Rev-x-80/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 80/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz T., zastupanog po punomoćnicima N. i D. R., odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda u O., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu Osijek, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2773/09-2 od 12. studenog 2009., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-2351/08-7 od 13. svibnja 2009., u sjednici održanoj 16. veljače 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Trošak odgovora na reviziju tužitelju se ne dosuđuje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju D. P. iz T., na ime naknade nematerijalne štete, iznos od 159.000,00 kn i to pretrpljene fizičke boli iznos od 25.000,00 kn, za strah 20.000,00 kn, za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 104.000,00 kn, za naruženost iznos od 10.000,00 kn, a na ime naknade materijalne štete iznos od 3.070,00 kn i to za uništenu odjeću iznos od 1.570,00 kn i za tuđu pomoć i njegu iznos od 1.500,00 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja 13. svibnja 2009. pa do konačne isplate, na sve dosuđene iznose osim za uništenu odjeću od 1.570,00 kn za koju zakonska zatezna kamata teče od 18. lipnja 1994. do isplate.

Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev preko ukupno dosuđenog iznosa od 162.070,00 kn, pa do zahtijevanog ukupnog iznosa od 222.070,00 kn i sa isplatom zakonske zatezne kamate na 1.500,00 kn za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 30. rujna 1994. do presuđenja.

Istom je odlukom naloženo tuženiku da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 30.260,24 kn, u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja u toč. I. izreke djelomično je preinačena gore navedena presuda suda prvog stupnja u odnosu na dosuđeni iznos na ime naknade za duševne boli zbog pretrpljenog straha, tako da je s tog osnova tužitelju dosuđen, umjesto iznosa od 20.000,00, iznos od 35.000,00 kn. Samim time preinačena je odluka o parničnom trošku, pa je tuženiku naloženo na ime parničnog troška platiti tužitelju ukupan iznos od 36.218,76 kn. U preostalom, pobijanom, a nepreinačenom dijelu, pobijana je presuda ostala neizmijenjena.

U toč. II. izreke žalba tuženika odbijena je kao neosnovana.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, pa se poziva na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži se i trošak sastava revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj se reviziji usprotivio smatrajući ju neosnovanom, pa je predložio da se revizija odbije. Zatražio je i naknadu troškova odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se upire revizijom.

Pobijana presuda, sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja zbog čega se ona u svemu može ispitati.

Isto je tako i materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je štetni događaj nastupio 18. lipnja 1994., u kojem je teško tjelesno povrijeđen tužitelj kada je u ugostiteljski objekt, u kojem se tužitelj nalazio, ušao pripadnik vojne postrojbe B. B. i puškom, čiji je vlasnik tuženik, pucao po lokalu i tako neke osobe usmrtio, a neke povrijedio između kojih i tužitelja.

Utvrđeno je da je pripadnik HV, B. B., unatoč izričitoj zabrani iz vojarne, a propustom tuženika za pravilnim nadzorom nad korištenjem vatrenog oružja i propustom nadzora nad provođenjem zapovjedi o zabrani iznošenja oružja iz vojarne, pušku iznio iz vojarne i njome počinio štetu.

Slijedom takvih utvrđenja, a suprotno reviziji, pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da se odgovornost države u ovom slučaju temelji na odredbama čl. 174. u svezi s čl. 173. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i 3/94 – dalje ZOO).

Naime, slijedom utvrđenja da je vojnik B. B., a štetnik u konkretnom slučaju, skrivio štetni događaj u vrijeme korištenja slobodnog dana koji mu je bio odobren od strane službi tuženika, suprotno reviziji, odgovornost tuženika ne može se temeljiti na odredbi čl. 218. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 52/91).

Naime, u smislu odredaba čl. 218. st. 1. i 2. Zakona o službi u oružanim snagama, za štetu što je vojna osoba u svezi obavljanja vojne službe počini trećoj osobi odgovara država, osim ako dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebala po općim propisima o naknadi štete. Prema tome, tim je odredbama uređeno pitanje tko i po kojim kriterijima odgovara za štetu koju vojna osoba počini trećoj osobi u svezi s obavljanjem vojne službe. Tako je uređeno da za takvu štetu odgovara isključivo država, a ne vojna osoba kao počinitelj štete, od koje, sukladno odredbi st. 3. spomenutog članka, država ima pravo tražiti naknadu iznosa isplaćenog trećim osobama samo ako je štetu počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje. U navedenoj odredbi riječ je o posebnom slučaju odgovornosti za drugoga, u kojem štetnik nije ujedno i odgovorna osoba.

Međutim, u konkretnom slučaju radi se o situaciji da šteta koju je vojna osoba prouzročila trećoj osobi, nije počinjena u svezi s obavljanjem vojne službe, pa se odgovornost države za tu štetu ne može temeljiti na odredbama prije spomenutog članka.

Međutim, slijedom nađenih utvrđenja nižestupanjskih sudova, predmetna je šteta zato nastala u svezi s opasnom stvari, u smislu odredbe čl. 173. ZOO, a prema odredbi čl. 174. st. 1. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac. Međutim, u slučaju da je stvar oduzeta imatelju na protupravan način, za štetu koja od nje potječe ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnu stvar, ako imalac za to nije odgovoran, a kako je to propisano odredbom čl. 173. ZOO.

U konkretnom slučaju je utvrđeno da je vojnik B. B., unatoč zapovijedi tuženika, iznio oružje iz postrojbe, međutim odgovornost se tuženika temelji na propustu tuženika u nadzoru nad iznošenjem oružja. Takav nadzor nije u konkretnom slučaju sproveden, pa je B. B. pušku, unatoč zabrani, a zbog propusta u nadzoru, iznio iz vojarne i njome počinio štetu. Zato država odgovara za počinjenu štetu tužitelju.

Utvrđeno je da je tužitelj u navedenom štetnom događaju pretrpio nematerijalnu i materijalnu štetu.

U smislu odredbe iz čl. 200. ZOO, nižestupanjski su sudovi pravilno cijenili sve elemente za dosudu naknade ove vrste štete, pa su utoliko pravilno presudili kada su za pretrpljene fizičke boli dosudili tužitelju iznos od 25.000,00 kn, za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 104.000,00 kn i za duševne boli zbog naruženosti 10.000,00 kn.

Pravilan je zaključak i drugostupanjskog suda da tužitelju po osnovi pretrpljenog straha pripada iznos od 35.000,00 kn, a ne 20.000,00 kn koliko je bilo dosuđeno prvostupanjskom presudom.

Isto su tako, u smislu odredbe iz čl. 185. st. 1. i 3. i čl. 186. ZOO, dosudili tužitelju naknadu materijalne štete za uništenu odjeću i za tuđu pomoć i njegu.

Revizijskim navodima, stoga, odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.

Valjalo je zato reviziju tuženika kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Trošak odgovora na reviziju tužitelju nije dosuđen, jer je ocijenjeno da on, u smislu odredbe iz čl. 155. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP, nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije.

U Zagrebu, 16. veljače 2010.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.