I Kž-122/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-122/1997-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. J. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. studenog 1996. broj K-154/95, u sjednici održanoj 4. lipnja 1997., u nazočnosti opt. J. J. i njegova branitelja D. R. i M. U., odvjetnika iz Z., te zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. J.J., opt. Z.K., opt. A.Č. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijski sud u Gradu Zagrebu proglasio je krivim opt. J.J. i opt. Z.K., zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, te opt. A.Č. zbog pomaganja u kaznenom djelu iz čl. 127. st. 1. KZRH u svezi čl. 22. OKZRH činjenično opisanog u izreci te presude, pa ih je temeljem čl. 127. st. 1. KZRH osudio, i to: opt. J.J. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, opt. Zdenka Kulaša u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, a opt. A.Č. u trajanju od jedne godine u koje kazne im je temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru.

Po čl. 90. st. 1. ZKP optuženici su obvezani na snašanje troškova kaznenog postupka a odlučeno je po čl. 102. st. 1. ZKP da opt. J.J. i Z.K. nadoknade štetu oštećenicima uz zakonske zatezne kamate.

Protiv te presude podnijeli su opt. J.J. i Z.K., putem branitelja, žalbe zbog odluke o kazni u kojima predlažu da se pobijana presuda preinači na način da im se izrekne blaža kazna.

Opt. A.Č. podnio je žalbu izjavljenu po branitelju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, a podredno preinači u odluci o kazni na način da mu se izrekne uvjetna osuda.

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i mjeri sigurnosti s istaknutim prijedlogom da se svim optuženicima kazna zatvora izrekne u duljem trajanju, a opt. J.J. i opt. Z.K. izrekne i sigurnosna mjera iz čl. 60. OKZRH.

Vračajući predmet u smislu čl. 360. st. 2. ZKP zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio je, da se žalbe optuženika kao neosnovane odbiju, dok da se žalba državnog odvjetnika uvaži i postupi po njenom prijedlogu.

Na zahtjev u žalbama optuženika u smislu čl. 361. st. 1. ZKP o sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženici i njihovi branitelji. Sjednici su pristupili opt. J.J. uz branitelja D.R., zatim odvjetnik M.U. i zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske S.Z., te su svi ostali kod žalbenih navoda.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu opt. A.Č. kad ističe prigovor u pravcu pravlnosti po prvostupanjskom sudu utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, po ocjeni Vrhovnog suda sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice o postupanju ovog optuženika pravilno utvrdio temeljem rezultata dokaznog postupka. Tako je pažljivom i kritičkom analizom i ocjenom obrane optuženika i svih relevantnih okolnosti konkretnog događaja osnovano sud zaključio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane.

Sud prvog stupnja pouzdano je zaključio da je opt. A.Č. izvršio sve radnje opisane u izreci presude u kojima se stječu bitna obilježja pomaganja pri izvršenju kaznenog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH.

I prema ocjeni Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, da iz navoda obrana svih optuženika proizlazi niz indicija koji povezani neupitno dokazuju da je opt. A.Č. nabavio plinski pištolj znajući za koju svrhu će ovaj biti upotrebljen. Jer, dovoljno je istaći okolnosti da je pred njim opt. Z.K. govorio o novcu P., a opt. J. predložio da se taj novac oduzme, pa da se logično zaključi kako je žalitelj bio svijestan namjere J. kad je ovaj tražio da mu na kratko vrijeme posudi plinski pištolj. Kad se tome doda da je J. odredio točan iznos njemačkih maraka koje treba dati žalitelju, a nesporno je da je žalitelj i primio 4.000 DEM i nije mogao objasniti u koju svrhu, da se radilo o dogovorenoj nagradi za posuđeni plinski pištolj kao sredstvu namjeravanog kaznenog djela. Da se ne ponavljaju druge okolnosti utvrđene po prvostupanjskom sudu, jer je za ocjenu dokaznog materijala i na njoj izvedene činjenične zaključke sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude naveo u svemu glede djela žalitelja, logične, iscrpne i uvjerljive razloge koji nisu uspješno dovedeni u sumnju žalbenim navodima, te razloge prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja i na njih upućuje žalitelja.

Samo valja dodati, iako nema neposrednih dokaza da je žalitelj izvršio inkriminirano mu kazneno djelo, činjenično stanje utvrđeno na temelju posrednih dokaza kao osnov za presuđenje u konkretnom slučaju, predstavlja takav niz činjenica koje su sa sigurnošću utvrđene i tako međusobno čvrsto i logično povezane da predstavljaju zatvoreni krug i nedvojbeno upućuju na jedino mogući zaključak, da je opt. A.Č. bio svijestan i znao zašto nabavlja pištolj. Dakle, iako nije imao ulogu u neposrednom počinjenju kaznenog djela, ali znajući u koju će se svrhu pištolj upotrebiti, svijesno je pomogao opt. J. i K. da prijetnjom tim pištoljom oduzmu novac i izvrše kazneno djelo iz čl. 127. st. 1. KZRH, pa se u njegovom ponašanju ostvaruju svi elementi u pomaganju kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Usvajajući prema tome kao pravilne razloge suda prvog stupnja, na kojima je utemeljena presuda u pobijanom dijelu, ovaj je sud žalbu opt. A.Č. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja našao neosnovanom.

Nisu osnovane žalbe optuženika kao ni žalba državnog odvjetnika zbog kaznenih sankcija. Naime, sud prvog stupnja realno je i objektivno cijenio pri odmjeravanju kazne u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, te je na temelju tih okolnosti pravilno opt. J.J. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, opt. Z.K. na dvije godine i četiri mjeseca, a opt. A.Č. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri respektirao olakotne okolnosti, pa razlozi izneseni u žalbama optuženika ne ukazuju se osnovanim u tom smislu da bi opravdavali izricanje blažih zatvorskih kazni s obzirom na okolnosti u kojima je djelo počinjeno način postupanja pri izvršenju djela, te visinu oduzetih novčanih iznosa, pa svaka blaža kazna ne bi bila podobna sankcija za suzbijanje tako opasne društvene djelatnosti, dok utvrđene olakotne okolnosti po sudu prvog stupnja ne ukazuju niti na primjenu težeg tretmana kako se to predlaže u žalbi državnog odvjetnika, osobito s obzriom na životnu dob svih optuženika, pa su prema tome sve žalbe iz osnova odluke o kazni neutemeljene.

Neosnovano državni odvjetnik predlaže izricanje sigurnosne mjere iz čl. 60. OKZRH opt. J.J. i Z.K.. Kako je sud prvog stupnja naveo opširne i logične razloge zbog čega nije primjenio tu mjeru te razloge prihvaća i Vrhovni sud i na njih upućuje ovog žalitelja.

S obzirom na izloženo, kako niti jedan od razloga istaknutih u žalbama optuženika i državnog odvjetnika ne dovodi u pitanje pravilnost prvostupanjske presude, pa kako ispitivanjem te presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP nisu nađene povrede, bilo formalnog ili materijalnog prava na štetu optuženika, to je valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 4. lipnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Ante Potrebica, v.r.