Rev-1842/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1842/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. I. iz R., R. zastupanog po Odvjetničkom društvu P.-K.-K.-P. iz R., protiv tuženika L. p.o. R., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 12. siječnja 2000. godine broj Gž-1660/99 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 10. ožujka 1999. godine broj P-3916/96, u sjednici održanoj dana 3. svibnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništen je izvanredni otkaz ugovora o radu od 8. studenog 1996. godine te se ujedno utvrđuje da radni odnos tužitelju nije prestao, i tuženiku nalaže da tužitelja vrati na poslove inženjera u području razvojnih poslova kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 1.952,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu suda drugog stupnja kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu revizijski sud pazi temeljem čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

Nije učinjena ni bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer obje presude nižestupanjskih sudova sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koje međusobno ne proturječe kao ni stanju spisa, pa se mogu ispitati.

Drugostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri odgovorio na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, pa je postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

Pogrešno je stajalište tuženika da je sud trebao provesti dokaze i u odnosu na osnovanost izvanrednog otkaza ugovora o radu, pa stoga da se presude nižestupanjskih sudova ne mogu ispitati.

Kako sudovi svoju odluku temelje na odredbi čl. 182. st. 1. ZR stoga nisu bili dužni provoditi dokaze, a niti obrazlagati eventualnu osnovanost izvanrednog otkaza ugovora o radu na temelju onih okolnosti koje je tuženik naveo u sadržaju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Naime, koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica rješava sud (čl. 220. st. 1. ZPP).

Kad je sud odbio prijedlog tuženika za provođenje dokaza na okolnost opravdanosti razloga za izvanredni otkaz bez navođenja razloga odbijanja, doduše nije postupio u skladu s odredbom čl. 300. st. 2. ZPP, ali time nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost odluke jer je odluku temeljio na drugom činjeničnom i pravnom supstratu.

Tuženik i u reviziji ponavlja prigovor da ročište zakazano za dan 10. ožujka 1999. godine na kojem je zaključena glavna rasprava nije nikada održano, niti mu je zapisnik tog ročišta dostavljen.

Time tuženik ustvari želi uputiti u neistinitost sadržaja sudskog zapisnika.

Sudski zapisnik predstavlja ispravu koja se u smislu čl. 230. st. 2. ZPP u pogledu dokazne snage izjednačuje s javnim ispravama (čl. 230. st. 1. ZPP) pa za činjenice navedene u zapisniku vrijedi presumpcija istinitosti dok se protivno ne dokaže. Stoga puka tvrdnja tuženika da rasprava nije održana je bez pravnog značenja.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Sudovi temelje svoju odluku na odredbi čl. 182. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – dalje u tekstu ZR) temeljem koje odredbe sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja dužnosti te šest mjeseci nakon prestanka obavljanja te dužnosti poslodavac može otkazati samo uz prethodnu suglasnost sindikata.

Tuženik u reviziji ističe prigovore koje je isticao i u ranijem postupku a svode se u bitnom na sljedeće:

- da Sindikat L.S.R. (SLSR) nije priznat kao ravnopravni partner ostalim sindikatima koji su potpisali kolektivni ugovor s poslodavcem i to temeljem odredbe čl. 123. Kolektivnog ugovora, pa je položaj tužitelja kao povjerenika SLRS bio samo formalne prirode,

- da tužitelju nije dan izvanredni otkaz zbog sindikalne aktivnosti već zbog povrede radne obveze koja je predviđena kolektivnim ugovorom i nema veze s njegovim statusom sindikalnog povjerenika.

Gore istaknute prigovore nižestupanjski sudovi su raspravili i ocijenili svojim odlukama a njihov pravni zaključak prihvaća i ovaj sud.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je SLSR-a kao udruga utemeljena dana 11. ožujka 1996. godine s područjem djelovanja u Županiji primorsko-goranskoj, te s osobom ovlaštenom za zastupanje udruge u osobi tužitelja,

- da je SLSR-a temeljem i u skladu s odredbom čl. 200. ZR pristupila kolektivnom ugovoru za zaposlenike tuženika i to svojom izjavom, te da je tužitelj kao povjerenik SLSR-a pozivan i sudjelovao na sastancima zaposleničkog vijeća.

Tuženik neosnovano osporava SLSR-u status ugovorne stranke u važećem kolektivnom ugovoru a time i tužiteljev status povjerenika, jer su sudovi pravilno zaključili da za pristup kolektivnom ugovoru nije potrebna suglasnost potpisnica ugovora.

Čl. 123. Kolektivnog ugovora na koje se poziva i citira ga tuženik u reviziji, a glasi da na izmjenu ugovora suglasnost trebaju dati sve stranke potpisnice, ne može se primijeniti na konkretni slučaj jer je pristupanje kolektivnom ugovoru normirano čl. 200. ZR, a SLSR je upravo postupio u skladu s citiranim propisom.

Kad je sud utvrdio uvidom u rješenje upravnog tijela od 9. travnja 1996. godine da je odobren upis u registar udruge SLSR, to sud nije bio u obvezi utvrđivati pretpostavke i činjenice vezane za način utemeljenja navedene udruge jer za to nije bio nadležan pa su osnovano i taj prigovor nižestupanjski sudovi odbili kao neosnovan.

U pravu je tuženik kada navodi da sindikalni povjerenik nije apsolutno zaštićen od mogućnosti otkaza ugovora o radu te da ga odredba ne štiti od odgovornosti za neispunjenje radnih obveza odnosno učinjenih povreda radne obveze, ali zahtjev da se da suglasnost za otkaz je uvjet da bi otkaz bio pravovaljan.

Propuštanje te radnje od strane tuženika ima za posljedicu nedopuštenost otkaza u smislu čl. 182. st. 1. ZR. Naime, i u slučaju da je sindikat uskratio suglasnost za otkaz suglasnost može nadomijestiti sudska odluka što propisuje odredba st. 3. čl. 182. ZR. Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan i poništili izvanredni otkaz o radu tužitelju.

Također ni okolnost što je u međuvremenu stupila na snagu nova organizacija u okviru koje tuženik nema radnog mjesta na kojem je prije radio tužitelj nije od odlučnog značenja za vraćanje tužitelja na rad.

Kako se, dakle, nisu ostvarili razlozi iz revizija niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 3. svibnja 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.