Court partially allowed non-material damages claim but dismissed excess amount and awarded equal costs.
Legislator summary
AI generatedThe Second Instance Court partially overturned the first-instance judgment, ordering the defendant to pay 20,000 kuna for non-material damages while dismissing the remaining claim as unfounded. The plaintiff argued his subjective health issues were caused by the incident, but medical evidence failed to establish a causal link. Consequently, the court awarded a reduced sum and, citing recent European Court of Human Rights case law, ruled that each party should bear their own litigation costs despite the plaintiff's partial success.
Legislator headnote
AI generatedZPP čl. 154. st. 2.; ZPP čl. 166.; Where a plaintiff fails to prove causation between subjective health issues and an incident, the court may reduce damages; however, in light of ECHR jurisprudence, equal costs may be awarded if the plaintiff's partial success is disproportionate to the defendant's success.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gžx-452/2014-3
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P., iz Republike Slovenije, N. G., zastupanoga po punomoćniku Z. S., odvjetniku u T., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Trogiru od 10. travnja 2014., pod poslovnim brojem P-89/04, u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2014.,
p r e s u d i o j e
Djelomičnim uvaženjem tužiteljeve žalbe preinačuje se prvostupanjska presuda tako da se sudi:
I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 20.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od spomenuti iznos od dana presuđenja, 10. travnja 2014., pa do konačne isplate, a sve prema godišnjoj stopi od 12 %, time da se u slučaju promjene stope zatezne kamate ista određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok se za više zatraženo za iznos od 95.000,00 kuna (preko iznosa od 20.000,00 kuna do 115.000,00 kuna) tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od tužene isplatu iznosa od 115.000,00 kuna, s kamatom od presuđenja do isplate, te nadoknadu troškova postupka.
Ujedno je sud odlučio da će svaka stranka snositi svoje troškove.
Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužitelj osporavajući presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), s prijedlogom da sud ukine presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužena, osporavajući presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji žalbeni razlog je propisan odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP-a, s prijedlogom da se presuda u osporenom dijelu preinači i prizna zahtjev za nadoknadom troškova postupka, ili podredno, da se presuda u osporenom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Stranke nisu podnosile odgovore na žalbe.
Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.
Žalba tužene nije osnovana.
Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 115.000,00 kuna i to na ime naknade štete koju bi tužitelj pretrpio na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj jugoslavenskoj narodnoj armiji, a do koje povrede bi došlo 22. lipnja 1982.
U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:
-kako je zaista tužitelj odsluživao vojni rok u bivšoj državi SFRJ na području tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske u Divuljama,
-kako je tužitelj prilikom obavljanja obuke 22. lipnja 1982. pretrpio povredu kada je dizao teret u vidu teške ronilačke plinske boce,
-kako je tužitelj državljanin Republike Slovenije i živi u Republici Sloveniji,
-kako Republika Slovenija nije donijela posebni propis koji bi regulirao uvjete za odgovornost Republike Slovenije u svezi štete nastale za vrijeme egzistiranja nekadašnje SFRJ,
-kako ipak na temelju Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i osobe koje nisu državljani Republike Slovenije mogu ostvariti zaštitu svojih prava pred sudovima u Republici Sloveniji u svezi štetnih događaja koji bi pretrpjeli na području nekadašnje Socijalističke Republike Slovenije,
-kako je tužitelj prilikom podizanja težeg tereta osjetio bolove u donjem dijelu leđa, zbog čega je tužitelj bio i hospitaliziran,
-kako tužitelj ima prirodnu anomaliju "Spina bifida oculta",
-kako se radi o urođenoj anomaliji kralježaka na kojem nije došlo do potpunog srašćivanja koštanih lukova,
-kako kod tužitelja nije došlo do uklještenja živca,
-kako je tužitelj trpio fizičke boli i to jake maksimalno do sedam dana, srednje boli do mjesec dana, te blage boli do dva mjeseca,
-kako praktično nema umanjenja životnih aktivnosti kod tužitelja, no, eventualno bi se moglo raditi o umanjenju životnih aktivnosti do 3 %, a u svezi samog štetnog događaja,
-kako je tužitelj pretrpio određeni strah
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da sukladno Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ, za koju je odgovarala bivša SFRJ (dalje: Zakon o odgovornosti – "Narodne novine" broj 117/03), tužena ne odgovara za štetu koju je pretrpio tužitelj.
Kao prvo, valja istaći da prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu postupka u smislu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu u žalbi ukazuje tužitelj, jer je prvostupanjski sud iznio razlog zašto odbija tužbeni zahtjev, i to upravo zato što smatra da tužena ne odgovara za štetu koju je tužitelj kao sada Slovenski državljanin pretrpio služeći JNA na teritoriju tadašnje SRH, čiji je sljednik tužena.
Međutim, pravni zaključak prvostupanjskog suda kao pravilan ne prihvaća ovaj sud. Naime, odredbom članka 1. Zakona o odgovornosti propisano je kako Republika Hrvatska kao jedna od pravnih sljednica bivše SFRJ odgovara za one štete nastale u bivšoj SFRJ, za koje je po tada važećim propisima odgovarala bivša SFRJ, ako se razboritim i pravičnim prosuđivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, posebice državljanstva, prebivališta, trajnog boravišta, odnosno sjedišta oštećenika i štetnika, mjesta štetne radnje i nastalih štetnih posljedica, načina uzrokovanja štete i drugih okolnosti odmjerenih u njihovoj ukupnosti može zaključiti da je Republika Hrvatska od svih drugih država – pravnih sljednica bivše SFRJ u najbližoj vezi s konkretnom štetom. Smatra se da postoji najbliža veza ako je oštećenik u vrijeme štetnog događaja bio državljanin bivše SRH, odnosno pravna osoba s Registriranim sjedištem na njezinom teritoriju, a šteta je počinjena na državnom teritoriju Republike Hrvatske.
Odredbom članka 2. Zakona o odgovornosti propisano je da državljani drugih država sljednica bivše SFRJ i pravne osobe sa sjedištem na području drugih država sljednica bivše SFRJ imaju pravo na naknadu štete pod pretpostavkama iz članka 1. stavak 1. ovog Zakona o uz uvjet uzajamnosti.
Odredba članka 1. Zakona o odgovornosti po pravnom shvaćanju ovog suda u stavku 1. ne propisuje taksativno uvjete koje oštećenik mora ostvariti da bi ishodio naknadu štete od Republike Hrvatske, dok je stavkom 2., koji predmnijeva najbližu vezu razjašnjeno nešto što je ionako nedvojbeno, a to je dakle odgovornost Republike Hrvatske u slučaju kad su ostvarena oba, primjerice, navedena kriterija, dakle, državljanstvo RH, te mjesto nastanka štete ("delicti comisi").
U ovom konkretnom slučaju, s obzirom da je šteta nastala još 1982., a Republika Slovenija i Republika Hrvatska su članice Europske unije, ne može se primijeniti Uredba broj 864/2007 Europskog parlamenta i vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II), jer je to izričito i propisano odredbom članka 31. citirane Uredbe.
Međutim, bez obzira na nemogućnost retroaktivne primjene citirane Uredbe, kada se imaju u vidu odredbe članka 1. i 2. Zakona o odgovornosti, i kada se ima u vidu traženi reciprocitet koji je ostvaren ne propisom, ali odlukama Ustavnog suda Republike Slovenije, to ovaj sud zaključuje kako u konkretnom slučaju zbog dugotrajnosti postupka, činjenice da je tužitelj u vrijeme ozljeđivanja bio vrlo mlada osoba, zbog činjenice da je tužitelj državljanin Republike Slovenije koja je članica Europske unije kao i Republika Hrvatska, zbog činjenice da se šteta dogodila na području bivše SRH, odnosno na području sadašnje Republike Hrvatske, zbog činjenice da tužitelj po prvi put dolazi u priliku da ostvari štetu, kako bi bilo pravično u ovom konkretnom slučaju, neovisno o tome što je dakle tužitelj državljanin druge države sljednice nekadašnje SFRJ, da isti ostvari pravo na naknadu štete od Republike Hrvatske.
Dakle, drugim riječima, ovaj sud smatra kao je Republika Hrvatska pasivno legitimirana.
Sukladno Zakonu o općenarodnoj obrani ("Službeni list" SFRJ broj 21/82 i 35/91) ne postoji propisana objektivna odgovornost za štetu, a sukladno odredbi članka 4. Zakona o odgovornosti pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu štete nastalu u bivšoj SFRJ primjenjuju se kao pravna pravila propisi koji su bili na snazi u vrijeme uzrokovanja štete ukoliko su u suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske, a što znači da konkretno valja primijeniti odredbe odgovornosti Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).
U ovom konkretnom slučaju, naravno, služenje vojnog roka, te nošenje ronilačke boce pune plina, ne predstavlja opasnu djelatnost, a što znači da tužena odgovara na principu krivnje, u smislu odredbe članka 154. ZOO/91. Međutim, tužena je priznala svoju krivnju i to na način da svoju krivnju nalazi u tome što kod tužitelja nije sprovela rentgentsko snimanje, iako je tužitelj bio upućen na služenje vojnog roka kao ronilac (list spisa 38 i 39), jer da je tužitelj pregledan RTG snimkom vidjelo bi se da isti ima urođenu anomaliju koja može dovesti upravo do pojave bolnosti, kako je to kod tužitelja i navedeno.
Stoga ovaj sud, bez obzira što se prvostupanjski sud nije očitovao o kriteriju krivnje, zbog svog materijalno-pravnog zaključka kojeg kao nepravilnog ne prihvaća ovaj sud, u smislu odredbe članka 373.a ZPP-a smatra da može raspraviti odgovornost tužene kao i visinu štete, a sve ovo u korist tužitelja, odnosno u korist ostvarenja pravične novčane naknade.
Dakle, ovaj sud smatra kako je tužena odgovorna za nastanak koji se dogodio tužitelju, jer je mogla provesti pravilnu provjeru zdravstvenog stanja kod tužitelja, te utvrditi da isti nije sposoban za služenje vojnog roka, posebice ne za služenje vojnog roka kao ronilac.
S obzirom da je tužena pasivno legitimirana te da je kriva što je do nastanka traume kod tužitelja došlo jer nije provela pravi zdravstveni pregled to je istu valjalo obvezati da naknadi štetu tužitelju, u smislu odredbe članka 200. ZOO-a.
Ovdje, glede visine zahtjeva, posebno treba ukazati tužitelju da isti očito čitav niz svojih zdravstvenih problema koje osjeća, neovisno o traumi, pokušava dovesti u uzročno- posljedičnu svezu s traumom, no, iz čitavog niza provedenih vještačenja u ovom predmetu praktično se uvijek došlo do istog zaključka, a to je da kod tužitelja, uslijed traume, ne postoje neke posebne trajne tegobe, odnosno umanjenje životnih aktivnosti, nego isto može eventualno biti do svega 3 %. Stoga, sukladno odredbi članka 200. ZOO-a, cijeneći ipak okolnost da orijentacijski kriteriji za naknadu štete, doneseni na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, sve ovo sukladno i trećoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987., ujedno cijeneći sve okolnosti slučaja, ovaj sud smatra da tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti, a u svezi pretrpljene traume, u iznosu od 3.750,00 kuna.
Glede pretrpljenih fizičkih bolova, a cijeneći utvrđenje prvostupanjskog suda, te ponovno cijeneći sve okolnosti slučaja, ovaj sud smatra kako tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove u iznosu od 12.500,00 kuna.
S obzirom da je tužitelj pretrpio strah, to je, sukladno odredbi članka 200. ZOO-a, tužitelju priznato pravo na pravičnu novčanu naknadu s osnove pretrpljenog straha u iznosu od 3.750,00 kuna.
Stoga je, sukladno odredbi članka 373.a ZPP-a, valjalo dijelom preinačiti prvostupanjsku presudu, te obvezati tuženu da isplati tužitelju iznos od 20.000,00 kuna, dok je za više zatraženi iznos do 115.000,00 kuna zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan. Kamatu je valjalo odrediti od presuđenja, kako je to i zatražio tužitelj u svom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (list spisa 200), a što je i sukladno stavu sudske prakse.
Odlučujući o troškovima postupka kao prvo valja istaći da bi odluka prvostupanjskog suda da je potvrđena bila nepravilna, jer je prvostupanjski sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, a odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a za što nije imao uporište.
Međutim, u ovom konkretnom slučaju, sada, sukladno odredbi članka 166. ZPP-a, jer je ovaj sud dijelom preinačio prvostupanjsku presudu, valja odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.
Kao što je to već ranije i navedeno, tužitelj je očito smatrao da njegovo zdravstvene tegobe, koje su subjektivne prirode, može povezati sa štetnim događajem, no, iz čitavog niza medicinskih vještačenja proizlazi da to nije tako, te da te eventualne značajne subjektivne tegobe koje tužitelj ima, a koje su može i dovele do toga da je isti bio nesposoban za daljnje služenje vojnog roka, te da ima pravo na određenu invalidnost, nisu u uzročno-posljedičnoj svezi sa samim štetnim događajem.
Tako je tužitelj, u biti, svojim ponašanjem prouzročio značajne troškove u ovom postupku, a ujedno je i postavljajući nerazumno visoki tužbeni zahtjev, s obzirom na sudsku praksu i orijentacijske kriterije koji su njegovom punomoćniku kao kvalificiranoj osobi bili dobro poznati ili su mu makar trebali biti dobro poznati, doveo sebe u situaciju da ukoliko bi se cijenio uspjeh stranaka u sporu, u smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, a prema ustaljenoj sudskoj praksi, treba snositi veći dio troškova tuženoj, jer je u ovom sporu više uspjela tužena nego tužitelj.
Međutim, iako odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a propisuje da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova, sudska praksa je odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a cijenila na način da praktično određenje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka može određivati jedino u slučaju kada je uspjeh stranaka podjednak, odnosno kada je jedna stranka uspjela u sporu baš za 50 %, a druga za 50 %. Dakle, sudska praksa je odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a protumačila pomalo suprotno od onoga što piše u toj odredbi, te je umjesto da pravilo iz odredbe članka 154. stavak 2.ZPP-a bude da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, ovo se pretvorilo u iznimku, te se samo sukladno recentnoj sudskoj praksi iznimno određuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok se uglavnom računaju postoci uspjeha stranaka u sporu, te zatim dolazi do prebijanja tih troškova.
Međutim, s obzirom na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 28963/10) ne bi bilo pravično u konkretnom slučaju primijeniti do sada važeću sudsku praksu glede tumačenja odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, jer bi tužitelj bio u obvezi nadoknaditi parnični trošak tuženoj s obzirom da je isti u ovom sporu uspio za približno 20 %, a tužena za približno 80 % (ovo sve jer je upravo tužitelj inzistirao na uzročno-posljedičnoj svezi između svojih subjektivnih tegoba i štetnog događaja).
Dakle, imajući u vidu pravičnost, te zatim i odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a, koja ostavlja sudu takvu mogućnost, to je valjalo zaista sukladno odredbi članka 166. ZPP-a, a u svezi odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
U Splitu, 11. rujna 2014.
Predsjednica vijeća
Nediljka Radić, v. r.