Revr-452/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 452/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. iz S., koju zastupaju punomoćnice E. K. B. i M. B. P., odvjetnice u S., protiv tuženika G. d.o.o. iz S., koga zastupaju punomoćnici J. K. i I. K., odvjetnici u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-154/08 od 3. travnja 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P 1218/05 od 3. listopada 2007., u sjednici održanoj 17. prosinca 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopušten otkaz ugovora o radu tužiteljice prema odluci tuženika od 28. veljače 2003., pa da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, tuženik je dužan vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto sukladno ugovoru o radu sklopljenom s tužiteljicom na neodređeno vrijeme 1. siječnja 2004., isplatiti joj mjesečne plaće za vrijeme od lipnja 2005. do studenog 2006. u iznosima pobliže navedenim u toč. III. izreke te presude – platiti joj naknadu troškova prijevoza 209,00 kn mjesečno za period od svibnja 2002. do zaključno kolovoza 2004., sve sa zateznim kamatama i naknaditi joj parnične troškove u iznosu 9.455,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače u korist tuženika uz priznanje tuženiku svih parničnih troškova, ili da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom odnosno drugostupanjskom sudu, ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije osnovana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. siječnja 2004. u kojem je navedeno da će tužiteljica obavljati poslove NKV radnice,

- da je tuženik 28. veljače 2005. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice uz obrazloženje da je tužiteljica obavljala poslove NKV radnika na skladištu dućana br. 4, da je zbog velike ponude roba na tržištu i otvaranja dućana iste branše došlo do smanjenog obima prodaje na nivou cijele tvrtke što je uvjetovalo preraspodjelu poslova u svim prodavaonicama pa se radno mjesto skladišnog radnika na skladištu dućana „G. 4“ ukida i te poslove obavljaju zaposlenice dućana u okviru svog radnog posla, da se kao višak tužiteljicu prebacilo u prodavaonicu „G. – 3“ kao u ispomoć jer nema kvalifikacije trgovca a da i tim pokušajem promet tog dućana nije podignut i potreba za dodatnom radnom snagom ne postoji, te da ne postoji mogućnost da se ni uz dodatno obrazovanje odnosno osposobljavanje tužiteljica zaposli na nekim drugim poslovima,

- da je tužiteljica protiv te odluke izjavila zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučivao,

- da je doista iz gospodarskih razloga prestala potreba za radom tužiteljice kod tuženika,

- da je tuženik ostavio na radu na poslovima NKV trgovca radnike s kojima je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, kao i radnike s manje zakonskih obveza uzdržavanja i godina staža u odnosu na tužiteljicu,

- da tuženik duguje tužiteljici naknadu u vezi troškova prijevoza na posao i s posla 200,00 kn mjesečno od svibnja 2002. do kolovoza 2004.

Ocijenivši da tuženik u konkretnom slučaju nije poštivao socijalne kriterije iz odredbe čl. 113. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 – pročišćeni tekst – dalje u tekstu: ZR) nižestupanjski sudovi su zaključili da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojega je tuženik dao tužiteljici, te su prihvatili tužbeni zahtjev u cijelosti, a time su materijalno pravo pravilno primijenili.

Prema odredbi čl. 113. st. 1. podstav 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), a prema odredbi st. 2. toga zakonskog članka poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, dok prema odredbi st. 3. toga zakonskog članka pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

U konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac nije vodio računa o odredbi st. 3. čl. 106. ZR jer je na radu ostavio radnike s manjim trajanjem radnog odnosa, mlađe radnike i radnike s obvezama uzdržavanja manjim od onih u tužiteljice.

Stoga tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljice.

Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu tužiteljice prema odluci tuženika od 28. veljače 2005., da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, za vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika sukladno ugovoru o radu što su ga stranke sklopile 1. siječnja 2004., za isplatu naknade plaće tužiteljici od travnja 2005. do studenog 2006. prema iznosima navedenim u toč. III. izreke prvostupanjske presude.

Kako tuženik nije tužiteljici isplaćivao naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesečno 209,00 kn u razdoblju od svibnja 2002. do kolovoza 2004. u smislu odredbe čl. 42. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine, što su ga sklopili Sindikat trgovine Hrvatske i Udruga poslodavaca Hrvatske 11. prosinca 1997. pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili i taj dio tužbenog zahtjeva sa zateznim kamatama (čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99).

Činjenična razmatranja u reviziji ne mogu se uzeti u obzir jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (argument iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 – dalje u tekstu: ZPP).

Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP time što je u obrazloženju presude naveo da između stranaka nije bila sporna činjenica da je tužiteljica sa tuženikom imala sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto NKV trgovca od 1. siječnja 2004. Naime iz teksta toga ugovora o radu proizlazi da je u njemu navedeno da će tužiteljica obavljati poslove NKV radnika, a podrazumijevalo se pod tim da će obavljati poslove NKV radnika trgovca. Tužiteljica je naime nakon sklapanja ugovora o radu obavljala skladišne poslove u prodavaonici G. br. 4 u S., a zatim poslove blagajnika prodavača u prodavaonici G. br. 3 u S..

Drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, navedeni razlozi u toj presudi o odlučnim činjenicama nisu proturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava.

S obzirom da je tužiteljica obavljala kod tuženika poslove NKV trgovca nije bilo potrebe da se ona radi utvrđenja činjenica iz čl. 106. st. 3. ZR uspoređuje samo sa radnicima zaposlenim na poslovima NKV radnika.

Pravilna je i odluka o parničnim troškovima koja je donesena temeljem čl. 154. st. 1. ZPP.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 17. prosinca 2008.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.