I Kž-963/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 963/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra kao predsjednika vijeća, te mr. Frančula Rudolfa i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. A.I. zbog krivičnih djela iz čl. 186. i dr. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 21. rujna 1993. godine br. K 639/93, u sjednici održanoj 29. prosinca 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske C.B.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. A.I. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Osijeku oglasio je krivim opt. A.I. zbog dva krivična djela i to iz čl. 186. st. 1. i 2. KZRH (opisanog u toč. 1. izreke presude), te iz čl. 155. st. 1. u svezi s čl. 146. st. 1. KZRH (koji je opisan u toč. 2. izreke presude), pa ga je, nakon što mu je utvrdio pojedinačne kazne (za krivično djelo iz čl. 86. st. 1. i 2. KZRH kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, a za krivično djelo iz čl. 155. st. 1. KZRH kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca) primjenom čl. 43. OKZRH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. U izrečenu kaznu optuženiku je, temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH, sud uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 3. svibnja 1993. godine do 21. rujna 1993. godine, a temeljem čl. 64. OKZRH optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera oduzimanja pištolja marke "Astra" cal. 7,65 mm, te četiri metka sa okvirom.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik putem svog branitelja N.R., odvjetnika iz O., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači i njemu izrekne blaža kazna ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Izjašnjavajući se o žalbi temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske predložilo je da ista bude odbijena, kod kojeg prijedloga je zamjenik državnog odvjetnika ostao i u sjednici vijeća.

Žalba nije osnovana.

Prije razmatranja žalbenih razloga, ovaj je sud po službenoj dužnosti temeljem čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP ispitao je li sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. - 11. ZKP te utvrdio da takove postupovne povrede nisu počinjene.

Svojom žalbom optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede krivičnog djela iz čl. 186. st. 1. i 2. KZRH (toč. 1. izreke pobijane presude), a taj se prigovor svodi na to da civilna policija nije imala zakonski temelj vršiti sama pretres kuće u kojoj je stanovao sa svojom majkom i bakom, jer je on tempore criminis bio hrvatski vojnik pa je tom pretresu trebala svakako prisustvovati i vojna policija, kako je on bio uvjeren. Inače ne osporava svoje ponašanje kritične zgode.

Suprotno navedenim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja je temeljem izvedenih dokaza, njihovom pomnom i svestranom analizom i ocjenom, uključivši i obranu optuženika, sve odlučne činjenice pa tako i glede krivičnog djela pod toč. 1. (dok glede krivičnog djela opisanog u toč. 2. izreke presude optuženik nema nikakovih ni činjeničnih ni pravnih prigovora), posve pravilno i potpuno utvrdio, a za svoja utvrđenja, stajališta i zaključke dao je u svemu valjane i prihvatljive razloge.

Prije svega treba ukazati da su djelatnici policije (civilne) vršili pretragu kuće vlasništvo A.V. majke osuđenika, a tu radnju obavljali su na osnovu pismenog naloga Istražnog centra Okružnog suda u Osijeku (što je sve i navedeno u izreci presude), te je ta službena radnja obavljena u okviru službenih ovlaštenja djelatnika policije i u skladu s odredbom Zakona o krivičnom postupku. Ni po kojem zakonskom, ili drugom, propisu toj radnji nije trebala prisustvovati vojna policija. Zato, kada je optuženik grubim vrijeđanjem i prijetnjama sa pištoljem u ruci istjerao djelatnike policije koji su obavljali službenu radnju i nazočne svjedoke, on je ostvario sve bitne sastojke krivičnog djela za koje je oglašen krivim.

To što je optuženik eventualno "mislio" da pretres treba izvršiti vojna policija, ili mu barem prisustvovati, nikako ne može opravdati njegovo ponašanje, a pogotovo jer je tada bio pripadnik Hrvatske vojske, pa je upravo obzirom na to svojstvo morao omogućiti da djelatnici policije (službene osobe) neometani od bilo koga, a ponajmanje od njega samoga, obave službenu radnju.

Svojom žalbom optuženik nije doveo u pitanje pravilnost utvrđenog stanja stvari.

Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, kada je sud prvog stupnja optuženika oglasio krivim za krivična djela opisana u toč. 1. i 2. izreke presude pravilno je primijenio i krivični zakon, jer su u njegovom postupanju sadržani svi bitni sastojci, kako objektivni tako i subjektivni, upravo tih djela.

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja je kod odmjeravanja kazne optuženiku, naime, u dovoljnoj mjeri, temeljem čl. 37. st. 1. OKZRH uzeo u obzir sve okolnosti (olakotne i otegotne) od kojih zavisi hoće li kazna biti manja ili veća.

Tako mu je kao olakotno uzeto u obzir da se radi o mladoj osobi, držanje pred sudom za vrijeme glavne rasprave, da je učesnik domovinskog rata (i to od samih početaka, te da je dva puta u ratu i ranjen), da je u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno uračunljiv. Te (olakotne) okolnosti optuženik navodi i u žalbi te smatra da ih treba znatno više cijeniti i uvažiti.

Optuženik također smatra da mu se kao olakotno mora uzeti u obzir doprinos policije glede djela pod toč. 1. izreke, što je potpuno neosnovano, jer djelatnici policije nisu ničim "doprinijeli" izvršenju tog djela (ne valjda time što su izvršavali naredbu), a čim je optuženik "intervenirao" povukli su se i nisu zapravo protiv njega ništa htjeli poduzeti.

S druge strane, sud prvog stupnja optuženiku je uzeo kao otegotnu okolnost u obzir njegovu raniju osuđivanost.

Imajući u vidu sve navedene okolnosti, kao i težinu počinjenih djela, te stupanj krivično-pravne odgovornosti optuženika, ovaj sud smatra da su pojedinačno utvrđene kazne, kao i jedinstvena kazna

I Kž 963/93

zakonito utvrđena, odnosno odmjerena, te nema opravdanja da se uvaži žalba optuženika niti zbog odluke o kazni. Može se očekivati da će odmjerena kazna postići svrhu kažnjavanja iz čl. 4. st. 2. i 31. OKZRH, a posebno da će odgojno djelovati na optuženika da u buduće ne vrši ovakva ili slična djela. Temeljem čl. 369. ZKP ovaj je sud ispitao izrečenu sigurnosnu mjeru iz čl. 64. OKZRH, pa nalazi da je ta mjera zakonito izrečena.

Iz navedenih razloga, temeljem čl. 374. ZKP, presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 29. prosinca 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Novoselec dr. Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)