I Kž-357/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 357/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec, mr. sc. Marijana Svedrovića, mr. sc. Branka Brkića i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. Ć., zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 28. siječnja 2009. broj K-59/05-177, u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2011., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni tako da se opt. R. Ć., za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona temeljem istog propisa, a uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) Kaznenog zakona utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iz čl. 90. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, temeljem istih propisa i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) Kaznenog zakona utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, pa se opt. R. Ć. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) Kaznenog zakona osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu se, temeljem čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28. srpnja 2005. pa do 16. ožujka 2006. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Puli – Pola, proglasio krivim R. Ć. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje u tekstu: KZ) i kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ-a, za koja mu je, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i 2. d) KZ-a utvrdio kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 90. KZ-a u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ-a u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Temeljem čl. 60. st. 1. i 2. c) KZ-a sud ga

I Kž 357/10-6

je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu je, temeljem čl. 63. KZ-a uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 28. srpnja 2005. godine pa do 16. ožujka 2006. godine.

Temeljem čl. 80. KZ-a sud je prema optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta, te mu je oduzeo pištolj s kojim je počinio kaznena djela s pripadajućim streljivom.

Temeljem čl. 132. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje u tekstu: ZKP) sud je oštećenike sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu, a temeljem čl. 122. st. 1. i 4. istog zakona optuženika je u cijelosti oslobodio dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda preinači na način da se optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne i da ga se osudi na strožu jedinstvenu kaznu.

U odgovoru na žalbu koju je podnio optuženik putem svoga branitelja P. J., odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u P. predlaže se da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-864/10 od 13. svibnja 2010. predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i na u njoj predloženi način preinači pobijana presuda.

Postupajući prema zahtjevu optuženika iznesenom u odgovoru na žalbu o sjednici vijeća obaviješten je njegov branitelj P. J., odvjetnik iz P., a kako on nije pristupio na sjednicu sjednica je u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP-a održana u njegovoj odsutnosti, a u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša, koji je u cijelosti ostao kod pismenog mišljenja broj KŽ-DO-864/10 i predložio je da se pobijana presuda preinači u smislu navoda žalbe državnog odvjetnika.

Žalba je osnovana.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da sud prvog stupnja nije pravilno vrednovao utvrđene okolnosti koje prema odredbi čl. 56. KZ-a utječu na izbor vrste i visine kazne, jer je podcijenio okolnosti koje su otegotnog karaktera, a te su da je optuženik kaznena djela počinio s oružjem koje je neovlašteno posjedovao, nije pravilno vrednovao okolnosti pod kojim su kaznena djela počinjena naročito okolnost da je oštećenik D. H. zadobio osobito teške tjelesne ozljede, te da je sud pogrešno ocijenio da okolnost, što je optuženik nakon izvršenja ovog kaznenog djela osuđivan zbog imovinskog delikta, nije relevantna za odabir visine pojedinačne i jedinstvene kazne.

Nesporno je u ovom postupku da je optuženik u vrijeme događaja bio smanjeno ubrojiv na razini težeg stupnja, što je, s jedne strane, posljedica strukture njegove ličnosti, a s

I Kž 357/10-6

druge ponašanja grupe osoba, kojoj su pripadali i oštećenici, neposredno prije počinjenja kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim. Naime, iz nalaza i mišljenja psihijatrice mr. sc. dr. I. P. Č. proizlazi da je optuženik osoba poremećene strukture ličnosti kod koje je prisutna snažna povredljivost i visoki agresivni potencijal, pa je, uz dugotrajno kumuliranje negativnog afektivnog naboja zbog ponašanja oštećenika, njihovo ponašanje neposredno prije događaja dovelo do takvog porasta afektivne tenzije da bi njegovo daljnje djelovanje u vrijeme izvršenja djela moglo imati obilježja „jedne psihogene reakcije“, ali koja ne isključuje njegovu sposobnost kontrole postupanja i vladanja voljom, već ju samo smanjuje i to u znatnoj mjeri.

Upravo psihičko stanje u kojemu se optuženik nalazio u vrijeme počinjenja djela, a čemu je, uz njegova osobna svojstva, pridonijelo i ponašanje oštećenika i po ocjeni ovoga suda predstavlja posebno izražajne olakotne okolnosti u smislu čl. 57. st. 2. KZ-a, koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne, što se ne dovodi u sumnju ni navodima žalbe državnog odvjetnika. Međutim, primjenjujući taj institut sud je prvog stupnja zanemario sve ostale okolnosti pod kojima su kaznena djela izvršena, a te su da je optuženik, nakon sukoba u dvorištu tijekom kojega je povrijeđen nožem, ušao u stan i uzeo pištolj, da se događaj zbio na ulazu u stan oštećenika A. H., te da je oštećenik D. H. zadobio osobito teške tjelesne ozljede, uslijed kojih mu je život bio ugrožen, a spašen je samo pravovremeno pruženom liječničkom pomoći.

U pravu je državni odvjetnik i kada tvrdi da podatak da što je optuženik počinio drugo kazneno djelo nakon izvršenja kaznenih djela koja su predmetom ovog postupka nije bez značaja prilikom odlučivanja suda o visini pojedinačnih kazni i izricanja jedinstvene kazne, kao što pogrešno smatra sud prvog stupnja. Sud je, prema odredbi čl. 56. st. 1. KZ-a, prilikom odlučivanja o kazni dužan voditi računa i o ponašanju počinitelja kaznenog djela nakon počinjenog kaznenog djela. Okolnost da je optuženik, nakon što je pušten iz pritvora, otišao u Njemačku i tamo u listopadu mjesecu 2007. godine počinio kazneno djelo teške krađe, kao što proizlazi iz presude Zemaljskog suda u B. K., koja se nalazi na listu 550 spisa, ukazuje da činjenica što se protiv njega u to vrijeme vodio kazneni postupak radi dva vrlo teška kaznena djela nije proizvela pozitivni učinak i na njega djelovala u pravcu da izbjegava bilo kakve nezakonske postupke, upravo radi toga po ocjeni ovoga suda nije za očekivati da će se specijalna prevencija postići tako blagim pojedinačnim kaznama koje mu je sud utvrdio pobijanom presudom i jedinstvenom kaznom na koju ga je osudio.

Vodeći računa o svim ovim, naprijed navedenim okolnostima ocijenjeno je da im je primjerena kazna za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ-a kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, pa je optuženiku, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne i utvrdio takve pojedinačne kazne. Primjenom čl. 60. st. 1. i 2. d) KZ-a ovaj ga je sud osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu je, temeljem čl. 63. KZ-a, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 28. srpnja 2005. do 16. ožujka 2006. godine. Odlučujući o visini jedinstvene kazne ovaj je sud vodio računa o tome da činjenica što se protiv optuženika vodio postupak nije na njega odgojno djelovala, jer je i dalje dolazio u sukob sa zakonom, pa se ocjenjuje da je upravo kazna zatvora u trajanju od šest godina nužna i dovoljna da se udovolji i zahtjevu generalne, ali i specijalne prevencije koji je propisan u čl. 6. i 50. KZ-a.

I Kž 357/10-6

Nakon što je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč.

1. i 2. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijedio zakon u bilo kojem elementu propisanom u čl. 368. ZKP-a, valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kaznenoj sankciji, na način kao što je učinio u dispozitivu (čl. 390. st. 1. ZKP-a).

U Zagrebu, 9. veljače 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.