Rev-2414/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 2414/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, mr. sc. Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz G., zastupanog po punomoćniku L. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Kninu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. broj Gž- 102/08-2 od 30. kolovoza 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kninu posl. br. P-637/06 od 7. prosinca 2007., u sjednici održanoj 6. travnja 2011.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice da tužitelju isplati na ime nematerijalne štete 250.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računatim od donošenja presude - te na ime naknade materijalne štete 20.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računatim od 6. kolovoza 1995., i to sve i s naknadom za prouzrokovani parnični trošak. Ujedno je tužitelju naloženo isplatiti tuženici na ime naknade parničnog troška 25.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba ZPP-a, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP- a.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi tužitelja kojima ističe da iz „iskaza saslušanih svjedoka proizlazi jedini mogući zaključak da je HV ušla u G. …., a dan prije toga G. je bio granatiran kao i K. i da u G. nije bilo oružanog sukoba jer srpske vojske tzv. Krajine tamo nije bilo“ - te dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova iz provedenih dokaza, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoja shvaćanja o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te shvaćanja o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - a primjenu kojeg sugerira, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Valja pritom prihvatiti i da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženice da tužitelju isplati na ime naknade štete za duševne boli koje trpi zbog smrti majke 250.000,00 kn te na ime materijalne štete u visini troška izgradnje spomen obilježja 20.000,00 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Sporno je: je li šteta koju tužitelj trpi ratna šteta - za koju ne bi postojala odgovornost tuženice, ili je riječ o šteti uzrokovanoj terorističkim aktom za koju bi postojala odgovornost tuženice na temelju odredbe čl. 7. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZOŠT-a).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je N. G. (rođena ….), majka tužitelja, ubijena ... u zaseoku G. kod K. za vrijeme vojno redarstvene akcije „Oluja“ - na području na kojem se odvijala ta akcija,

- da je u kolovozu 1995. na području zaseoka G. više dana (pa i ...) vršeno granatiranje.

Revident drži da je N. G. umrla nasilnom smrću, odnosno da je ubijena od pripadnika HV-a u garaži u koju se prethodno sklonila - iako je bila nenaoružana i nije pripadala ijednoj vojnoj formaciji, te da šteta koju trpi nema karakter ratne štete - tako da tuženica odgovara za tu štetu.

Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih utvrđenja, a koja u revizijskom stadiju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), zaključili da utužena šteta ima karakter ratne štete, slijedom čega su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim i odbili - i time su pravilno primijenili materijalno pravo.

Prema odredbi čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZORHŠ-a) tuženica odgovara po općim pravilima o odgovornosti za štetu nastalu u vremenu od ... do ... koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom (čl. 1. ZORHŠ-a), ali samo ako nema karakter ratne štete u smislu odredbi čl. 3. st. 1. ZORHŠ-a.

Člankom 3. ZORHŠ-a određuje se da se ratnom štetom smatra osobito:

- šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.),

- šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja, u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, i to posebice:

a) šteta nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada,

b) šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.),

c) šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica štete opisane u podstavku 1. ovoga stavka,

- šteta koja je po svojim učincima, te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija).

Sukladno tim odredbama, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je N. G. ubijena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, odnosno da se utužena šteta neposredno nadovezala na ratne operacije (polazeći od utvrđenja da je nastala za vrijeme vojno redarstvene akcije „Oluja“ - na području na kojem se odvijala ta akcija i na kojem je vršeno granatiranje), pa da je, a budući da je posljedica aktivnosti usko vezane za ratno stanje, valja tretirati kao ratnu štetu - za koju, sve i da je uzrokovana po pripadnicima hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, tuženica ne odgovara.

Uostalom, a u smislu odredbe čl. 3. st. 2. ZORHŠ-a, pretpostavlja se da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija.

Prema istoj odredbi tužitelj je tijekom postupka mogao dokazivati suprotno toj pretpostavci - kada već tvrdi da je u G. bila samo HV, ali budući da suprotno ne samo što nije dokazao - već su sudovi utvrdili da je šteta koju trpi, a s obzirom na vrijeme i okolnosti u kojima je nastala, ratna šteta, pravilan je i pravni zaključak nižestupanjskih sudova da ni iz tog razloga ne postoji odgovornost na strani tuženice za tu štetu.

Valja pritom imati na umu da ni drugim općim propisima obveznog prava koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, konkretno Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96) i Zakonom o utvrđivanju ratne štete („Narodne novine“, broj 61/91 i 70/91), nije bila propisana mogućnost naknade ratne štete od tuženice, pa ni revident ne može ostvarivati utuženu naknadu od ove zbog posljedica koje imaju karakter ratne štete.

Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelj utuženu naknadu od tuženice ne može ostvariti ni na temelju ZOŠT-a.

Odgovor na pitanje je li se neka šteta ima utvrditi ratnom štetom ili štetom nastalom terorističkim aktom, a sve obzirom da i jedna i druga podrazumijeva nasilje kao svojom bitnom odrednicom (između njih postoji osnovna sličnost u prirodi štetne radnje koja se svodi na nasilje), ovisi o okolnostima prilika i događanja u kojima su štetne radnje počinjene.

Odredbama ZOŠT-a (prema čl. 1. st. 1.) uređena je odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima, s time što se (prema odredbi st. 2. istoga članka), a u smislu toga Zakona, terorističkim aktom smatra osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

Za ocjenu je li neki akt nasilja ima značenje terorističkog akta u smislu tih odredaba ZOŠT-a nisu od značaja samo objektivna obilježja toga akta: nužno je da je riječ o aktu nasilja poduzetom s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana.

Prema shvaćanju ovoga suda (a polazeći od utvrđenja da je akt nasilja na kojeg se tužitelj poziva poduzet u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, odnosno da je posljedica aktivnosti usko vezane za ratno stanje) utužena šteta nema obilježje štete nastale terorističkim aktom prema takvome subjektivnom obilježju terorističkog akta - već je valja tretirati (kako su to pravilno učinili i nižestupanjski sudovi) kao štetu sa obilježjem ratne štete u smislu istaknutih odredaba ZORHŠ-a: štete koja je (za razliku od šteta iz terorističkih akata) u uzročnoj vezi s vođenjem rata, i to neovisno je li oružani akt kojim je počinjena ima i neko obilježje terorističkog akta.

Slijedom izloženog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i kada predmetni štetni događaj nisu ocijenili kao teroristički akt i kada nisu utvrdili odgovornost tuženice za predmetnu štetu ni u smislu odredaba ZOŠT-a.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 6. travnja 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.