IV Kž-130/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV-Kž-130/00-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, te tajnika u odjelu, višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. A. M. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. u vezi s st. 1. alineja 6. KZ-a i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 4. rujna 2000. godine, br: Kv-273/00 (Kio-214/99) u sjednici održanoj 14. studenog 2000. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, povodom neslaganja istražnog suca, Županijski sud u Zadru odbio je istražni zahtjev općinskog državnog odvjetnika u Zadru za provođenje istrage protiv okr. A.M., okr. I.D. i okr. G.N. zbog kaznenih djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi s st. 1. alineja 6. KZ-a, a za okr. G.N. u vezi s čl. 38. KZ-a, opisanih u njegovoj izreci.

Protiv tog rješenja državni odvjetnik je podnio žalbu, s prijedlogom da se preinači i odredi provođenje istrage protiv sve trojice osumnjičenika.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 10. listopada 2000. godine, br: DOKŽ-1440/00 predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika i pobijano rješenje preinači.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik nije u pravu kada smatra da pobijano rješenje nije osnovano. Protivno njegovim žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno odbio njegov istražni zahtjev protiv sve trojice osumnjičenika zbog kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. i 1. alineja 6.

KZ-a, jer iz podataka spisa i priložene dokumentacije ne proizlazi osnovana sumnja da su počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret.

U odnosu na djelo pod toč. 1. istražnog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno našao da iz priložene poslovne dokumentacije ne proizlazi da su okr. A.M. kao generalni direktor poduzeća B., a okr. I.D. kao komercijalni direktor istog poduzeća, u cilju pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu poduzeću Š. dopustili isplatu računa br. 28/2 od 31. srpnja 1997. godine na iznos od 377.782,35 kn na ime rabata obračunatog na vrijednost isporučene robe u iznosu od 2.980.540,00 kn. Naime, u spisu ne postoji dokaz, koji bi ukazivao na tvrdnju državnog odvjetnika o isplati spornog iznosa. Doduše, kasnije je navedena vrijednost isporučene robe smanjena na iznos od 880.000,00 kn i računi o tome su ispostavljeni poduzeću Š. Z. 22. prosinca 1997. godine. Prema tome, inkriminirani račun na iznos od 377.782,35 kn je ispostavljen u skladu s poslovnom dokumentacijom i ugovornim odnosima u vrijeme sačinjenja pa je bez osnove tvrdnja državnog odvjetnika da je taj račun ispostavljen s ciljem, kako bi omogućili poduzeću Š. da se domogne znatne imovinske koristi. Naime, osnovana sumnja za počinjenje djela namjera os. M. i D. trebala je postojati u vrijeme ispostavljanja spornog računa tj. 31. srpnja 1997. godine, a takav zaključak nema utemeljenja s obzirom na naprijed navedene okolnosti.

Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je sporni račun storniran (list 205). Bez obzira, što je račun storniran 8. lipnja 1999. godine, tj. po proteku znatnog vremena od njegovog ispostavljanja (31. srpnja 1997. godine), ipak se, s obzirom na naprijed navedene okolnosti ne može zaključiti o postojanju namjere odnosno cilja osumnjičenika u inkriminiranom smislu niti se može dovoditi u pitanje vjerodostojnost storniranja, jer ga je obavilo novo rukovodstvo poduzeća B. Naime, osum. A.M. i osum. I.D. su tijekom 1998. godine raskinuli radni odnos u poduzeću B.

U pogledu dijela pod toč. 2. istražnog zahtjeva treba napomenuti kako iz podataka spisa proizlazi da se račun br. 32/2 na iznos od 73.656,00 kn odnosio na troškove zakupa skladišnog prostora za vrijeme u kojem je osum. G.N. u dogovoru s poduzećem B. čuvao i plaćao dotični skladišni prostor za to poduzeće. Smatrajući da, prema dogovoru s poduzećem B., ima pravo na povrat isplaćenih troškova zakupa, osum. G.N. je ispostavio navedeni račun poduzeću B. Isto tako, osum. I.D. prema dogovoru s osum. G.N. ovjerio je sporni račun. No, kako je i taj račun naknadno storniran (list 205), na strani poduzeća Š., vlasništvo osum. G.N. uopće nije pribavljena imovinska korist, a još manje protupravna. Nadalje, iz priložene dokumentacije je razvidno da se između novog rukovodstva poduzeća B. i G.N. vode pregovori o nastavku poslovne suradnje i o razrješenju međusobnih dužničko-vjerovničkih odnosa. Stoga se, i zbog tih okolnosti, ne može govoriti o pribavljanju imovinske koristi na strani poduzeća Š. niti o postojanju osnovane sumnje za počinjenje kaznenog djela iz toč. 2. istražnog zahtjeva.

U odnosu na djelo pod toč. 3. istražnog zahtjeva iz prikupljenih podataka je razvidno da je poduzeće B. posredstvom poduzeća Š. i u dogovoru s njim 1996. godine sudjelovalo na Velesajmu u S.(BiH), o čemu je poduzeće Š. ispostavilo odgovarajuće račune sa specifikacijom troškova, pa nema osnovane sumnje za počinjenje tog kaznenog djela. Uostalom državni odvjetnik za toč. 3. pobijanog rješenja ne navodi nikakve razloge.

Budući da državni odvjetnik žalbenim navodima nije doveo u sumnju zaključke prvostupanjskog suda, na temelju odredbe čl. 398. st. 3. ZKP trebalo je žalbu kao neosnovanu odbiti pa je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 14. studenog 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.