Rev-2179/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2179/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz O., kojega zastupa V. V., odvjetnik u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 4. srpnja 1996. godine, br. Gž 1099/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 22. travnja 1996. godine, br. P 1826/93-37, u sjednici održanoj dana 14. listopada 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezana je tuženica platiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 51.138,00 kn zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj kao pripadnik Hrvatske vojske dobio zapovijed da vrši osiguranje pirotehničara koji je trebao deminirati mine postavljene u određenoj kući, da je te mine postavio M. T. kako bi spriječio krađu iz te kuće, da je po nalogu pirotehničara tužitelj ostao u dvorištu navedene kuće, te da je prilikom ulaska pirotehničara u kuću došlo do eksplozije mine i povređivanja tužitelja.

Na temelju tih činjenica sudovi nižega stupnja su pravilno primijenili odredbu čl. 218. st. 2. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 52/91), prema kojima tuženica odgovara za štetu po općim propisima.

Nedvojbeno je, naime, da je deminiranje opasna djelatnost kojom se bavila tuženica, a tužitelj da je postupao u obavljanju vojne službe (čl. 173. i 174. st. 1. Zakona o obveznim odnosima).

Nije osnovan prigovor tuženice u reviziji da se radi o ratnoj šteti.

Odredba čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine", broj 61 i 70/91) sadrži pojam ratne štete, pa je ratna šteta po toj odredbi imovinska i neimovinska, posredna i neposredna učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela RH, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ako je posredno ili neposredno nastala od 15. kolovoza 1990. godine do prestanka neprijateljstva i ratnih operacija, a naročito šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi i časti, imovini (pokretnoj i nepokretnoj), ratni rashodi, gubitak nacionalnog dohotka, gubitak nacionalnog bogatstva, šteta po okoliš i sve druge vrste šteta.

Dopunsko određivanje pojma ratne štete sadržano je u toč. 3. Uputa za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete ("Narodne novine", broj 54/93), pa se navodi da su ratnom štetom obuhvaćeni gubici nastali kao rezultat ratnih vojnih djelovanja ili njihovih posljedica, djelovanja neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija ili po njima kontroliranih ili pridržavanih terorističkih i drugih jedinica, zarobljavanja, držanja talaca, protjerivanja stanovništva i drugih ilegalnih aktivnosti.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da je kuću u kojoj je došlo do eksplozije mine minirala određena osoba, tj. M. T. s namjerom da spriječi eventualne krađe, prema tome ta šteta koja je nastala tužitelju nije potekla od onih subjekata koji se navode u prije spomenutom čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete odnosno u toč. 3. Uputa za primjenu toga zakona.

Stoga su sudovi nižega stupnja pravilno odlučili kada su tužitelju dosudili naknadu na taj način uzrokovane mu štete.

Protivno tvrdnji u reviziji, sudovi nižega stupnja nisu tužitelju dosudili naknadu nematerijalne štete u prevelikim iznosima.

S pravom su sudovi nižega stupnja dosudili tužitelju kamate na parnični trošak. Po odredbi čl. 20.a) st. 2. tada važećega Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku, ako su u izvršnoj ispravi određeni troškovi postupka, sud će, na prijedlog vjerovnika, rješenjem odrediti naplatu zatezne kamate, na iznos određenih troškova po propisanoj stopi od dana donošenja izvršne isprave do naplate.

U konkretnom slučaju u presudi suda prvog stupnja, koja je i izvršna isprava, određeni su troškovi postupka, pa je stoga sud s pravom na prijedlog tužitelja odredio naplatu zatezne kamate na iznos tako određenih troškova od dana donošenja te presude.

Kako nije došlo ni do bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koju ukazuje revizija, jer je protivno tamo iznijetoj tvrdnji, sud drugog stupnja ocijenio navode tuženičine žalbe protiv presude suda prvoga stupnja koji su od odlučnog značaja (čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP), trebalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 14. listopada 1999.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.