Rev-x-1077/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1077/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz Z., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku M. R., dipl. prav., radi utvrđenja ništavim ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6065/09-2 od 4. lipnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10603/02 od 21. travnja 2009., u sjednici dana 24. lipnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja protiv toč. I. presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6065/09-2 od 4. lipnja 2013. kojom je potvrđena toč. II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10603/02 od 21. travnja 2009. odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tuženika se prihvaća te se preinačuje toč. II. presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6065/09-2 od 4. lipnja 2013. i toč. I presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10603/02 od 21. travnja 2009. i sudi te se odbija tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da su Ugovor o kreditu za kupnju dionica zaključen između I. P. i Z. b. d.d. dana 9. svibnja 1995. u iznosu od 1.390.354,00 DEM te dodatak Ugovoru o dugoročnom kreditu za kupnju dionica od 25. listopada 1996. između Z. b. d.d. i I. P. na iznos od 1.279.721,71 DEM ništavi u cijelosti.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

IV. Nalaže se tužitelju I. P. naknaditi tuženiku Z. b. d.d. Z. parnične troškove u iznosu od 1.700,00 kuna (tisuću sedamsto kuna) u roku od osam dana.

Obrazloženje

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-10603/02 od 21. travnja 2009. djelomično je prihvatio je tužbeni zahtjev i utvrdio Ugovor o kreditu za kupnju dionica sklopljen između I. P. i Z. b. d.d. Z. dana 9. svibnja 1995. u iznosu od 1.390.354,00 DEM te dodatak Ugovoru o dugoročnom kreditu za kupnju dionica od 25. listopada 1996. između I. P. i Z. b. d.d. na iznos od 1.279.721,71 DEM ništavim u cijelosti (toč. 1. izreke).

Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„Odbija se tužitelj sa tužbenih zahtjevom koji glasi:

„Tuženik je dužan isplatiti tužitelju I. P. iznos od 2.161.983,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos 798.345,81 kn od 30. svibnja 1996.g. do 31. prosinca 2007. po stopi u smislu odredbe čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. g. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta,koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, na iznos 1.020.837,65 kn od 1. lipnja 1997. g. do 31. prosinca 2007. godine po stopi u smislu odredbe čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, na iznos 342.800,04 kn od 30. svibnja 1998. g. do 31. prosinca 2007. godine po stopi u smislu odredbe čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena.“

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-6065/09-2 od 4. lipnja 2013. odbio je žalbu tužitelja i potvrdio točku 2. prvostupanjske presude (toč. I izreke). Istom presudom odbijena je i žalba tuženika i potvrđena toč. 1. prvostupanjske presude ( toč. II izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli i tužitelj i tuženik. Tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je točkom 1. izreke odbijena njegova žalba i potvrđena toč. 2. prvostupanjske presude glede dijela kojim je pravomoćno odbijen njegov zahtjev za isplatu 2.161.983,60 kuna sa zateznim kamatama. U reviziji je naveo da pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava i predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev za isplatu, a podredno da u pobijanom dijelu ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku u kojoj je naveo da pobija točku II drugostupanjske presude kojom je potvrđena toč. 1. prvostupanjske presude (u odnosu na dio kojim su utvrđeni ništavim ugovori) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja pitanja da su važna zato što o njima revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Materijalnopravna pitanja se odnose na primjenu Zakona o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu („Narodne novine“, broj 9/94 - dalje u tekstu: Zakon o ništavosti) i glase:

1. Je li za primjenu Zakona o ništavosti potrebno da uvijek bude ispunjen uvjet iz čl. 2. Zakona, odnosno da kumulativno budu ispunjeni uvjeti iz čl. 2. i 4. Zakona, a to je da se radi o kreditu na osnovi zaloga upisanih dionica (privremene dionice koje nisu plaćene) i da nije sklopljen uz uvjete iz čl. 4. Zakona?

2. Primjenjuje li se Zakon o ništavosti na sve vrste ugovora o kreditu između banke i fizičke osobe korisnika kredita (što je stav suda u pobijanoj presudi ) ili se isti primjenjuje samo na ugovore o kreditu za kupnju dionica od Hrvatskog fonda za privatizaciju ( sukladno čl. 6. Zakona, a što je stav tuženika)?

U odnosu na tvrdnju o različitoj praksi drugostupanjskih sudova glede naznačenih pitanja tuženik se pozvao na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4213/04 od 13. lipnja 2006. te je iznio pravno shvaćanje iz te presude usporedbom sa pravnim shvaćanjem zauzetim u pobijanoj presudi u ovom sporu.

Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u dijelu kojim su utvrđeni ništavim ugovori o kreditu i u tom dijelu da odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku trošak revizije u iznosu od 1.700,00 kuna. Podredno je predložio da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tužitelj i tuženik nisu odgovorili na reviziju protivne stranke.

Revizija tužitelja je neosnovana, a revizija tuženika je osnovana.

U odnosu na reviziju tuženika:

Revizija tuženika je ispitana kao redovna revizija.

Tuženik je naime podnio izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11 - dalje ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine", broj 57/11.) polazeći od toga da je prvostupanjski sud u obrazloženju odluke o trošku postupka naveo kao vrijednost predmeta spora nenovčanog zahtjeva iznos od 50.000,00 kuna.

Međutim treba imati na umu da je revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP dopuštena samo u slučaju u kojemu se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a u ovom sporu je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP kako u odnosu na novčani zahtjev, tako i u odnosu na nenovčani, neovisno o tome što je sud za potrebe obračuna parničnih troškova pogrešno zaključio da je presumirana vrijednost predmeta spora nenovčanog zahtjeva 50.000,00 kuna (po čl. 40. st. 5. ZPP).

Naime ako se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. U ovom sporu tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora nenovčanog zahtjeva u iznosu od 2.161.983,60 kuna, pa je u odnosu na nenovčani zahtjev ispunjen vrijednosni kriterij za redovnu reviziju po čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

Stoga je po reviziji tuženika presuda ispitana po pravilima za ispitivanje presude po redovnoj reviziji, dakle po čl. 392.a st. 1. ZPP u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

Sporno je u revizijskom stadiju postupka je li ništav Ugovor o kreditu za kupnju dionica sklopljen između I. P. i Z. b. d.d. dana 9. svibnja 1995. koji glasi na iznos od 1.390.354,00 DEM te dodatak Ugovoru o dugoročnom kreditu za kupnju dionica od 25. listopada 1996. između istih stranaka koji glasi na iznos od 1.279.721,71 DEM. S tim u vezi sporna je pravilna primjena odredaba čl. 2. i čl. 4. Zakona o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu („Narodne novine“, broj 9/94 - dalje: Zakon o ništavosti) i pravo tužitelja tražiti vraćanje onoga iznosa kojega je platio po osnovi ugovora o kreditu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno da su između stranaka sklopljena dva ugovora i to Ugovor o kreditu za kupnju dionica sklopljen dana 9. svibnja 1995. u iznosu od 1.390.354,00 DEM te dodatak Ugovoru o dugoročnom kreditu za kupnju dionica od 25. listopada 1996. na iznos od 1.279.721,71 DEM koji su sklopljeni na osnovi zaloga upisanih dionica.

Polazeći od navedenog utvrđenja drugostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje da je sporni kupoprodajni ugovor sklopljen protivno prisilnom propisu te da je slijedom toga ništav po čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05).

Sporno je i u revizijskom stadiju postupka jesu li predmetni ugovori ništavi, odnosno je li za primjenu Zakona o ništavosti potrebno da uvijek bude ispunjen uvjet iz čl. 2. Zakona, odnosno da kumulativno budu ispunjeni uvjeti iz čl. 2. i 4. Zakona, a to je da se radi o kreditu na osnovi zaloga upisanih dionica (privremene dionice koje nisu plaćene) i da nije sklopljen uz uvjete iz čl. 4. Zakona? S tim uvezi sporno je primjenjuje li se Zakon o ništavosti na sve vrste ugovora o kreditu između banke i fizičke osobe korisnika kredita (što je stav suda u pobijanoj presudi) ili se isti primjenjuje samo na ugovore o kreditu za kupnju dionica od Hrvatskog fonda za privatizaciju ( sukladno čl. 6. Zakona o ništavosti, a što je stav tuženika)?

Prema odredbi čl. 2. Zakona o ništavosti upisane dionice (privremene dionice) koje nisu plaćene ne mogu služiti kao zalog za osiguranje potraživanja iz ugovora o kreditu za kupnju poduzeća, dijela poduzeća ili dionica poduzeća koji se sklapa na temelju zaloga vrijednosnih papira. Upisane dionice (privremene dionice) koje nisu plaćene ne mogu služiti za osiguranje udjela u kreditu za kupnju poduzeća, dijela poduzeća ili dionica poduzeća.

Za rješenje spora u ovoj parnici mjerodavna je također i odredba čl. 4. Zakona o ništavosti koja glasi:

„Ugovor o kreditu između banke i fizičke osobe korisnika kredita na osnovi iskupljene stare devizne štednje ili- na osnovi zaloga upisanih dionica (privremenih dionica koje nisu plaćene) sklopljen: uz učešće ispod 10% od vrijednosti kredita (kao učešće uzima se i vrijednost stare devizne štednje) ili -sklopljen na vrijeme duže od 7 godina ili - uz kamatnu stopu nižu od 5% ili - ugovoren bez devizne klauzule ili ugovoren s periodom početka otplate duljim od 12 mjeseci ili -bez osiguranja hipotekom na nekretnine čija procijenjena vrijednost iznosi najmanje 70% iznosa kredita, ništav je.

Iznimno od odredbe st. 1. alineja 6. ovoga čl. ugovor kojim se kreditira preko 50% od iznosa iz ugovora o kupnji dionica sklopljenog između Hrvatskog fonda za privatizaciju i kupca dionica sklopljen bez osiguranja hipotekom na nekretnine čija procijenjena vrijednost iznosi najmanje koliko iznosi vrijednost kredita, ništav je.“

Ovu odredbu treba tumačiti u kontekstu cijelog zakona, dakle imajući na umu što je predmet zakonskog reguliranja:

- da su zakonom uređeni uvjeti kreditiranja kupaca iz ugovora o kupnji poduzeća, dijela poduzeća ili dionica poduzeća (dalje u tekstu: kupci),

- da se radi o kreditima koje kupcima-fizičkim osobama daju banke na osnovi iskupljene stare devizne štednje ili na osnovi zaloga upisanih dionica (privremenih dionica koje nisu plaćene),

- da iz konteksta cijelog zakona i njegove svrhe proizlazi se radi o kreditiranju kupaca iz ugovora o kupnji dionica sklopljenog između Hrvatskog fonda za privatizaciju i kupca dionica.

Ovaj zakon se dakle primjenjuje samo na ugovore o kreditu koji se mogu podvesti od navedene uvjete, a ugovor o kreditu će biti ništav ako je zahvaćen barem jednim od razloga iz čl. 4. Zakona o ništavosti koji dovode do ništavosti.

Odredba čl. 6. Zakona o ništavosti odnosi pak na posljedice ništavosti, a prema toj odredbi korisnik kredita iz čl. 4. Zakona dužan je banci isplatiti odjednom neisplaćenu vrijednost kredita. Ako do dana utvrđivanja ništavosti ugovora iz čl. 4. ovoga Zakona korisnik kredita nije banci vratio neotplaćeni iznos kredita po ugovoru iz čl. 4. ovoga Zakona, postaje ništavim i ugovor zaključen između korisnika kredita i Hrvatskog fonda za privatizaciju. Hrvatski fond za privatizaciju postaje vlasnik dionica koje su kupljene kreditom.

Iz navedenih odredbi dakle proizlazi da su se odredbe o ništavosti određenih ugovora o kreditu odnosile na kredite za kupnju neotplaćenih dionica prodavatelja dionica Hrvatskog fonda za privatizaciju, s time što su ugovori ništavi samo ako su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 2. i 4. Zakona.

U ovom slučaju Ugovor o kreditu (sa dodatkom) je sklopljen radi kupnje dionica P. d.d. iz portfelja Z. b. d.d. Z., dakle ne radi se o kreditu radi kupnje upisanih dionica u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju, s time što tužitelj, na kojemu je bio teret dokaza, nije dokazao da su kao sredstvo osiguranja dane u zalog neotplaćene dionice, niti je to tvrdio u parnici.

Stoga predmetni ugovori nisu ništavi zbog razloga navedenih u tužbi, pa je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Zato je valjalo prihvatiti reviziju tuženika te po čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti nižestupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu na utvrđenje ništavosti ugovora i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

U odnosu na reviziju tužitelja:

Revizija tužitelja je neosnovana.

Presuda je po reviziji tužitelja, podnesenoj po čl. 382. st. 1. ZPP, ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle samo u odnosu na dio kojim je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev i samo u granicama revizijskih razloga apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a., jer suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a njome je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Ni sam tužitelj koji ukazuje na proturječnosti u obrazloženju pobijane presude ne ukazuje na stvarne proturječnosti. Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, međutim prema odredbi čl. 385. ZPP pravomoćnu presudu nije dopušteno revizijom pobijati zbog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje povodom revizije zakonitost pobijane presude polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koju se pozvao tuženik i na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je u revizijskom stadiju postupka je li tuženik dužan vratiti tužitelju novčana sredstva koja je tužitelj kao korisnik kredita uplatio tuženiku po osnovi otplate duga po Ugovoru o kreditu za kupnju dionica od 9. svibnja 1995. koji ugovor glasi na iznos od 1.390.354,00 DEM i dodatka Ugovoru o dugoročnom kreditu za kupnju dionica od 25. listopada 1996. koji glasi na iznos od 1.279.721,71 DEM.

Polazeći od pravnog shvaćanja da predmetni ugovor o kreditu sa dodatkom ugovoru nije ništav, te imajući na umu utvrđenje da je tužitelj uplatama (putem prenesenih dividendi) ispunio svoju ugovornu obvezu iz ugovora o kreditu, dakle nije platio nešto što nije bio dužan, slijedi da novčana sredstva nisu prešla iz imovine tužitelja u imovinu tuženika bez valjane pravne osnove, kako tvrdi tužitelj.

Zbog iznijetog u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj nije dokazao da ima pravo tražiti vraćanje onoga što je dano na temelju ništavog ugovora u smislu odredbe čl. 104. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju, a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05).

U opisanim okolnostima nema mjesta ni primjeni općeg pravila za vraćanje stečenog bez valjane pravne osnove po čl. 210. ZOO.

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu 2.161.983,60 kuna sa zateznim kamatama pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Revizijski navodi tužitelja koji se tiču utvrđivanja vrijednosti predmeta spora nisu odlučni za ocjenu zakonitosti pobijane presude, pa te navode ovaj revizijski sud nije ni razmatrao prilikom ocjene osnovanosti tužiteljeve revizije.

Zbog iznijetih razloga nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je određeno ukazao tužitelj, pa je valjalo njegovu reviziju odbiti po čl. 393. ZPP.

Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 24. lipnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.