Rev-2258/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2258/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. G. iz M. L., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica G. V., odvjetnica u Z., protiv prvotuženika Odgojni dom M. L., M. L., OIB: ..., te drugotuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., koje zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-1055/2010 od 30. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Malom Lošinju br. P-194/06-114 od 26. kolovoza 2009., ispravljena rješenjem istoga suda br. P-194/06-119 od 19. siječnja 2010., u sjednici održanoj 30. ožujka 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno na ime naknade štete isplate iznos od 371.200,00 kn sa zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje od 26. kolovoza 2009. do isplate, a slučaju promjene prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena. U preostalom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev, te su tuženici obvezani tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 12.260,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda, ispravljena rješenjem istoga suda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana odluka preinači u skladu s revizijskim navodima, odnosno podredno da se iste ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je štićenik prvotuženika maloljetni I. D. 21. svibnja 2003. oko 21,00 u M. L. pogodio tužitelja kamenom u glavu nanijevši mu tom prilikom teške tjelesne povrede u vidu višestrukog prijeloma čeone kosti i frontalnih sinusa s utisnućem u mozak, prijelom krova orbite, kriste Galii i etmoidalnih celula i potres mozga,

- da je D. I. radi navedenog djela odlukom Općinskog suda u Rijeci br. Km-9/02 izrečena odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod u trajanju od najmanje 6 mjeseci,

- da je u vrijeme štetnog događaja D. I. bio smješten u Odgojni dom M. L., čiji je osnivač Republika Hrvatska,

- da je tužitelj stradao u dobi od 34 godine,

- da je na temelju provedenih vještačenja utvrđeno da je tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 5-7 dana, srednjeg u trajanju od 10 dana, te slabog intenziteta u trajanju od 2-3 mjeseca,

- da je radi posljedica štetnog događaja kod tužitelja nastupilo vidljivo naruženje u vidu defekta čeonog dijela glave,

- da je tužitelju smanjena životna aktivnost za 70%, odnosno još 5% sa stajališta otorinolaringologa,

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega od strane druge osobe u trajanju od 2 sata dnevno ukupno 2 mjeseca, a nakon toga 1 sat dnevno, time da mu tuđa pomoć i njega nije potrebna za obavljanje osnovnih životnih potreba,

- da je radi zadobivenih povreda tužitelj pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trenutku štetnog događaja i sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od mjesec dana,

- da tužitelj nije doprinio nastanku štete,

- da tužitelj nije služio vojsku, jer se zajedno s drugima rezao žiletima, kako bi izbjegli da idu na služenje vojnog roka,

- da je tužitelj prije štetnog događaja povremeno i neprijavljeno radio poslove u građevini kao pomoćni radnik, kao i da se bavi ribarenjem,

- da iz iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj poslove u građevinarstvu radio i nakon povređivanja,

- da je tužitelju barka za ribarenje bila oštećena, te ju je kasnije prodao. Obzirom na gore navedeno nižestupanjski sudovi smatraju da tuženici solidarno odgovaraju tužitelju za štetu i to prvotuženik prema odredbi čl. 167. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), jer isti nije obavljao kvalitetan nadzor nad štićenicima i radi toga nije spriječio da dođe do štetnog događaja, dok se pak odgovornost drugotuženika temelji na odredbi čl. 59. st. 2. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj 76/93, 29/97, 47/99, 35/08 - dalje: ZU).

Pritom nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelju pripada na ime naknade nematerijalne štete, a obzirom na nalaze i mišljenja vještaka dr. E. K., dr. J. B. - J. i dr. M. B., na temelju odredbe čl. 200. ZOO s osnova pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 10.000,00 kn, s naslova duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti iznos od 315.000,00 kn, s naslova pretrpljenog straha iznos od 18.000,00 kn, s naslova pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 24.000,00 kn, te na ime naknade materijalne štete prema odredbi čl. 195. st. 1. ZOO na ime tuđe pomoći i njege iznos od 4.200,00 kn. U preostalom dijelu zahtjev sudovi smatraju neosnovanim.

Suprotno navodima tužitelja u reviziji sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti pak bilo koju drugu bitnu povredu na koje se ukazuje u reviziji.

Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je sud drugoga stupnja imao u vidu utvrđeni stupanj smanjenja životne aktivnosti tužitelja, te je obzirom na utvrđeno smanjenje pravilno dosuđen iznos nematerijalne štete po ovom osnovu u iznosu od 315.000,00 kn. I glede ostalih iznosa dosuđene nematerijalne i materijalne štete vođeno je računa o svim kriterijima propisanim u čl. 200. i čl. 195. st. 1. ZOO, a o kojima ovisi visina dosuđenih iznosa naknade štete.

Nižestupanjski sudovi su u cijelosti odbili zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete s osnova izgubljene zarade. Naime, u postupku je utvrđeno da je tužitelj završio osnovnu školu, da nije imao nikakvih kvalifikacija, da je i prije spornog događaja povremeno radio u građevini i to na pomoćnim poslovima, kao pomoćni radnik, da je isti sve te poslove obavljao „na crno“. No, isto tako iz iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj i nakon nezgode nastavio raditi iste poslove, kao što je nošenje građevinskog materijala, montiranje skele, miješanje betona i slično. Kod toga su nižestupanjski sudovi cijenili i iskaz tužitelja i kontradiktornosti koje je isti navodio u svom iskazu.

Pravilno sud drugoga stupnja upućuje na odredbu čl. 189. st. 1. ZOO prema kojom se pri ocjeni izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, pri čemu eventualno sada manja zarada ili manje posla nije u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, već s činjenicom da ima na otoku manje posla, odnosno da se za rad ne uzimaju osobe „na crno“. Upravo iz razloga što se kod izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, a kako tužitelj i nakon povređivanja radi iste poslove koje je obavljao i prije same povrede, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelju ne pripada pravo na rentu zbog izgubljene zarade, odnosno rentu s naslova tuđe pomoći i njege, budući da tužitelj po tom osnovu nema nikakvih troškova zbog trajno povećanih potreba.

Nisu osnovane niti tvrdnje tužitelja da su se nižestupanjski sudovi miješali u posao vještaka. Naime, vještački nalaz i mišljenje je dokaz kao i svaki drugi dokaz u parničnom postupku i kao takav podliježe ocjeni od strane suda, a kako su to sudovi i učinili u konkretnom slučaju.

Također nižestupanjski sudovi izričito navode da tužiteljevo ne bavljenje ribolovom nije u uzročnoj vezi s predmetnom nezgodom, već se tužitelj prestao baviti ribarenjem radi toga što mu se barka razbila, nakon čega je uslijedila i prodaja iste.

Niti u tom dijelu pobijana drugostupanjska presuda nije opterećena počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka, budući su razlozi zbog kojih su sudovi odbili u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja potpuno jasni i razumljivi.

U preostalom dijelu revizije tužitelj pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 30. ožujka 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.