Revr-29/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 29/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. M. iz S., i drugotužitelja E. G.-K. iz S., koje zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u K., protiv tuženika I. I. d.d. Z., koga zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. I. P. j.t.d. R., radi utvrđenja nedopuštenim odluka o otkazu ugovora o radu oba tužitelja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-83/2011. od 27. rujna 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IV P 1127/06 od 13. prosinca 2010., u sjednici održanoj 12. svibnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs- 83/2011. od 27. rujna 2013. odbija se kao neosnovana.

II. Tužiteljima se ne dosuđuju troškovi odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Općinski sud u Splitu je presudom poslovni broj IV P 1127/06 od 13. prosinca 2010. utvrdio nedopuštenom Odluku izvršnog direktora tuženika broj KS-OT-14/97 od 21. listopada 1997. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu prvotužitelja M. M. iz S. (točka I. izreke) te Odluku izvršnog direktora tuženika broj KS-OT-11/97 od 21. listopada 1997. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu drugotužitelja E. G.-K. iz S. (točka II. izreke).

Tuženiku je naloženo isplatiti prvotužitelju M. M.:

- 16.400,29 kuna na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 22. listopada 1997. kada je stupila na snagu odluka o otkazu ugovora o radu pa do 18. ožujka 1998. kada je prvotužitelj vraćen na rad kod tuženika po osnovi rješenja o privremenoj mjeri,

- 32.540,45 kuna na ime razlike isplaćene plaće i naknade plaće za razdoblje od 19. ožujka 1998. do 30. lipnja 2001.,

- 1.000,00 kuna na ime božićnice za 1997. godinu,

- 600,00 kuna na ime dara za djecu za 1997. godinu,

sve sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose i po stopama kako je navedeno u presudi (točka III. izreke).

Tuženiku je također naloženo isplatiti drugotužitelju E. G.-K.:

- 15.297,87 kuna na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 22. listopada 1997. kada je stupila na snagu odluka o otkazu ugovora o radu pa do 18. ožujka 1998. kada je prvotužitelj vraćen na rad kod tuženika po osnovi rješenja o privremenoj mjeri

- iznos od 19.096,83 kune na ime razlike isplaćene plaće i naknade plaće za razdoblje od 19. ožujka 1998. do 30. studenog 1999.,

- 1.000,00 kuna na ime božićnice za 1997. godinu,

- 300,00 kuna na ime dara za djecu za 1997.,

sve sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose i po stopama kako je navedeno u presudi (točka IV. izreke).

Istom presudom je tuženik obvezan naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 34.753,65 kuna (točka V. izreke).

Županijski sud u Splitu je presudom poslovni broj Gžrs-83/2011. od 27. rujna 2013. odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku kojom pobija drugostupanjsku presudu u odnosu na oba tužitelja i to zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbene zahtjeve oba tužitelja, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužiteljima naloži naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka uključivši troškove revizije u iznosu od 1.875,00 kuna.

Tužitelji su odgovorili na reviziju i predložili da Vrhovni sud RH odbije reviziju kao neosnovanu, a tuženiku naloži naknaditi tužiteljima troškove odgovora na reviziju u iznosu od 1.375,00 kuna.

Revizija je neosnovana.

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, dalje u tekstu: ZPP) u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju je ukazao tuženik jer pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Premda tuženik u reviziji tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na (ne)postojanje osobito teške povrede radne obveze od strane oba tužitelja, a tuženik je iznio svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema tuženikovom shvaćanju sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno interpretirali). Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se opisno ukazuje revizijom.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom otkaza ugovora o radu i isplata naknade plaće i drugih primanja koja tužiteljima pripadaju po osnovi radnog odnosa. Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04. 137/04. i 68/05. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZR) u odnosu na postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu. S tim u vezi je sporno imaju li tužitelji pravo na naknadu plaće i ostalih primanja po osnovi ugovora o radu.

Ovaj revizijski sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje sudova prvog i drugog stupnja, kao i razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude.

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zahtjev tužitelja da im tuženik naknadi troškove odgovora na reviziju ovaj sud je ocijenio neosnovanim jer se ne radi o potrebnim troškovima, pa im ti troškovi nisu dosuđeni (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 12. svibnja 2015.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.