I Kž-346/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 346/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Horvatinović mr. Ružice, Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. T.V. zbog krivičnog djela iz čl. 235. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 29. ožujka 1994. K-139/94, u sjednici održanoj 17. svibnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.M.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. T.V., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Vojnog suda u Osijeku oglašen je krivim opt. T.V. zbog krivičnog djela oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te je po istom zakonskom propisu, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je po čl. 45. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 16. veljače 1994. pa nadalje.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Navodima svoje žalbe optuženik u stvari uopće ne dovodi u sumnju utvrđenje od činjenica što predstavljaju objektivni učin strane suda prvog stupnja onih odlučnih

inkriminiranog krivičnog djela, tj. da je optuženik u vrijeme i na način opisan u izreci pobijane presude, naoružan puškomitraljezom, obnašao stražarsku službu u mjestu L.. Tvrdi, međutim, da nije bio protiv legalnih organa Republike Hrvatske niti je njegovo pristupanje u tzv. "TO L. " bilo inicirano željom za ugrožavanjem državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske a radi ostvarenja tzv. "Velike Srbije", već upravo suprotno, da je to učinio radi zaštite Hrvata i pripremanja bijega sa privremeno okupiranog područja Republike Hrvatske. Posebno se poziva na krajnju nuždu kao razlog isključenja protu-pravnosti njegova djela i u skladu s takvim shvaćanjem predlaže da ga sud drugog stupnja oslobodi optužbe.

Izloženim žalbenim navodima u osnovi se ne iznosi ništa novog što optuženik nije naveo ranije tijekom postupka, jer se kod prvog ispitivanja u istrazi kao i na glavnoj raspravi, te konačno u završnoj riječi nakon provedenog dokaznog postupka, teza njegove obrane temeljila na tvrdnji da nije dobrovoljno sudjelovao u oružanoj pobuni već da je na to objektivno bio prisiljen. Stoga žalbeni navodi, u suštini, predstavljaju ponavljanje obrane koju je optuženik dao tijekom postupka, a koju obranu je sud prvog stupnja analizirao i temeljito ispitao, dovodeći je u vezu s drugim izvedenim dokazima i nespornim činjenicama, prije svega onim odlučnim činjenica što predstavljaju objektivnu stranu inkriminiranog krivičnog djela, te je s pravom zaključio da ta obrana, objektivno, nije istinita. Za takvu ocjenu obrane optuženika sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude dao je u svemu uvjerljive, logičke i iscrpne razloge, napose u odnosu na subjektivnu stranu djela koja se žalbom pokušava dovesti u pitanje, pa te razloge kao valjane prihvaća i ovaj Vrhovni sud i na njih upućuje žalitelja.

Okolnost da je optuženik iz okupirane Baranje pobjegao u Mađarsku, doduše tek kad je postala izvjesnom mogućnost da će kao pripadnik pobunjeničkih vojnih formaciji biti upućen u Knin, odakle je prema posebnom izvještaju Policijske uprave virovitičko-podravske izručen Republici Hrvatskoj (list 2 spisa), nema onaj značaj koji mu pridaje žalba, niti je ta činjenica odlučna za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženika, s obzirom da je krivično djelo koje je predmet optužbe završeno samim izbijanjem oružane pobune i optuženikovom sudjelovanjem u toj pobuni, međutim tu okolnost sud prvog stupnja pravilno je uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, tako što je uvaženjem te i drugih olakotnih okolnosti, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, optuženiku za krivično djelo zbog kojeg je oglašen krivim izrekao najmanju kaznu koja se i uz primjenu propisa o ublažavanju kazne može izreći za ovo inače teško krivično djelo.

Prema tome, suprotno shvaćanju žalitelja, sud prvog stupnja na činjenično stanje koje je utvrdio nije pogrešno primijenio krivični zakon, a prigovor u odnosu na tu osnovu pobijanja presude suda prvog stupnja zapravo se odnosi na činjenično stanje kako žalitelj smatra da je prema njegovoj subjektivnoj ocjeni dokaznog materijala trebalo utvrditi, pa stoga nije osnovana žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se u pogledu navodne nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi ništa određeno i ne navodi koju odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio niti se u tom pravcu bilo što predlaže.

Kako dakle ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. svibnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

I Kž 346/94

Vinja Ileana v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)