Croatian Supreme Court dismisses appeal on termination of employment contract due to lack of comparative employee criteria.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court ruling that confirmed the legality of an employer's termination of the employee's labor contract. The employee argued that the employer failed to consider specific social criteria regarding his skills and tenure, while the employer claimed the position was eliminated, making comparison with other employees impossible. The court held that since the job was no longer needed and the employee was the sole holder of that role, the employer was not legally required to apply comparative social criteria under Article 106 of the Labor Law.
Legislator headnote
AI generatedčl. 106. st. 1. alineja 1. ZR; čl. 106. st. 3. ZR; čl. 112. st. 1. ZR; čl. 393. ZPP: When a specific job position is eliminated and the employee is the sole holder of that role, the employer is not obligated to apply comparative social criteria for termination as there are no other employees to compare against.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 180/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, člana vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki, članice vijeća i Damira Kontreca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika J. M. iz Z., (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojeg zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika-protutužitelja T. d.d. Z., (u daljnjem tekstu: tuženik), radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1852/11-2 od 18. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-17505/03-62 od 19. srpnja 2011., u sjednici održanoj 5. prosinca 2012.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja J. M. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud utvrdi nedopuštenim otkaz Ugovora o radu zaključenog između tužitelja i tuženika dana 01.08.2002.g. i dodatak tom Ugovoru od 01.03.2003.g. izrečen tužitelju Odlukom tuženika od 07.07.2003.g. potvrđenog Odlukom od 30.10.2003.g., te da naloži tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 419.455,22 kn i to na ime razlike između plaće, koju bi tužitelj primao da je nastavio raditi kod tuženika i mirovine, koju je primao za razdoblje od 22.03.2004.g. do 31.07.2008.g. iznos od 410.455,22 kn, na ime božićnice za 2004.g., 2005.g., 2006.g. i 2007.g. iznos od 2.400,00 kn, na ime uskrsnice za 2004.g., 2005.g., 2006.g., 2007.g. i 2008.g. iznos od 2.000,00 kn, te na ime regresa za 2004.g., 2005.g., 2006.g., 2007.g. i 2008.g. iznos od 5.000,00 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu parničnog troška, kao neosnovan. II Odbija se protutužbeni zahtjev kojim protutužitelj traži da mu protutuženi izvrši povrat isplaćenog iznosa od 16.192,50 kn, na ime otpremnine, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan."
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio reviziju prihvatiti, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelju dosuditi trošak sastava revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni, nejasni, niti kontradiktorni činjenicama utvrđenim tijekom postupka, kako to revident neosnovano navodi u reviziji.
Revident u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi navode kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Takvi navodi tužitelja predstavljaju činjenične prigovore i oni nisu od značaja u revizijskom postupku niti ih ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje s obzirom da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Predmet revizijskog razmatranja u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu pravilnosti i zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik tužitelju dao 7. srpnja 2003. na temelju odredbe čl. 106. st. 1. alineja 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/05, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01– dalje: ZR).
Na temelju činjeničnih utvrđenja:
- da je tužitelj, na temelju ugovora o radu od 1. ožujka 2003., bio zaposlen kod tuženika kao jedini izvršitelj poslova radnog mjesta glavnog kontrolora u Službi kontrole;
- da je 2. lipnja 2003. tuženik donio odluku kojom se utvrđuje nova unutarnja organizacija društva, sistematizacija radnih mjesta i opis poslova počevši do 1. lipnja 2003., kojom odlukom je ukinuto radno mjesto tužitelja;
- da je 12. lipnja 2003. direktor tuženika nakon savjetovanja sa radničkim vijećem donio program zbrinjavanja viška radnika, nakon čega se Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZZ), Područna služba u Z., dopisom od 17. lipnja 2003. pozitivno očitovao o programu;
- da su u programu zbrinjavanja viška radnika detaljno obrazloženi gospodarski, organizacijski i tehnološki razlozi nastanka viška radnika;
- da je programom zbrinjavanja viška radnika utvrđen višak od 198 radnika za čijim radom je trajno prestala potreba, a na tom popisu bio je i tužitelj;
- da je radničko vijeće na sjednici održanoj 28. svibnja 2003. jednoglasno prihvatilo popis viška radnika utvrđen programom;
- da prema novoj sistematizaciji (2. lipnja 2003.) u službi kontrole radi rukovoditelj koji spada u organizacijsku jedinicu direkcija trgovine i distribucije te nadzire rad kontrolora te da je uvjet za radno mjesto rukovoditelja visoka stručna sprema, a tužitelj ima višu stručnu spremu;
- da je 15. ožujka 2005. ukinuto i radno mjesto rukovoditelja pa je za poslove kontrole neposredno nadležan direktor odjela;
- da kod tuženika nisu postojale mogućnosti da tuženika osposobi za rad na drugim poslovima;
sudovi su odbili kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu ocijenivši da je pobijana odluka o otkazu ugovora o radu zakonita i dopuštena jer su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za redoviti otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 106. st. 1. alineja 1. ZR. S obzirom da su sudovi ocijenili da je tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju zakonita i dopuštena odbili su kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev da mu tuženik isplati iznos od 419.455,22 kune po osnovi razlike plaće koju bi tužitelj primao da je radio kod tuženika i mirovine koju je primao za razdoblje od 22. ožujka 2004. do 31. srpnja 2008. te po osnovi božićnica, uskrsnica i regresa. Nadalje, sudovi su odbili i protutužbeni zahtjev kojim je tuženik od tužitelja zahtijevao povrat iznosa od 16.192,50 kuna sa pripadajućom kamatom, koji je tužitelju isplatio po osnovi otpremnine.
Prema pravnom shvaćanju ovog suda sudovi su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 106. st. 1. alineja 1. ZR odbivši tužiteljev zahtjev kao neosnovan. To stoga što je tuženik, na kome je teret dokaza, u smislu odredbe čl. 112. st. 1. ZR i prema ocjeni ovog suda tijekom postupka dokazao da je postojao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužitelju. Stoga tužitelj u reviziji neosnovano ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Nadalje, revident u reviziji neosnovano ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 106. st. 3. ZR jer prema mišljenju tužitelja tuženik kod donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu nije vodio računa o uspješnosti tužitelja u radu, posebnim znanjima i sposobnostima tužitelja, stručnoj spremi, duljini radnog staža te socijalnom statusu tužitelja kao radnika.
S obzirom da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužitelj bio jedini izvršitelj poslova radnog mjesta glavnog kontrolora u Službi kontrole to prema pravnom shvaćanju ovog suda tuženik, kao poslodavac kod donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu, nije bio dužan voditi računa o socijalnim kriterijima propisanim odredbom čl. 106. st. 3. ZR. Naime, primjena tih kriterija ovisi o tome postoje li okolnosti koje dovode radnika u povoljniji položaj u odnosu prema drugim radnicima u postupku otkazivanja ugovora o radu. To u ovom slučaju nije bilo moguće jer je prestala potreba za radnim mjestom za koje je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o radu. Dakle, tuženik, kao poslodavac u konkretnom slučaju nije bio u mogućnosti tužiteljeve socijalne prilike uspoređivati sa nekim drugim (usporednim) radnikom na istom radnom mjestu u skladu sa odredbom čl. 106. st. 3. ZR budući da je tužitelj bio jedini radnik na tom radnom mjestu.
Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 5. prosinca 2012.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v. r.