bi se svrha kažnjavanja mogla ostvariti primjenom uvjetne osude, odnosno izricanjem kazne zatvora u kraćem trajanju.
Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud, kao što je to već prethodno obrazloženo u ocjeni žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, smatra da će se svrha kažnjavanja iz čl. 5. u vezi čl. 6. KZ ostvariti izricanjem kazne zatvora u trajanju od pet mjeseci.
Nesporno je da je prvostupanjski sud utvrdio da je kod optuženika pronađena opojna droga heroin služila za njegove vlastite potrebe, jer je to razvidno iz okolnosti da prvostupanjski sud nije prihvatio optužbu da bi optuženik ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, upravo zbog toga što je zaključio da je optuženik dugogodišnji ovisnik i da je ova količina opojne droge heroin služila za njegove vlastite potrebe. Zbog toga nema nikakve novine u žalbenom navodu da je prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra optuženik dugogodišnji ovisnik, da se nalazi na terapiji heptanonom, ali da uz to konzumira i heroin, što je, između ostalih dokaza, i poslužilo prvostupanjskom sudu za utvrđenje odlučnih činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, ne prihvaćajući tako optužnicu u dijelu njenih činjeničnih navoda i u pravnoj oznaci djela. Ukazivanjem na optuženikovu dugogodišnju ovisnost o opijatima, koju je već prvostupanjski sud uzeo u obzir, žalitelj nije osporio pravilnost i zakonitost odluke o kazni.
Kada žalitelj navodi da je optuženik posjedovao relativno malu količinu opojne droge, tj. 1,05 gr, zanemaruje činjenicu da se opojna droga heroin smatra jednom od težih droga.
Najzad, žalitelj zanemaruje postojanje otegotne okolnosti koja se sastoji u višekratnoj ranijoj osuđivanosti optuženika, između ostalog i zbog istovrsnih kaznenih djela.
Drugostupanjski sud prihvaća ocjenu značenja ove otegotne okolnosti, uz istovremeno uvažavanje postojećih olakotnih okolnosti, što je sve i po ocjeni drugostupanjskog suda dobile dovoljno odraza pri odabiru vrste i odmjeri kazne, sukladno odredbi čl. 56. KZ.
Ni po ocjeni drugostupanjskog suda nije bilo uvjeta za primjenu odredbe čl. 67. KZ o uvjetnoj ocjeni. Naime, prema čl. 67. st. 2. KZ, sud uvjetnu osudu može primijeniti kada ocjeni da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja. Takvoj ocjeni u odnosu na optuženika i predmetno kazneno djelo nije bilo mjesta, obzirom da je optuženik već ranije osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela, a prema nalazu i mišljenja neuropsihijatrijskog vještaka postoji opasnost od ponavljanja sličnog djela, jer je optuženik recidivist.
Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud ocijenio je da je žalba optuženika zbog odluke o kazni neosnovana.
I Kž 923/02-6
Iako žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kaznenoj sankciji, dakle po čl. 366. toč. 3. u vezi čl. 370. st. 1. ZKP, a u smislu čl. 5. st. 1. KZ i zbog sigurnosne mjere oduzimanja predmeta, u žalbi nema navoda kojima bi se prigovaralo izricanju izrečene sigurnosne mjere oduzimanja predmeta i to opojne droge heroin, prema odredbi čl. 173. st. 7. KZ.
Drugostupanjski sud ispitao je i odluku o sigurnosnoj mjeri, te je našao da je ona utemeljena na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i da je pravilna i zakonita.
Zbog toga žalitelja iznova upućuje na obrazloženje pobijane presude.
Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud ocijenio je da je žalba optuženika zbog odluke o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta neosnovana.
Iz prethodno iznijetih razloga drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci (čl. 387. ZKP).
U Zagrebu, 09. studenog 2005. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Melita Božičević Grbić, v.r.
Zlata Lipnjak-Bosanac, v. r.