Gž-3386/2017-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3386/17-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu po sucu tog suda Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz V. G., OIB:…, koju zastupa punomoćnik R. Š., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Z. T. d.d., R. S., L., porezni broj: …6, matični broj: …, koga zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. i Š. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-89/16-5 od 7. rujna 2017., dana 13. kolovoza 2018.,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba tužiteljice te se ukida rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-89/16-5 od 7. rujna 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu.

Protiv tog rješenja tužiteljica je podnijela žalbu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijano rješenje stavi izvan snage i nastavi postupak pred prvostupanjskim sudom, time da se naloži nastavak postupak pred drugim sucem pojedincem.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja joj je nastala zbog smrti supruga M. B. u prometnoj nesreći koja se dogodila 22. rujna 2013. u R. S. na autocesti A1 kod izlaza U.-P., koju prometnu nesreću je, prema tužiteljičinoj tvrdnji, prouzročila M. M., koja je upravljala vozilom registarske oznake GOA… koje je bilo osigurano kod tuženika.

U ovoj pravnoj stvari sporno je postupovnopravno pitanje je li za rješavanje ovog spora nadležan sud u Republici Hrvatskoj jer je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor o nepostojanju nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za odlučivanje u ovom predmetu.

Iz stanja spisa proizlazi da se štetni događaj dogodio u R. S., koja je država članica Europske unije, i da je tuženik pravna osoba sa sjedištem – domicilom u Republici Sloveniji, dok tužiteljica ima prebivalište (domicil) u Republici Hrvatskoj, koja je također država članica Europske unije.

Radi se, dakle, o sporu o izvanugovornoj odgovornosti za štetu s međunarodnim elementom, pa su za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj mjerodavne odredbe Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20.12.2012., Posebno izdanje na hrvatskom jeziku: Poglavlje 19 Svezak 011, str. 289 – 320, u daljnjem tekstu: Uredba).

Prema odredbi članka 4. stavka 1. Uredbe osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice. Dakle, temeljno načelo Uredbe jest međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila (actor sequitur forum rei). To znači da tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo onda ako postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe.

To je izričito navedeno u odredbi članka 5. stavka 1. Uredbe prema kojoj osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.

Uredba propisuje posebnu nadležnost, među ostalim, u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu ili odgovornosti koja je istovjetna toj odgovornosti te u sporovima iz osiguranja od odgovornosti.

Prema članku 7. stavku 1. točki 2. Uredbe osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja. Ovaj propis uređuje ne samo međunarodnu nego i mjesnu nadležnost sudova država članica i time potpuno potiskuje primjenu propisa nacionalnog prava o mjesnoj nadležnosti.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda pravde Europske unije (dalje: Sud EU) pravilo o posebnoj nadležnosti u stvarima povezanima s deliktima ili kvazideliktima treba tumačiti na autonoman i strog način, uzimajući u obzir opći sustav i ciljeve Uredbe, čiji je sastavni dio (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2011., eDate Advertising i dr., C-509/09 i C- 161/10, EU:C:2011:685, t. 38.). To pravilo o posebnoj nadležnosti temelji se na postojanju posebno bliske veze između spora i sudova mjesta u kojem je nastala ili je mogla nastati štetna radnja, koja opravdava dodjeljivanje nadležnosti tim sudovima radi dobrog sudovanja i postupovne ekonomije (vidjeti osobito eDate Advertising i dr., t. 40. i od 22. siječnja 2015., Hejduk, C-441/13, EU:C:2015:28, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

Prema stalnoj praksi Suda EU-a prilikom tumačenja članka 7. točke 2. Uredbe valja voditi računa i o njezinoj uvodnoj izjavi 16., prema kojoj bi postojanje uske povezanosti između suda i tužbe trebalo osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice koji nije mogao razumno predvidjeti, s obzirom na to da je taj aspekt posebno važan u slučajevima u vezi s izvanugovornim obvezama koje nastaju iz povrede privatnosti i prava osobnosti, uključujući klevetu.

Nadalje prema stalnoj sudskoj praksi Suda EU-a izraz „mjesto u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja” odnosi se kako na mjesto uzročnog događaja tako i na mjesto gdje je nastala šteta, s obzirom na to da svako od njih može, ovisno o okolnostima, biti posebno korisno u pogledu dokaza i postupovne ekonomije (vidi eDate Advertising i dr., t. 41. i navedena sudska praksa).

U konkretnom slučaju se štetni događaj u kojemu je smrtno stradala osoba zbog čije smrti tužiteljica traži štetu dogodio na području R. S. i tamo je nastala šteta jer je tamo štetna radnja proizvela svoje štetne posljedice. Prema tumačenju Suda EU-a posebna nadležnost se ne može zasnovati u mjestu u kojem je nastupila posredna šteta (presuda od 19, rujna 1995., Marinari, C-354/93, EU: C.; ¸99:289, t. 14.). To znači da se ona ne može zasnovati ni prema domicilu posredno oštećene osobe.

Zbog toga u konkretnom slučaju posebna nadležnost ne proizlazi iz članka 7. stavka 1. točke 2. Uredbe.

Osnovano, međutim, tužiteljica ističe u žalbi da u konkretnom slučaju pravilo o posebnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj proizlazi iz propisa Uredbe koji uređuju nadležnost u sporovima iz osiguranja.

Prema odredbi članka 10. Uredbe u stvarima koje se odnose na osiguranje, nadležnost se utvrđuje ovim odjeljkom, ničime ne dovodeći u pitanje odredbe članka 4. i članka 5. točke 5.

Prema odredbi članka 11. stavka 1. Uredbe osiguravatelj s domicilom u državi članici može biti tužen:

(a) pred sudovima države članice u kojoj ima domicil;

(b) u drugoj državi članici, u slučaju tužbi koje podnose ugovaratelj osiguranja, osiguranik ili korisnik osiguranja, pred sudovima mjesta u kojem tužitelj ima domicil; ili c) ako je suosiguravatelj, pred sudovima države članice u kojoj je započet postupak protiv glavnog osiguravatelja.

Prema odredbi članka 12. Uredbe u pogledu osiguranja od odgovornosti osiguravatelj može također biti tužen pred sudom u mjestu u kojem se dogodila štetna radnja.

Prema odredbi članka 13. stavka 2. Uredbe članci 10., 11. i 12. primjenjuju se na tužbe koje podigne oštećena stranka izravno protiv osiguravatelja, ako je takva izravna tužba dopuštena.

Prema sudskoj praksi Suda EU-a upućivanje u članku 13. stavak 2. Uredbe na članak 11. stavak 1. b) ove Uredbe treba tumačiti tako da oštećenik može podnijeti tužbu neposredno protiv osiguravatelja pred sudom mjesta svoga domicila u državi članici ako je takva neposredna tužba dopuštena i ako osiguravatelj ima domicil na području države članice (presuda od 13. prosinca 2007., FBTO Schadeverzekeringen NV/Jack Odenbreit, C-463/06, ECLI:EU:C:2007:792).

To tumačenje potvrđuje i tekst Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (kodificirana verzija) (SL L 114, 7.10.2009., Posebno izdanje na hrvatskom jeziku: 06/Sv. 007 | HR) u kojoj je EU zakonodavac u članku 18. predvidio pravo izravnog zahtjeva oštećenika iz nezgode, koju je prouzročilo vozilo pokriveno osiguranjem iz članka 3., protiv društva za osiguranje koje pokriva građanskopravnu odgovornost osobe odgovorne za nezgodu, a osim toga se u uvodnoj izjavi 32. iste Direktive izričito pozvao na članak 11. stavak 2. u vezi s člankom 9. stavkom 1. točkom (b) tada važeće Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima da bi uputio na pravo oštećene osobe na pokretanje sudskog postupka odnosno podnošenje tužbe protiv osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti u državi članici u kojoj imaju domicil. Ovo pozivanje Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. se sada može prenijeti na odredbu članka 13. stavka 2. u svezi s člankom 11. stavkom 1. točkom b) Uredbe.

U Republici Hrvatskoj je pravo oštećene osobe na podnošenje neposrednog zahtjeva za naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti odgovornom osiguratelju propisano člankom 11. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14). U Republici Sloveniji je pravo oštećene osobe na podnošenje neposrednog zahtjeva osiguratelju propisano člankom 20. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Zakon o obveznih zavarovanjih v prometu (ZUZP) („Uradni list RS“, št. 93/07 – uradno prečiščeno besedilo, 40/12, 33/16, 41/17).

Prema tome tužiteljici pripada pravo na podnošenje tužbe protiv tuženika pred mjestom njezina domicila (prebivališta) u Republici Hrvatskoj, zbog čega je prvostupanjski sud nadležan za rješavanje spora u ovoj pravnoj stvari.

Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 16. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) kada se u ovoj pravnoj stvari proglasio nenadležnim za rješavanje spora i odbacio tužbu.

Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a uvažiti žalbu tužiteljice, ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

U Splitu 13. kolovoza 2018.

Sudac:

Vicko Prančić, v. r.