Legislator Case Law & Legislation
II Rev-201/1998-2 AI generated

Custodian's liability for damage to entrusted boat upheld despite lack of specific owner instructions.

Case Number II Rev-201/1998-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court dismissed the defendant's revision against a final judgment confirming liability for damage to a boat. The lower courts found the defendant liable as a custodian under a bailment contract, requiring him to act as a good householder regardless of the owner's lack of specific instructions. The court ruled that the defendant's failure to take standard preventive measures constituted a breach of his statutory duty to protect the entrusted property.

Legislator headnote

AI generated

čl. 714. ZOO; čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP; The court held that a custodian acting as a good householder is liable for damage to the entrusted property if they fail to take standard preventive measures, even in the absence of specific instructions from the bailor.

Keywords

AI generated
custodian liability bailment contract good householder damage to property revision dismissal

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-201/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Ramušćaka, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Petra Milasa, Miroslave Vekić i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. H. F. – M. S. N., kao zakonske nasljednice pok. J. F., koju zastupa punomoćnica S. B.-V., odvjetnica iz R., protiv tuženika L. R. H. iz O., koju zastupa punomoćnik M. H., odvjetnik iz O., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 24. veljače 1998. godine, br. Pž-2746/96., kojom je potvrđena međupresuda Trgovačkog suda u Rijeci od 10. rujna 1996. godine, br. P-267/90., u sjednici održanoj dana 4. rujna 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom međupresudom utvrđeno je pod toč. I., da je tuženik odgovoran za naknadu štete nastalu na motornom čamcu imenom S. u vlasništvu tužiteljice, te je odlučeno, da će se do pravomoćnosti međupresude zastati s raspravljanjem o preostalom tužbenom zahtjevu radi isplate naknade štete (toč. II. izreke) kao što je i odluka o troškovima postupka ostavljena za konačnu odluku (toč. III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska međupresuda u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način, da se tužbeni zahtjev odbije i tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška tuženiku, dok podredno revident predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju tuženika protivna strana nije odgovorila, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Po nalaženju ovog Vrhovnog suda u postupku pred nižim sudovima nije počinjena ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92. i 112/99. – dalje ZPP), koju revident ističe iznoseći tvrdnje, da odluke nižih sudova ne sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, a koje tvrdnje ovaj revizijski sud ocjenjuje neosnovanim.

To stoga, jer su u odluci suda prvog stupnja sadržani određeni i jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama, koji nisu međusobno proturječni, a niti su u proturječnosti sa sadržajem zapisnika o izvođenju dokaza, a koje su činjenice utvrđene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, dakle, prema uvjerenju suda na temelju savjesne i brižljive ocjene svih dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka koje je utvrđenje u cijelosti prihvatio i sud drugog stupnja, koji je u svojoj odluci ocijenio sve žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značenja, pa stoga nije počinjena ni ona bitna procesna povreda iz čl. 375. st. 1. ZPP, koju također revident ističe.

Ne postoji po nalaženju ovog revizijskog suda ni ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice radi naknade štete nastale na njezinom motornom čamcu S. pobliže opisanom u tužbi i to za vrijeme dok je bio povjeren na čuvanje kod tuženika, te u ovom revizijskom stupnju postupka tuženik pobija odluku kojom je sud prvog stupnja donošenjem međupresude utvrdio odgovornost tuženika u pogledu naknade nastale štete na tom čamcu dok je bio na čuvanju kod tuženika, jer je navedenom međupresudom koja je potvrđena pobijanom drugostupanjskom odlukom odlučeno samo o osnovu tužbenog zahtjeva (u smislu čl. 330. ZPP) – koji predstavlja odgovornost tuženika za štetu nastalu na čamcu tužiteljice za vrijeme dok je čamac bio povjeren na čuvanje tuženiku.

Niži sudovi donijeli su svoje odluke, jer je u provedenom postupku u bitnom utvrđeno:

- da je pravni prednik tužiteljice ugovorom zaključenim sa tuženikom povjerio tuženiku na čuvanje u tužbi opisani čamac – što upućuje da je između prednika tužiteljice i tuženika zaključen ugovor o ostavi (čl. 714. Zakona o obveznim odnosima – dalje ZOO), prema kojem ugovoru, a u vezi čl. 714. ZOO za ostavoprimca (ovdje tuženika) je nastupila obveza, da stvar koju je ostavodavac (prednik tužiteljice) dao na čuvanje, čuva kao svoju vlastitu i vrati ostavodavcu kad on zatraži, a kako je ostava ugovorena uz naknadu ostavoprimac je dužan postupati i kao dobar privrednik, odnosno dobar domaćin koji je prema st. 3. čl. 714. ZOO dužan o svim promjenama koje bi primijetio na stvari i opasnostima da budu oštećene bilo na koji način obavijestiti ostavodavca.

Niži sudovi na temelju utvrđene činjenice, da su prednik tužiteljice i tuženik zaključili ugovor o ostavi spornog čamca i to uz naknadu ispravno su našli, da tuženika tereti stroža odgovornost za štetu s obzirom na zakonsku obvezu, da s povjerenom stvari postupa kao dobri domaćin, odnosno dobar gospodarstvenik, te da o svim promjenama i opasnostima u pogledu mogućnosti oštećenja povjerene stvari obavješćuje ostavodavca, te da tuženik nije postupao u skladu s takvim obavezama koje proizlaze iz zaključenog ugovora o ostavi, a u skladu sa citiranom odredbom čl. 714. st. 1. i 3. ZOO.

Naime, niži sudovi utvrdili su u postupku, da je tuženik uz pažnju dobrog domaćina, odnosno dobrog gospodarstvenika trebao predvidjeti štetu na motoru čamca tužiteljice, koja se mogla spriječiti ne samo izvlačenjem čamca iz vode, nego i povremenim paljenjem motora, a to i bez obzira što je tužiteljica odnosno njezin pravni prednik propustio tuženiku dati posebne upute za čuvanje čamca kako je to ugovoreno, jer se radi o takvim mjerama sprečavanja štete koje su poznate i primjenjuju se u takvim situacijama na sličnim čamcima s motorom, pa stoga nepostojanje posebnih uputa tužiteljice, odnosno njezinog prednika o načinu čuvanja čamca ne otklanja obvezu tuženika kao ostavoprimca da postupajući kao dobar domaćin, odnosno gospodar spriječi nastupanje štete uobičajnim i poznatim radnjama koje je nesumnjivo mogao i bio dužan poduzeti bez posebnih uputa tužiteljice, odnosno njezinog pravnog prednika čije ponašanje kako su to pravilno našli niži sudovi nije u uzročnoj vezi s nastankom štete i odgovornošću tuženika koja proizlazi iz ugovora o ostavi u vezi čl. 714. st. 1. i 3. ZOO.

Kod toga treba odgovoriti revidentu kako su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili odgovornost tuženika za cjelokupnu štetu na čamcu tužiteljice koja je nastala, dok je čamac bio na čuvanju kod tuženika uključujući i onu štetu koja je mogla nastati zbog poduzetih radova popravka čamca izvršenih po trećoj osobi, jer su ti radovi poduzeti po narudžbi i nalogu tuženika kao ostavoprimca kako su to utvrdili niži sudovi pri čemu nije odlučno što je tužitelj pristao na popravak čamca po izvođaču kojeg je odabrao i od kojeg je tuženik naručio te radove popravka.

Kako dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 4. rujna 2002.

Predsjednik vijeća:

Marijan Ramušćak, v.r.