Legislator Case Law & Legislation
Rev-189/1995-2 AI generated

Croatian Supreme Court allows appeal due to incorrect application of labor law regarding disciplinary dismissal.

Case Number Rev-189/1995-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the defendant's appeal against a final labor dispute judgment. Lower courts had dismissed the plaintiff's request to reinstate her after finding her guilty of serious breaches warranting dismissal. The Supreme Court ruled that lower courts incorrectly applied labor law principles regarding the determination of responsibility for serious breaches not explicitly listed in the collective agreement. Consequently, the decision was annulled, and the case was remanded for a new trial to properly assess all circumstances.

Legislator headnote

AI generated

čl. 58. st. 2. ZOPRO; čl. 44. st. 1. toč. 4. i 10. Pravilnika; The Supreme Court established that for serious breaches of labor obligations not specified by law or collective agreement, the employer may define them via general acts, and in such cases, the lower court is not obligated to detail circumstances for dismissal if only one of several punishable breaches is proven.

Keywords

AI generated
labor law disciplinary dismissal serious breach general act remand for retrial collective agreement labor dispute

Cited Legislation

AI generated
čl. 58. st. 2. ZOPRO
Pravilnika) odredbe kojeg akta su istovremeno propisale i mogućnost izricanja disciplinske mjere prestanka radnog odnosa za takvu težu povredu a po shvaćanju nižih sudova polazeći od odredbe čl. 58. st. 2. ZOPRO kao mjerodavnog propisa za rješenje ovog spora - takva teža povreda (koja nije svrstana u stavku 1.
čl. 44. st. 1. toč. 4. i 10. Pravilnika
bivšeg ZOPRO kao odredbe mjerodavnog prava u ovom sporu, a koje se odnose na utvrđenje odgovornosti tužiteljice za težu povredu radne obveze utvrđene pod točkom d) prvostupanjske disciplinske odluke tuženika predviđene u čl. 44. st. 1. toč. 4. i 10. Pravilnika tuženika.
čl. 53. st. 3. ZOPRO
ZOPRO nije (bila) dužna pobliže utvrditi okolnosti i uvjete za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, kako je to propisano u čl. 53. st. 3. ZOPRO.
čl. 395. st. 2. ZPP
čl. 166. st. 3. ZPP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Rev 189/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik G. A., dipl. pravnik, protiv tuženika Poduzeće Š. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici M. Š. i D. M., oba odvjetnici iz Z., radi poništenja odluke o disciplinskoj mjeri, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 30. studenoga 1993. br. Gž-2291/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. rujna 1992. br. Pr-4019/91, u sjednici održanoj dana 24. studenoga 1998. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Okružnog suda u Zagrebu od 30. 11. 1993. br. Gž-2291/93 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. 9. 1992. br. Pr-4019/91 ukidaju u cijelosti te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tako da je poništena odluka Disciplinskog vijeća tuženika od 2. 8. 1991. godine kojom je tužiteljici izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa kao i odluka Zbora radnika tuženika od 30. 8. 1991. godine kojom je odbijen prigovor tužiteljice i potvrđena odluka Disciplinskog vijeća, pa je slijedom toga naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati natrag na rad na poslove "šivanja" te da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak u iznosu od 800 HRD.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači na način, da se odbije tužbeni zahtjev te obveze tužiteljicu na nadoknadu parničnog troška tuženiku.

Tužiteljica u odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizijskih navoda i predlaže, da se revizija odbije kao neosnovana, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o izjavljenoj reviziji tuženika.

Revizija je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice radi poništenja odluka tuženika o izrečenoj disciplinskoj mjeri prestanka radnog odnosa tužiteljice i radi njezinog povratka na rad kod tuženika na njezino ranije radno mjesto na poslovima "šivanja".

Niži sudovi prihvatili su navedeni tužbeni zahtjev jer su na temelju ocjene provedenog postupka zaključili da su pobijane odluke tuženika donesene protivno zakonskim odredbama koje treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari.

Naime, niži sudovi su našli da se niti za jednu od četiri teže povrede koje se stavljaju na teret tužiteljici nije moglo izreći disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa.

Tako su niži sudovi našli da je tužiteljica proglašena odgovornom za teže povrede navedene u pobijanoj odluci Disciplinskog vijeća tuženika od 2. 8. 1991., (a prigovor tužiteljice protiv te odluke je odbijen odlukom Zbora radnika tuženika od 29. 8. 1991. godine) navedenim pod točkama a) i c) za koje povrede nije mogla biti proglašena odgovornom i kažnjena jer je to u protivnosti sa odredbom čl. 58. st. 3. ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 34/91 - u daljnjem tekstu: ZOPRO) koja odredba propisuje, da se općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom pobliže utvrđuju okolnosti i uvjeti uz koje će se povrede navedene u st. 1. ovog članka (58. ZOPRO) smatrati težom povredom radne obveze za koje se izriče mjera prestanka radnog odnosa u skladu s prirodom djelatnosti odnosno prirodom posla što ga obavlja pojedini radnik. Tuženik je međutim u konkretnom slučaju po nalaženju nižih sudova oglasio odgovornom za težu povredu radne obveze i izrekao tužiteljici mjeru prestanka radnog odnosa glede naznačenih povreda pod točkom a) i c) prvostupanjske odluke u disciplinskom postupku neposredno primjenjujući odredbu čl. 58. st. 1. toč. 1. ZOPRO, a da za to nisu predležale propisane zakonske pretpostavke iz st. 3. čl. 58. ZOPRO, odnosno niti općim aktom tuženika (Pravilnik o uređivanju radnih odnosa, sistematizacije radnih mjesta, vrednovanju radnih mjesta i plaća radnika - dalje: Pravilnik) niti kolektivnim ugovorom nisu bile pobliže utvrđene okolnosti i uvjeti uz koje će se navedene povrede u st. 1. čl. 58. ZOPRO smatrati težom povredom radne obveze za koju se izriče mjera prestanka radnog odnosa.

Niži sudovi utvrdili su da niti za povredu radne obveze navedenu pod toč. b) prvostupanjske disciplinske odluke tuženika od 2. 8. 1991. godine za koje je tužiteljica oglašena odgovornom nije bilo dopušteno izreći disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa, jer je takva povreda radne discipline prema navodima tuženika - odnosno prema navodima tužitelja - opisana u čl. 43. st. 1. toč. 7. i 9. spomenutog Pravilnika te je za takvu povredu prema spomenutom Pravilniku bilo moguće izreći disciplinsku mjeru određivanja novčane kazne.

Nižestupanjski sudovi nalaze, da tuženik nije bio ovlašten oglasiti tužiteljicu odgovornom za težu povredu radne obveze navedenu pod toč. d) prvostupanjske disciplinske odluke tuženika od 2. 8. 1991. godine (što je navodno počinila time da je 11. 7. 1991. godine udarila direktora tuženika) jer da je ta povreda predviđena kao teža povreda radne obveze samo u općem aktu tuženika (čl. 44. st. 1. toč. 4. i 10. Pravilnika) odredbe kojeg akta su istovremeno propisale i mogućnost izricanja disciplinske mjere prestanka radnog odnosa za takvu težu povredu a po shvaćanju nižih sudova polazeći od odredbe čl. 58. st. 2. ZOPRO kao mjerodavnog propisa za rješenje ovog spora - takva teža povreda (koja nije svrstana u stavku 1. iste zakonske odredbe pod toč. 1. do 12.) može biti predviđena općim aktom (organizacijom odnosnog poslodavca) samo ako je istovremeno utvrđena zakonom ili kolektivnim ugovorom, a spomenuta teža povreda (opisana u Pravilniku tuženika u čl. 44. st. 1. toč. 4. i 10.) nije predviđena zakonom ili kolektivnim ugovorom, pa nije bilo dopušteno za takvu težu povredu koja je predviđena isključivo općim aktom izricanje bilo kakve disciplinske mjere.

Ovaj revizijski sud nije našao da bi revizijski navodi tuženika upućivali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u onom dijelu u kojem se napadaju ocjene nižih sudova o nezakonitosti pobijanih odluka tuženika koje su obuhvaćene utvrđenjem odgovornosti tužiteljice za počinjene teže povrede radne obveze i izricanjem disciplinske mjere (prestankom radnog odnosa) za djela koja su obuhvaćena pod toč. a), b) i c) prvostupanjske disciplinske odluke tuženika od 2. 8. 1991. godine.

Ovaj revizijski sud nalazi da je pogrešno pravno stajalište nižih sudova u pogledu tumačenja čl. 58. st. 2. bivšeg ZOPRO kao odredbe mjerodavnog prava u ovom sporu, a koje se odnose na utvrđenje odgovornosti tužiteljice za težu povredu radne obveze utvrđene pod točkom d) prvostupanjske disciplinske odluke tuženika predviđene u čl. 44. st. 1. toč. 4. i 10. Pravilnika tuženika. Naime, ovaj revizijski sud polazi od shvaćanja u primjeni čl. 58. st. 2. bivšeg ZOPRO - kako je navedenom odredbom (bila) predviđena mogućnost propisivanja po organizaciji odnosno poslodavcu (u njihovom općem aktu) i takvih težih povreda radne obveze - kakve povrede nisu istovremeno predviđene zakonom ili kolektivnim ugovorom - štoviše u takvom slučaju kad je radna organizacija (bila) ovlaštena svojim općim aktom propisati druge teže povrede radnih obveza izvan slučaja iz čl. 58. st. 1. ZOPRO nije (bila) dužna pobliže utvrditi okolnosti i uvjete za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, kako je to propisano u čl. 53. st. 3. ZOPRO. Inače, po shvaćanju ovog revizijskog suda za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa dovoljno je utvrđenje samo jedne od više počinjenih povreda radne dužnosti za koje se može izreći ova disciplinska mjera.

Kako niži sudovi zbog svojeg površnog pravnog pristupa u pogledu zakonitosti pobijanih odluka tuženika u svezi utvrđenja odgovornom tužiteljice za težu povredu navedenu pod toč. d) prvostupanjske disciplinske odluke i izricanju disciplinske mjere prestanka radnog odnosa nisu raspravili i utvrdili sve važne okolnosti na koje ukazuju obje stranke - to nije moguće za sada ocijeniti da li je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u sporu, pa je stoga valjalo prihvatiti reviziju, ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U nastavku postupka prvostupanjski će sud biti dužan raspraviti, da li su zakonite pobijane odluke tuženika imajući pri tom u vidu da je tužiteljica utvrđena odgovornom za težu povredu radne obveze navedene pod toč. d) prvostupanjske disciplinske odluke tuženika od 2.

8. 1991. godine, te polazeći od odgovarajućih odredbi Pravilnika tuženika - napose čl. 44. st. 1. toč. 4. i 6. - bit će dužan raspraviti i utvrditi da li su i u kojoj mjeri osnovane tvrdnje tužiteljice o navodnom nepostojanje njezine odgovornosti za navedenu težu povredu radne obveze, pa će nakon što predmet raspravi u izloženom pravcu ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i troškovima cjelokupnog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 24. studenoga 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.