Gž R-317/2012-5 · Županijski sud u Zagrebu

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marka Maloče , kao predsjednika vijeća, Miljenka Pospiš- kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Marine Kunić Stipčić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja J. P. iz B., …, II- tužiteljice mldb. K. P. iz B., … i III-tužitelja K. P. iz B., …, oba zastupana poocu i z.z. J. P., a koje sve zastupa B. K. i M. K. Č., odvj. iz Z., protiv tuženika C. d.o.o. iz Z1., …1, kojega zastupa R. M., odvj. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zaboku posl. br. P-601/11-15 od 22. prosinca 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 26. rujna 2012. godine p r e s u d i o j e

O d b i j a j u s e žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zaboku posl. br. P-601/11-15 od 22. prosinca 2011. godine.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku C. d.o.o. Z1., … naknaditi tužiteljima na ima neimovinske štete iznos od 370.000,00 kn i to I-tužitelju J. P. iznos od 220.000,00 kn, II-tužiteljici mldb. K. P. iznos od 75.000,00 kn i III-tužitelju K. P. iznos od 75.000,00 kn, sve uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 31. svibnja 2011. godine pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da I-tužitelju J. P. isplaćuje mjesečnu rentu od po 800,00 kn, II- tužiteljici K. P. mjesečnu rentu od po 350,00 kn i to na račun oca i zakonskog zastupnika J. P., III-tužitelju mldb. K. P. mjesečnu rentu od po 350,00 kn mjesečno i to na račun oca i zakonskog zastupnika J. P., počevši od svibnja 2011. godine pa nadalje dok za to postoje uvjeti, a koji iznosi dospijevaju svakog 10. u mjesecu za tekući mjesec, time da dospjele iznose isplati odjednom u roku od 15 dana od dana presuđenja, a dospijevajuće da isplaćuje do 10. u mjesecu za tekući mejsec, sve uz pripadajuću zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog iznosa do naplate, sve prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena."

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.928,71 kn sve uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 22. prosinca 2011. godine pa do isplate, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana."

Protiv dijela te presude kojom je tužbeni zahtjev odbijen (toč. II. izreke) kao i protiv odluke o parničnom trošku (toč. III. izreke) žalbu je podnio tužitelj zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda u tome dijelu preinači na način da se i taj dio tužbenog zahtjeva prihvati te da se sukladno tome preinači odluka o parničnom trošku.

Protiv dijela te presude kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (toč. I. izreke) žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda u tome dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbe nisu osnovane.

Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjska presuda sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama te se u svemu može ispitati njezina pravilnost i zakonitost pa stoga nije ostvaren istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom postupku te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a valjano utvrdio činjenično stanje kako je to obrazložio u pobijanoj presudi.

U postupku pred prvostupanjskim sudom u bitnome je utvrđeno:

- da je 06. travnja 2011. godine A. P., sin I-tužitelja, a brat II. i III-tužitelja kao zaposlenik tuženika smrtno stradao na privremenom gradilištu izgradnje stambeno-poslovne građevine u B., ulica …,

- radnik je smrtno stradao padom sa konzolne skele koja se nalazila na visini 570 cm od razine tla, a bila je pričvršćena za armirano betonski zid drugog kata građevine,

- iz zapisnika državnog inspektorata od 06. travnja 2011. godine utvrđuje se da je stradali radnik bio praktično osposobljen za rad na siguran način za obavljanje poslova na radnom mjestu građevinski radnik svih zanimanja (zidar), da je bio zdravstveno sposoban za obavljanje poslova toga radnog mjesta te da inspektoru rada nije predočen dokaz da je konzolna skela bila sastavljena od stručno osposobljene osobe za poslove skelara, a niti mu je predočen kontrolni list skele,

- iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 28. travnja 2011. godine utvrđuje se da elementi poda skele ne ispunjavaju u potpunosti prostor između konzolnih nosača skele, duž cijele konzolne skele na visini 100 cm od poda skele postavljene su daske u funkciji ograde bez elemenata popune te da u vrijeme štetnog događaja konzolna skela nije bila izrađena u skladu s propisima zaštite na radu te sukladno odredbama Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu (NN br. 53/91),

- iz iskaza inspektora zaštite na radu D. H. utvrđuje se da u vrijeme očevida pod skele nije bio ispunjen i ravan, daske u funkciji zaštitne ograde bile su postavljene jedna do druge umjesto da budu postavljene jedna iznad druge s razmakom od 30 cm te na skeli nije bilo vidljivih oznaka u vidu ograničenja,

- da iz iskaza svjedoka M. B., voditelja gradilišta, B. B., poslovođe gradilišta i D. P., radnika tuženika, proizlazi da skela nije bila u uporabi te da stradali radnik nije morao koristiti skelu za poslove koje je toga dana obavljao, dok iz iskaza svjedoka Ž. K., kojega sud pravilno ocjenjuje objektivnim, utvrđuje da je skela još uvijek bila potrebna za "šalanje", što znači da je ostavljena za obavljanje daljnjih poslova na građevini,

- iz iskaza I-tužitelja J. P. utvrđuje da su tužitelji sa pokojnim A. P. živjeli u zajedničkom domaćinstvu te da je između njega i njegove mldb. braće postojala trajnija zajednica života (ekonomska i emocionalna),

- da je neposredni oštećenik u 2009. godini radio 4 mjeseca, a ne puna 2 mjeseca u 2011. godini te da je za potrebe zajedničkog domaćinstva za vrijeme kada je radio davao određenu količinu novca, a isto tako da je obitelj pomagao radom sa svojim prijateljima.

U postupku i ovom stadiju postupka sporna je odštetna odgovornost tuženika za štetu koju trpe tužitelji.

Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je poslodavac dozvolio mogućnost uporabe skele koja nije bila propisno izrađena, da je mogao predvidjeti mogućnost da bi neki od radnika tu skelu mogao koristiti zbog čega je bio dužan zabraniti njezinu uporabu, a što je nesporno propustio učiniti. Osim toga, poslodavac je dužan i odgovoran za poduzimanje mjera zaštite na radu te je dužan organizirati proces rada na način da se rizici opasnosti svedu na najmanju moguću mjeru. Isto tako pravilno zaključuje prvostupanjski sud da stradali radnik time što je koristio nepropisno izrađenu skelu ničim nije doprinio nastanku štetnog događaja već su uzrokom njegovog nastanka već navedeni propusti poslodavca u primjeni mjera zaštite na radu.

Pri tome valja naglasiti da je iskaze voditelja gradilišta M. B., poslovođe gradilišta B. B. pa i radnika D. P., prvostupanjski sud trebao kritičnije ocijeniti, u dijelu da skela nije bila u uporabi, budući da su prva dvojica odgovorne osobe na gradilištu, a sva trojica svjedoka kao radnici tuženika imaju interes zaštititi svoga poslodavca od odgovornosti za štetu. Očita zainteresiranost svjedoka M. B. i B. B. za ishod ovog postupka u korist tuženika ogleda se u činjenici da su iskazivali da je skela bila ispravna, a što je očita neistina imajući u vidu nalaz i iskaz inspektora zaštite na radu.

S obzirom na iznijeta utvrđenja prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da je tuženik odgovoran za naknadu štete prema odredbi čl. 15. st. Zakona o zaštiti na radu (NN br. 59/96 sa izmj. i dop.) po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava. Takav opći propis predstavlja odredba čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08-dalje: ZOO) koja uređuje odgovornost za štetu od opasne djelatnosti, kakvu nedvojbeno predstavlja rad na visini većoj od 3 metra. Nadalje, pravilno zaključuje sud da ne postoje uvjeti za oslobođenje od odgovornosti na temelju odredbe čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO, a isto tako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se nisu ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 1067. st. 3. ZOO, tj. da je neposredni oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

S obzirom na iznijeto i po pravnom stajalištu ovog suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljima zbog smrti sina, odnosno brata, povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje te je stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 1101. st. 1. i 2. ZOO I-tužitelju dosuđena pravična novčana naknada neimovinske štete u iznosu od 220.000,00 kn, a II. i III-tužitelju iznos od po 75.000,00 kn. Pri odlučivanju pravične novčane naknade sud je vodio računa o svim okolnostima slučaja, jačinu i trajanje duševnih boli te cilju kojem služi ta naknada te da se istom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

Stoga niti u tome dijelu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tuženika.

Prema odredbi čl. 1094. ZOO osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovito pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja odnosno pomaganja.

Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da neposredno oštećeni nije stalno i vremenski duže sukcesivno materijalno pomagao tužitelje, a davanje određene količine novca i to samo u vrijeme kad je radio te pomaganje zajedničkog domaćinstva radom uz pomoć svojih prijatelja nema značenje redovnog i stalnog pomaganja tužitelja. Osim što nisu dokazali osnovanost ovoga zahtjeva tužitelji nisu dokazali niti njegovu visinu.

U predmetnom postupku I-tužitelj nije tražio rentu zbog gubitka uzdržavanja pa je stoga neosnovana žalba tužitelja da je prvostupanjski sud u ovom slučaju trebao imati u vidu odredbu čl. 213. Obiteljskog zakona (NN br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 61/11-dalje: ObZ), a isto tako neosnovana je i njihova žalba da je prvostupanjski sud rentu trebao dosuditi između ostalom primjenom čl. 223. ZPP-a.

S obzirom na iznijeto prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev tužitelja da in se dosudi renta s osnova izgubljenog pomaganja jer za to nisu ispunjeni uvjeti propisani čl. 1094. ZOO. Odluka o troškovima parnice pravilno je donesena temeljem odredbe čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. ZPP-a kako po osnovi tako i po visini odmjerenih troškova.

S obzirom na iznijeto temeljem odredbe čl. 368. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zlataru, 26. rujna 2012. godine

Predsjednik vijeća:

Marko Maloča