Revt-237/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 237/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća u pravnoj stvari prvotužitelja J. B. iz V. G., i drugotužiteljice M. B.-K. iz Z., oboje zastupanih po punomoćnici T. J. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika B. d.d. u stečaju, Š., zastupanog po punomoćnici N. V. G., odvjetnici u R., radi utvrđenja nezakonitim rješenja o prestanku radnog odnosa prednika tužitelja pok. V. B. i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-126/11-3 od 11. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-764/10-99 od 11. studenog 2010., u sjednici održanoj 24. rujna 2013.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-126/11-3 od 11. svibnja 2011. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-126/11-3 od 11. svibnja 2011. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-764/2010-99 od 11. studenog 2010. te su odbijeni tužbeni zahtjevi koji glase:

"1. Tuženi B. d.d. u stečaju R., …, …

Š., dužan je tužiteljima J. B. iz V. G., …. i M. B. K. iz Z., …, priznati da je rješenje tuženog broj 5/91 od 4. srpnja 1991. o izvanrednom otkazu radnog odnosa prednika tužitelja sada pok. V. B. ništetno zbog čega ne proizvodi nikakav pravni učinak.

2. Tuženik B. d.d. u stečaju R., …, …

Š., dužan je tužiteljima J. B. iz V. G., … i M. B. K. iz Z., … priznati postojanje novčane tražbine zbog neisplaćenih plaća predniku tužitelja sada pok. V. B. za razdoblje od 1. lipnja 1991. do 12. lipnja 2000. u iznosu od 512.387,61 kn. 3. Tuženik B. d.d. u stečaju R., …, …

Š., dužan je tužiteljima J. B. iz V. G., … i M. B. K. iz Z., … solidarno isplatiti iznos od 512.387,61 kn.

4. Tuženik B. d.d. u stečaju dužan je tužiteljima J. B. i M. B. K. solidarno isplatiti u ime parničnog troška iznos od 660.349,00 kn, u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe." Tužiteljima je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove odmjerene u iznosu od 83.033,00 kuna, tako da je svaki od tužitelja dužan isplatiti po 41.516,50 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza i time pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava te zbog povrede odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predložili su da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijane nižestupanjske presude te prihvati tužbeni zahtjev kako je naveden u reviziji.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje u tekstu: ZPP-a), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP- a).

U ovom radnom sporu radi utvrđenja da je rješenje o prestanku radnog odnosa prednika tužitelja broj 5/91 od 4. srpnja 1991., koje se temelji na odredbi čl. 75. st. 2. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93, 29/94 - dalje: ZOPRO) nezakonito, odnosno ništavo, odlučna je činjenica, je li prednik tužitelja neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno, tako što je nakon 27. travnja 1991. do 24. svibnja 1991. neovlašteno produžio korištenje godišnjeg odmora, koji mu je rješenjem tuženika od 9. svibnja 1991. odobren na način da će godišnji odmor od 29 dana koristiti u dva dijela, i to prvi dio u trajanju od šest dana u vremenu od 22. travnja 1991. do 27. travnja 1991., dok vrijeme korištenja drugog dijela godišnjeg odmora nije određeno.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je prednik tužitelja sada pok. V. B. bio u radnom odnosu sa B. p.o. R. (sada B. d.d. u stečaju, Š., …) na radnom mjestu višeg komercijalnog referenta u poslovnici O. m.,

- da je B. p.o. svojom Odlukom o pravu korištenja godišnjeg odmora od 9. svibnja 1991. sada pok. V. B. utvrdio pravo radnika na godišnji odmor u trajanju od 29 dana, s time da sukladno njegovom zahtjevu prvi dio godišnjeg odmora u trajanju od šest dana koristi od 22. travnja 1991. do zaključno 27. travnja 1991.,

- da je sada pok. V. B. počeo koristiti godišnji odmor 22. travnja 1991. i prije pisane odluke o korištenju godišnjeg odmora i to na temelju usmenog odobrenja rukovoditelja, ali se nakon isteka odobrenog godišnjeg odmora nije odmah vratio na posao nego tek 24. svibnja 1991., a u međuvremenu da je izvijestio poslodavca da koristi godišnji odmor radi popravka automobila, da još nije završio posao i da će nastaviti koristiti godišnji odmor, što je i učinio iako mu niti usmeno niti u pisanom obliku nije odobren nastavak korištenja godišnjeg odmora, nije bilo obećanja da će naknadno uslijediti odluka kojom se dopušta nastavak korištenja godišnjeg odmora, a nakon što se vratio na posao nije donesena odluka o godišnjem odmoru za period nakon 29. travnja 1991., odnosno naknadno je donesena odluka samo o onom dijelu godišnjeg odmora o kojemu se radnik usmeno dogovorio s poslodavcem,

- da je prednik tužitelja dao pisanu izjavu kojom priznaje da je samovoljno iskoristio cijeli godišnji odmor jer smatra da na to ima pravo, da mu je godišnji odmor bio potreban radi popravka automobila u cilju sprečavanja veće štete, te da nije niti zatražio niti dobio pisanu odluku o korištenju godišnjeg odmora za period nakon 29. travnja 1991.,

- da je dana 17. lipnja 1991. rukovoditelj B. p.o. podnio zahtjev disciplinskoj komisiji za pokretanje disciplinskog postupka protiv sada pokojnog V. B., ali da se disciplinska komisija svojom Odlukom od 28. lipnja 1991. oglasila nenadležnom za postupanje navodeći da se radi o razlogu za prestanak radnog odnosa zbog kojega odluku o prestanku radnog odnosa donosi poslovodni organ poduzeća,

- da je odlukom v.d. direktora poduzeća od 4. srpnja 1991. utvrđen prestanak radnog odnosa radniku (sada pok.) V. B. s danom 29. travnja 1991., a u obrazloženju te odluke je navedeno da je radnik neopravdano izostao s posla 19 radnih dana a izostanak da nije opravdao.

Polazeći od ovakvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da predmetna odluka o prestanku radnog odnosa nije nezakonita, jer je prednik tužitelja neopravdano izostao s posla duže od pet radnih dana pa je po samom zakonu (čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOPRO) nastupio razlog za prestanak radnog odnosa. Samim time sudovi su ocijenili da nakon prestanka radnog odnosa prednik tužitelja nije imao pravo na isplatu plaće koja je predmet ovoga spora.

Tužitelji revizijom osporavaju zaključak nižestupanjskih sudova da je njihov prednik neopravdano izostao s posla duže od pet radnih dana. Prema shvaćanju revidenata njihov prednik je (imajući na umu praksu u poslovnici) mogao opravdano očekivati da može nastaviti koristiti ostatak godišnjeg odmora i da će se s tim suglasiti njegov rukovoditelj. Smatraju da je i poslodavac povrijedio odredbe Pravilnika prema kojima se radnik obavještava o rasporedu korištenja godišnjeg odmora najmanje 30 dana prije početka trajanja godišnjeg odmora.

Tužitelji osporavaju i činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova o trajanju izostanka s posla, tvrdeći da je evidenciju vodio portir, da su utvrđenja o izostanku s posla pogrešna, da je tužiteljevom predniku usmenim dogovorom nakon izostanka s posla ostavljena mogućnost naknadnog opravdanja izostanka te da je izostanak i opravdao. Nadalje smatraju da nakon ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1087/93-2 od 8. veljače 1994. i Revt- 148/08-2 od 14. siječnja 2009. nisu utvrđene činjenice odlučne za rješenje spora, da njihov prednik nije teže povrijedio radne dužnosti niti je odluka donesena pravovremeno i u zakonito provedenom postupku. Time smatraju da je povrijeđena i odredba čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 - dalje u tekstu: Konvencija) i čl. 14. st. 2. Ustava RH (povreda ravnopravnosti), čl. 29. st. 1. Ustava RH („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 - povreda prava na pravično suđenje) te čl. 48. st. 1. Ustava RH (povreda prava vlasništva).

U odnosu na tvrdnje revidenata da je u donošenju pobijane presude navodno povrijeđen Ustav RH valja imati na umu odredbe Ustava RH te Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. ("Narodne novine", broj 99/99, 29/02, 49/02) u pogledu nadležnosti Ustavnog suda. Također u odnosu na tvrdnje revidenata da je pobijana presuda donesena povredom odredaba Konvencije (i Protokola uz Konvenciju) valja imati na umu odredbe o nadležnosti Europskog suda za ljudska prava u odnosu na tumačenje odredaba Konvencije i o povredi odredaba Konvencije.

Podredno se napominje, neovisno o razgraničenju nadležnosti najviših sudova, da u reviziji nisu izneseni konkretni razlozi zbog kojih tužitelji smatraju da su im povrijeđena prava zagarantirana Ustavom RH i Konvencijom.

Revizijski navodi koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu razmatrani jer to po čl. 385. ZPP nije dopušten revizijski razlog. Iako tuženik u reviziji navodi da presuda ima nedostataka zbog proturječnih i nejasnih navoda o odlučnim činjenicama, iz sadržaja revizije proizlazi da se revizijom dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti pod kojima je došlo do izostanka s posla tužiteljevog prednika i njegovog komuniciranja s poslodavcem nakon što je samoinicijativno nastavio koristiti godišnji odmor, a da za to nije imao odgovarajuću odluku. Tužitelj u reviziji analizira iskaze svjedoka tvrdeći da su iskazi kontradiktorni, a zaključci sudova o odlučnim činjenicama da su pogrešni.

Ovaj sud međutim prihvaća pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi u pogledu dokazne snage pojedinih dokaznih sredstava. Naime ZPP nije propisao jaču dokaznu snagu pojedinih dokaznih sredstava, a koje će činjenice uzeti kao dokazane sud odlučuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti (čl. 220. st. 2. ZPP), pa u slučaju kada zakonom nije propisano da se sadržaj isprava dokazuje isključivo predočenjem isprave, o njenom sadržaju mogu se izvoditi svi dokazi za koje sud ocijeni da se njihovim izvođenjem mogu utvrditi sporne činjenice.

U odnosu na navode o pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava valja poći od odredbe čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOPRO prema kojoj radniku prestaje radni odnos bez njegove suglasnosti ako je neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno. Rješenje o prestanku radnog odnosa u slučaju iz čl. 75. ZOPRO donosi poslovodni organ odnosno poslodavac (čl. 76a ZOPRO).

Polazeći od utvrđenja da je u ovom slučaju prednik tužitelja izostao s posla više od pet radnih dana uzastopno, što je po zakonu razlog za prestanak radnog odnosa te da je odluka o prestanku radnog odnosa donesena od strane nadležne osobe, da je sačinjena u pisanom obliku i sadrži pouku o pravnom lijeku, te da je dostavljena radniku, pravilno je pravno shvaćanje izneseno u pobijanoj presudi da odluka o prestanku radnog odnosa nije nezakonita zbog razloga koje su tužitelji naveli u tužbi i iznosili tijekom postupka.

S obzirom na to da je radni odnos sada pokojnog V. B. prestao na osnovi zakonite odluke poslodavca, prestankom radnog odnosa prestalo je i njegovo pravo na isplatu plaće, pa nije osnovan niti zahtjev tužitelja kao njegovih pravnih slijednika za isplatu plaće. Napominje se pri tome da za odluku u ovom revizijskom postupku nije odlučno što su tužitelji podnijeli tužbu koja sadrži kondemnatorni zahtjev umjesto zahtjeva za utvrđenje osnovanom tražbine osporene u stečaju.

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje su ukazali tužitelji, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 24. rujna 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.