Revr-649/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 649/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz P., zastupanog po punomoćnici S. M.-Č., odvjetnici u R., protiv tuženika S. M. d.o.o., Z., zastupanog po odvjetnicama u Odvjetničkom uredu G. & p. u Z., radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i isplati, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-876/12-2 od 29. siječnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr- 1152/09-44 od 22. veljače 2012., u sjednici održanoj 11. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-876/12-2 od 29. siječnja 2013. potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1152/09-44 od 22. veljače 2012. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na poništenje odluke tužene od 29. prosinca 2008. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju kao nezakonite, te vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto zaštitara u skladu s ugovorom o radu sklopljenog 1. srpnja 2007., te isplatu iznosa 97.563,12 kn na ime naknade plaće i ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos 17.527,50 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Osporavajući zakonitost pobijane presude tužitelj upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a smatrajući da time što je pobijanom presudom potvrđena prvostupanjska presuda, a u kojoj da nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni sadržaja isprava (u smislu da prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj pisano obavijestio tuženika o potrebi korištenja slobodnih dana, a da u razlozima otkaza ugovora o radu je navedeno da tužitelj nije obavijestio tuženika iz kojih razloga neće doći na posao niti opravdao izostanak) čini i drugostupanjsku presudu nejasnom.

Suprotno revizijskim navodima obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. S tim u svezi treba reći da utvrđenje suda da je tužitelj pisano zatražio od tuženika odobrenje za korištenje slobodnih dana tj. godišnjeg odmora, a o kojem zahtjevu se tuženik nije očitovao, a unatoč tome tužitelj otputovao, te izostao s posla u razdoblju od 22. prosinca 2008. do otkazivanja tužitelju, a što je tuženik ocijenio neopravdanim izostankom nisu međusobno proturječni, već naprotiv su vjerno reproduciranje iskaza tužitelja i svjedoka o stvarnom postupanju stranaka u konkretnom slučaju. Stoga niti su ovakvi razlozi presude nejasni niti ju čine nerazumljivom.

Kako je to i obrazloženo u nižestupanjskim presudama razlog otkaza ugovora o radu tužitelju nije to što on ne bi pisano zatražio od tužitelja odobrenje za korištenje slobodnih dana, već je razlog otkazu to što tuženik takvom zahtjevu tužitelja nije udovoljio, te mu nije dozvolio korištenje slobodnih dana, a tužitelj unatoč tome izostao s posla, a koji izostanak je tuženik pravilno ocijenio nedopuštenim izostankom i kao takvim teškom povredom obveze iz radnog odnosa, te razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Revizijski navodi tužitelja kojima prigovara pravilnosti takve ocjene suda, a sve dovodeći u pitanje vjerodostojnost iskaza pojedinih saslušanih svjedoka nije odlučno pošto takvi revizijski navodi sadržajno su prigovori pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i kao takvi neodlučni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Prigovori tužitelja upravljeni u smislu nevjerodostojnosti iskaza svjedoka Babića mogli su biti isticani u tijeku prvostupanjskog postupka, a ne sada u reviziji, zbog čega su neodlučni te se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 244. st. 1. i čl. 271. ZPP-a, a na što se tužitelj poziva.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

- da je tužitelj u razdoblju od 22. prosinca 2008. do 4. siječnja 2009. izostao s posla, time da je prethodno 1. prosinca 2008. faks-porukom zatražio od tuženika odobrenje za korištenje slobodnih dana u tom razdoblju,

- da se tuženik ni pisano ni usmeno nije očitovao o tom zahtjevu tužitelja time

- da je 29. prosinca 2008. tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, obrazloživši je činjenicom da tužitelj nije opravdao svoj izostanak s posla,

pravilno su nižestupanjski sudovi, a polazeći od odredbe čl. 114. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR) odbili zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu pravilno ocijenivši da se u okolnostima konkretnog slučaja izostanak tužitelja s posla ima smatrati neopravdanim, a kada mu to tuženik nije prethodno odobrio i time ima značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa.

Ovdje treba još jednom naglasiti da činjenica samog podnošenja pisanog zahtjeva tuženiku za korištenje slobodnih dana nije ujedno davalo tužitelju pravo na izostanak s posla, već je on to pravo mogao steći tek pod uvjetom da mu je tuženik udovoljio takvom zahtjevu, sve u smislu odredbe čl. 56. ZR-a, a što ovdje međutim nije bio slučaj.

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 11. veljače 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.